Je li zaista Netanyahu taj koji produžava rat?

Veliki broj analitičara i posmatrača izraelske afere povezuje nepopustljivost Benjamina Netanyahua po pitanju prekida vatre koji bi mogao dovesti do zaustavljanja rata u Pojasu Gaze sa njegovim strahom za njegovu političku budućnost. Smatraju i da će se nakon zaustavljanja rata suočiti sa raspadom njegove Vlade i da će snositi odgovornost za veliki neuspjeh od sedmog oktobra prošle godine.

Takva analiza se s nekih aspekata čini objektivnom, ali nije dovoljna da objasni neuspjeh u zaustavljanju rata do ovog trenutka. Rat je s vojnog aspekta već mjesecima apsurdan, a karakterizira ga ubijanje, uništavanje, pretjerivanje u kršenju međunarodnih zakona i normi, ignoriranje svih međunarodnih rezolucija, koje su izdali Vijeće sigurnosti, Ujedinjeni narodi i međunarodni sudovi, koje pozivaju na hitan prekid genocidnog rata protiv palestinskog naroda.

Netanyahu je produžavanjem rata pokušao da se ekstremnoj desnici prikaže kao premijer i vođa sa sposobnostima koje niko prije njega nije imao ili „moćni Samson“ koji je sposoban da se suprotstavi izraelskoj opoziciji, vojsci, sigurnosnim snagama, Vijeću sigurnosti UN-a, međunarodnim sudovima te stavu zemalja Zapada i Istoka koje pozivaju na prekid rata i otvorenog masakra nad palestinskim civilima.

Ovakva analiza pretpostavlja da su sve ove strane iskrene i ozbiljne u želji da se prekine rat te da jedini koji to odbija je Netanyahu i da on zaista ima sposobnosti i vještine koje mu to omogućavaju, ali je ovdje dosta pretjerivanja i udaljavanja od istine.

Političko okruženje koje podržava, a ne vrši pritisak

Ispitivanje unutrašnjeg, regionalnog i međunarodnog političkog okruženja i načina na koji ono utječe na ovaj rat i njegov nastavak jasno pokazuje da se na Netanyahua ne vrši stvarni pritisak da zaustavi rat i da se on ne osjeća ugroženim od bilo koje strane, izuzev unutrašnjeg fronta u entitetu, jer je većina ovih strana od početka rata pružala i još uvijek pruža svu potrebnu podršku za njegov nastavak.

Izraelski unutrašnji front još uvijek ne vrši dovoljan pritisak da se rat zaustavi, Netanyahu drži uzde vladine koalicije koja ima većinu od 64 mjesta u Knessetu. Vojska i sigurnosne institucije još uvijek rade u skladu sa naredbama Vlade i slušaju njena naređenja, uprkos velikoj šteti koju im je nanio otpor.

Opozicija je krhka, nedosljedna i ne slaže se oko konkretnih ciljeva, što ju je učinilo neefikasnom ili neutjecajnom na Netanyahuove postupke i njegovu politiku. Pritisak cionističke javnosti – da se zaključi sporazum o razmjeni zarobljenika koji uključuje prekid rata i povlačenje iz Pojasa Gaze – još uvijek je ograničen i do sada nije imao zamah koji bi mogao natjerati Netanyahua i njegovu Vladu da odgovore na zahtjeve javnosti. Umjesto toga, javnost se više puta međusobno sukobljavala – na jednoj strani pristalice Netanyahua i njegove Vlade, a na drugoj njihovi protivnici.

Ovi faktori su učinili da Netanyahu, sve do ispisivanja ovih redova, nije osjetio stvarnu prijetnju svojoj Vladi i njenoj stabilnosti. Ako ne dođe do stvarnih promjena u okviru ovih struktura, Netanyahu neće promijeniti svoj stav i postupke.

Sjedinjene Američke Države su od prvog dana punopravni partner u agresiji na palestinski narod u Gazi i – iako su se pojavila neka neslaganja između SAD-a kao države, institucija i demokratske administracije, posebno u pogledu prekida vatre i razmjene zarobljenika – ono što je konstantno je otvorena podrška i puno partnerstvo u vojnom, sigurnosnom i političkom smislu, u šta je Netanyahu uvjeren i garantuje da će se ono nastaviti u svim okolnostima zahvaljujući vojnim, sigurnosnim i ekonomskim institucijama i lobijima koji podržavaju entitet, predvođeni AIPAC-om.

Ovdje se ubrajaju i institucije i kršćanske cionističke vođe, čijih sljedbenika, prema procjenama ima oko 70 miliona u SAD-u, zatim značajan broj uposlenika sadašnje administracije Bijele kuće, predvođenih državnim sekretarom Blinkenom i savjetnikom za nacionalnu sigurnost Sullivanom.

Fokus na američke izbore

Netanyahu i krajnje desničarske stranke u Izraelu fokusirali su se na američke izbore krajem godine i mogućnost povratka na mjesto predsjednika Donalda Trumpa, koji je poznat po svojoj slijepoj podršci entitetu i svom ludom projektu likvidacije palestinskog pitanja poznatom kao „dogovor stoljeća“.

Glavne i utjecajne evropske zemlje – posebno Njemačka, Velika Britanija i Francuska – i dalje imaju istu politiku u pogledu palestinskog pitanja. Mnogo je decenija, ratnih i mirnih, otkako slijede američku politiku i služe joj. Uprkos velikom pritisku naroda u mnogim evropskim zemljama i raznim političkim stavovima i izjavama iz njih, u njima nije bilo efikasne političke akcije, a podrška entitetu i njegovom ludom ratu traje.

Tokom ovog rata, arapski i islamski svijet je potvrdio svoju nemoć, slabost i marginalnost, čak je i pogoršao stvari svojim stavom prema ratu i svojim političkim i medijskim nastupom tokom rata. Sklopljeni su sporazumi o naoružanju i povećana trgovinska razmjena između niza zemalja i entiteta, što Palestincima šalje izrazito negativne poruke i predstavlja direktnu podršku okupaciji.

Optimizam o ozbiljnoj poziciji islamskog i arapskog svijeta – nakon zajedničkog samita Organizacije islamske saradnje i Arapske lige, koji su formirali zajednički komitet od sedam ministara vanjskih poslova – nije dugo potrajao. Mnogi su vjerovali da će iz ovog koraka proizaći diplomatski napor i arapski i islamski pritisak te da će Palestinci imati podršku arapskih i islamskih zemalja. Nažalost, razočarenje samitom i njegovim učesnicima je bilo veliko, a nakon nekoliko sedmica niko više nije čuo ništa o ovom komitetu ili njegovom radu.

Paralelno sa izuzetnom nepokolebljivošću palestinskog naroda i njegovim hrabrim otporom, zvanično političko rukovodstvo u Palestini – Samouprava i PLO – pokazalo je izolaciju od stvarnosti, nacionalnu šizofreniju, političku nemoć i napuštanje historijske odgovornosti, dostižući tačku poistovjećivanja sa okupacijom i njenim narativom.

Uz sve ovo, palestinsko rukovodstvo ima konstantnu sigurnosnu koordinaciju sa vojskom koja svakodnevno vrši masakre nad njegovim narodom, ženama i bespomoćnom djecom te nastavlja da se suočava sa otporom na Zapadnoj obali, koji u nevjerovatnom okruženju punom prepreka radi na pomaganju Gazi. Do trenutka pisanja ovog članka, deseci mladića su uhapšeni i najmanje 11 Palestinaca je ubijeno od strane sigurnosnih službi koje su povezane s vlastima.

Istovremeno, palestinske narodne snage, gdje god da se nalazile, nisu mogle aktivirati mase i organizirati svoj pokret kako bi izvršile stvarni pritisak na entitet i njegove pristalice. Ponašanje palestinskog naroda izvan Pojasa Gaze, kao i arapskih i islamskih naroda, je slabo i s nedostatkom utjecaja.

Netanyahu nije briljantan, ali mu je političko okruženje saučesnik

U kontekstu svega navedenog, potrebno je razmotriti faktore koji mogu da utječu na entitet i izvrše pritisak na njega i njegove različite strukture, zatim aktivirati te faktore, a ne čekati promjenu Netanyahuovog stava ili njegovo povlačenje pred pritiscima, koji su uglavnom obmanjujući ili neefikasni.

Netanyahu i njegov entitet su preslabi da bi se suočili sa ozbiljnim pritiskom bilo koje regionalne ili međunarodne strane. Uz dovoljno jaku volju, većina ovih strana imaju moć i alate kojima mogu obuzdati ovu agresiju. Međutim, ono što je zaista žalosno je da se neke od njih, posebno Sjedinjene Američke Države, slažu s entitetom i njegovim ciljevima i razlikuju se od njega samo po nekim pitanjima u vezi s upravljanjem sukobom. Druge su indiferentne i licemjerne, govore o vrijednostima, ljudskim pravima i solidarnosti sa žrtvama dok nastavljaju pružati podršku zločincu, kao što to rade utjecajne evropske zemlje.

Dok je najveći dio „zvaničnog“ arapskog i islamskog svijeta podijeljen, slab i predan američkoj hegemoniji, čini se da nije u stanju da iskoristi historijski trenutak u kojem svijet ide ka promjenama i u kojem postoji neponovljiva prilika za oslobađanje od američke hegemonije i suočavanje sa opasnošću cionističkog projekta koji je prijetio i još uvijek prijeti interesima tih zemalja, u vrijeme kada je Palestincima oteo njihovu domovinu i njihova prava.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.