Hoće li litij preporoditi Srbiju ili srušiti Vučića

Podršku iskopavanju jadarita i proizvodnju najlakšeg metala litijuma u jadarskom kraju pored Drine, Vučić je dobio od Scholza i Evrope, ali ne i od građana i ekoloških pokreta u svojoj zemlji. U toku je neviđena državna kampanja u kojoj se kao glavni adut vlasti sada uporno ponavlja kako bez litijuma i proizvodnje baterija i električnih automobila neće biti ni povišice plata i penzija.

Tenzije su naglo porasle nakon odluke Ustavnog suda da odluku Vlade Srbije o “stavljanju tačke na iskopavanje litij(uma)” koja je donešena poslije serije velikih pritisaka i blokada prije svega ekoloških stranaka i udruženja.

Kako će se završiti najnovija podjela u Srbiji između zagovornika eksploatacije i proizvodnje ovog metala i njihovih protivnika, nije lako predvidjeti, osim što je sigurno kako vlast ovaj put neće dozvoliti radikalne proteste u vidu blokiranja međunarodnih saobraćajnica, mostova, ulica, trgova itd.

Očigledno je kako je vlast napravila salto mortale i sada na sve načine želi revitalizaciju svih dogovora i ugovora s Rio Tintom, pravdajući to potencijalnim enormnim ekonomskim i razvojnim koracima koji se mjere u milijardama evra.

Politička jednačina u ovom slučaju navodi na zaključak kako ishod ove borbe nikako ne može zadovoljiti obje strane: ili će pobijediti Vučić, što je u ovom trenutku izvjesnije bez obzira na otpore, ili će mu u suprotnom upravo litijum konačno doći glave, a ne neodgovorni pojedinci koji sa vlastitih profila na socijalnim mrežama manje ili više otvoreno pozivaju na njegovo ubistvo.

Dva memoranduma i jedna deklaracija

Svi koji se sjećaju Memoranduma SANU iz 1986. o položaju srpskog, navodno ugroženog, naroda u Jugoslaviji i srpskih akademika koji su prvi potresli temelje ne baš uvijek skladne federacije šest republika, ali svakako respektabilne i u Evropi i u svijetu, kako u Srbiji tako i novonastalim državama u okruženju, prije svega u Bosni i Hercegovini sa strepnjom su prepoznali memorandumske elemente u nedavno usvojenoj dodik-vučićevskoj deklaraciji o jedinstvu srpskog naroda “gdje god se on nalazio”. Bio je to zapravo krešendo srpskog nacionalizma, začetog mnogo ranije u istoriji, a obnovljenog prije 38 godina, od kojeg su se otrgli neki na Balkanu, a neki Boga mi i nisu.

Zbog toga i ne iznenađuje činjenica da su vlasti u Srbiji i bh. entitetu Republika Srpska pohitali da ovaj dokument “provuku i kroz parlamente” kako bi deklaracija dobila na političkoj težini.

Vjerovatno bi se to i u Beogradu “proguralo” kao u Banjaluci, dakle bez prevelike buke, da se (ne)očekivano u glavnom gradu Srbije nije obreo njemački kancelar Olaf Scholz. Ekspresno je srbijanskom predsjedniku dao ne samo ličnu nego i evropsku podršku za kopanje litijuma i, gle čuda, stavio potpis na memorandum o iskopavanju jadarita na zapadu Srbije, koji ni izbliza – memorandum, a ne jadarit – ne liči na spomenuti iz 1986. godine.

I dok su menadžeri australsko-britanske kompanije Rio Tinto koja je posljednjih dvadesetak godina istraživala nalazišta rude litijuma u Srbiji, zadovoljno trljali ruke, paralelno sa početkom žestoke kampanje pravdanja memoranduma i buduće eksploatacije ove rude u (para)državnim medijima, ponovo brzopotezno, zakazana je sjednica Skupština Srbije, ali ne sa ciljem da ozakoni memorandum o litijumu nego memorandum, pardon deklaraciju, o položaju i budućnosti srpskog naroda prije svega u Bosni i Hercegovini i na Kosovu.

Litijska groznica u ‘Aninoj skupštini’

Veliki majstori manipulacije pokušali su to upakovati uz čak 60 tačaka dnevnog reda, među kojima ipak nije bilo mjesta za raspravu o (drugom) memorandumu, onom koji nisu pisali akademici SANU, nego “akademici” SNS-a i njenih koalicionih partnera, a koji je ranije usvojen na tzv. Svesrpskom saboru na Trgu republike u Beogradu.

Zbog toga je opozicija, onakva kakva je, poslovično nesložna i na duži rok podijeljena zbog (ne)izlaska na nedavne lokalne izbore, podigla glas ponajviše zbog litijuma i memoranduma koji i nije bio na dnevnom redu, neskriveno se zalažući protiv memoranduma, a djelimično i protiv svesaborske deklaracije.

Svega je tu bilo. I uvreda, i prijetnji, i psovki i opomena, koje se zapravo ponavljaju što je još jednom potvrdilo kako spikerica u parlamentu, odnosno predsjednica Skupštine Ana Brnabić, doskorašnja predsjednica vlade, nije dorasla tom zadatku, uostalom kao što to nije bio ni njen prethodnik. I njoj i njenom prethodniku važnije je bilo da se svađa i komentira izlaganja opozicionih poslanika, što nikako nije njihov posao i što je ionako pregrijanu atmosferu u parlamentu i van njega dovodilo do tragikomičnih situacija.

Brnabićeva sada ima priliku da gotovo sigurno onome što se naziva dijalog vrati izvorno značenje, a ne monolog o litijumu kao ogromnoj prilici za razvoj Srbije i, istovremeno, korak ka približavanju te zemlje Evropskoj uniji. Poslije tri dana debatovanja o novoj litijumskoj odnosno memorandumskoj groznici, nastavak najavljen za ponedjeljak, utisak je kako do istinskog dijaloga neće ni doći jer i “Anina skupština” previše liči na sve dosadašnje uglavnom, kao što i dalje služi za isključivo za potvrđivanje odluka ranije usvojenih na nekim drugim mjestima odnosno izvršnoj vlasti.

Šta će reći građani, a šta struka

Elem, Srbija se ponovo podijelila i slabe su šanse da će se ponovo ujediniti oko memoranduma o litijumu ili onog nazvanog svesrpska deklaracija o jedinstvu srpskog naroda bez obzira na činjenicu da je Miloradu Dodiku, koji svakako nije miljenik srbijanske opozicije ili barem jednog njenog dijela, zabranjeno da govori u Skupštini Srbije.

Na osnovu svega rečenog, može se zaključiti kako bi konačni sud mogli donijeti sami građani, kojima je još ranije obećano kako otvaranja rudnika i iskopavanja jadarita neće biti prije nego se održi referendum o tome. Referendum se, barem za sada i ne spominje, a raspoloženje u zapadnoj Srbiji, na osnovu prvih protesta u Valjevu i Loznici, pokazuju kako je i dalje dominantna većina koja nosi majice sa natpisom “Ne damo Jadar” od zagovornika istoimenog projekta i onih koji misle kako je dolazak Scholza u Beograd označio i stavljanje tačke na svaku raspravu o litijumu, te da se već sada valja boriti da se baterije, katode, čipovi za mobilne telefone i kompjutere, automobili na struju i slični finalni proizvodi rade u Srbiji, a ne da se ovaj rijetki metal izvozi u Evropu kao sirovina.

Negdje u cijeloj ovoj priči izgubio se onaj glavni njen dio, rudarsko-ekspertski, koji je morao reći koliko je stvarni uticaj kopanja rude i budućih fabrika na okoliš i koji bi sa terena politike sve vratio u tokove struke i zakonske regulative kojima se ti procesi kontrolišu.

Zato smo još daleko i od odgovora na pitanje hoće li litijum preporoditi Podrinje i čitavu Srbiju ili će konačno srušiti Vučićevu vlast, koja nema sluha čak ni za zahtjev Zeleno-lijevog fronta da se o litijumskom memorandumu zakaže posebna sjednica.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.