Bosanska borba na život i smrt za ‘šaku eura’

Oni koji stvarno vole BiH i žele joj dobro mogu to jednostavno dokazati. Neka se ugledaju na Benjamina, Andreja, Vuka, Haruna, Adnana i Naidu, čiji je život čista matematika – uvijek žele biti prvi.

Došlo je vrijeme kada se teške greške i prevare ne mogu 'preskočiti' i kada neznanje, inat, zluradost, pohlepa, bezobrazluk… stižu na naplatu (Jens Büttner / picture alliance via Getty Images)

Kada su prije nekoliko večeri na sarajevski aerodrom s plemenitim metalima oko vrata sletjeli Benjamin Mujkić, Andrej Krčmar, Vuk Janković, Harun Alibegović, Adnan Osmić i Naida Gavranović, u pratnji mentora Adise Bolić i Bojana Pažina, bosanskohercegovačka javnost nije imala ni vremena, ni empatije za mlade matematičke genijalce. Pažnju su te noći, ali i narednih dana, pokupili (a ko bi drugi) političari i politikanti, svađajući se ko je i zašto kriv zbog čega u Brisel nije poslan nacrt Reformske agende i ko je kriv što Bosna i Hercegovina vjerovatno neće dobiti 70 miliona eura bespovratnih sredstava iz Plana rasta.

Osam godina se Novotravničanin Benjamin Mujkić takmiči na skupovima najboljih matematičara, a posljednje četiri jedan je od najuspješnijih učesnika Internacionalne matematičke olimpijade. Nakon dvije bronzane i jedne srebrne, učenik trećeg razreda sarajevske Druge gimnazije je prije nekoliko dana stigao i do zlatne medalje na najprestižnijem takmičenju na svijetu, prvi put održanog 1960. godine.

Umjesto mladih matematičara, koji su se kući vratili sa olimpijskim medaljama, pažnju su pokupili političari i politikanti (Udruženje matematičara Kantona Sarajevo / Ustupljeno Al Jazeeri)

Zahvalan je što mu profesori „malo progledaju kroz prste“ dok se priprema za takmičenja (iako propušteno nadoknadi) te što mu lokalne / entitetske vlasti plate put do gradova i(li) država gdje se održavaju takmičenja. I da, presretan je što može svojim znanjem, trudom i pameću prezentirati svoju zemlju gdje god se pojavi.

Kad u kafani praviš ‘historijski’ Mehanizam koordinacije

Te 2016. godine, kada se Benjamin Mujkić počeo „ozbiljnije“ baviti matematikom i skupljati najsjajnija odličja, neki su drugi „matematičari“ (možda su bolji termini – oni koji sabiraju i množe svoju moć, imetak i nedodirljivost) u kafani u Lukavici potpisali Mehanizam koordinacije, koji bi se trebao baviti pristupanjem Bosne i Hercegovini Evropskoj uniji i u čijem radu učestvuju Vijeće ministara, entiteti, kantoni i  Brčko distrikt. Bilo je dirljivo i nezaboravno gledati široke osmijehe sreće i zadovoljstva ispred mehane „Barka“ vodećih državnih i entitetskih lidera, plus tadašnjeg evropskog specijalnog predstavnika Lars-Gunnara Wigemarka, nakon što su se dogovorili da „ozakone“ sporazum kojim ovlašćuju (najmanje) 14 rukovodilaca iz 14 različitih sistema vlasti – jedna državna, dvije entitetske, deset kantonalnih, jedna „distriktna“ – ukupno 1.400 predstavnika „državne“ vlasti.

Zna se ko je i zašto prije osam godina, zarad vlastitih interesa i neskromnih afiniteta, „razvlastio“ državu Bosnu i Hercegovinu, „razvodnio“ njen kapacitet u odnosu na evropske institucije, srozao joj utjecaj i „zaboravio“ kako će kad-tad doći na naplatu ta nelogična, nepametna i nerazumna odluka. Nije taj politički i svaki drugi autogol došao slučajno, s uglavnom skrivenim namjerama, s „pojašnjenjem“ kako to od bh. vlasti traže najvažniji faktori međunarodne zajednice, da se naprijed može samo tako i nikako drugačije. Niko nije htio ili smio konsultirati administraciju Evropske unije, koja bi im i te 2016. i ove 2024. godine poručila da postoji samo jedna adresu za razgovore – isključivo državna vlast.

Bilo je 5. decembra prošle godine, blago rečeno, otužno gledati kako se čak 70 bh. zvaničnika (?!) sjatilo u Briselu, na Drugom političkom forumu Evropske unije i Bosne i Hercegovine – našli se u toj svojevrsnoj ekskurziji lideri vladajućih političkih stranaka, entitetski i kantonalni premijeri, pojedini gradonačelnici, čelni ljudi oba doma državne Parlamentarne skupštine, brojni predstavnici Vijeća ministara… Svašta su se nagledali u čelništvu, vodećim institucijama i administraciji evropskih tijela do tada, ali i za njih je bilo neponovljivo iskustvo kada su odjednom u salu za sastanke „nahrupili“ deseci likova, od kojih većina ne zna gdje su i zašto došli, sa slušalicama na ušima, jer samo deseti dio njih zna neki od svjetskih jezika. Bila je to, ipak, benigna posjeta, ništa se tada nije odlučivalo i rješavalo.

Neznanje, inat, zluradost, pohlepa, bezobrazluk…

Sada je došlo vrijeme kada se teške greške i prevare ne mogu „preskočiti“ i kada neznanje, inat, zluradost, pohlepa, bezobrazluk… stižu na naplatu. I to ne onima uz koje se bez imalo snebivanja i zazora mogu nalijepiti ovi „epiteti“, nego će stići na račune i adrese običnih ljudi i, mora se to priznati, malo onih koji o našim sudbinama žele odgovorno i pošteno odlučivati, koji se za svoje nemale benefite moraju zahvaliti biračima i na neki način im to adekvatno vratiti. Za većinu onih koji se kunu da su jedini koji nas mogu odvesti u bolju budućnost put u euro-atlantske integracije je još jedna u nizu laži i prevara, obmana koje traju desetljećima i sve su drskije i bezobzirnije.

Kako drugačije objasniti „odluke“ i „primjedbe“ četverice kantonalnih premijera na nacrt Reformske agende osim da se radi o direktnom i otvorenom diktatu „centrale“. Iste one „centrale“ koja nikako da „proguta“ i shvati da se neće vratiti na vlast uništavanjem svega onoga što nisu oni i što je drugačije, kao i da sitnošićardžijski interesi protiv svojih ljudi i vlastite zemlje mogu donijeti slične ili iste rezultate koje je iznjedrio Mehanizam koordinacije. Ili da se država i njena perspektiva ne mogu praviti ako se ponašaš slično ili isto kao oni što ti vlastitu zemlje žele rasparčati, uništiti, pripojiti nekom drugom i ne baš (što se vlasti tiče) prijateljskoj državi.

Neće Bosna i Hercegovina „propasti“ ako ne dobije bespovratnih 70 miliona eura, neće joj „presuditi“ ni ako nijedan eurocent ne dobije iz preostalih 930 miliona eura grantova i kredita Plana rasta Evropske unije. Možda će ostati bez ovog novca čak i ako kojim slučajem pošalje konačnu verziju Reformske agende. Niko danas neće dati novac „onako“, prošla su vremena velikih donacija i „crnih rupa“ u kojima su nestajale milijarde i „tajanstveno“ se pojavljivale tamo gdje se i očekivalo – na računima i na imanjima onih koji su s njima upravljali i manipulirali, „u ime naroda i države“.

Bez uspješnog evropskog puta neprijatelji su jači

Bosna i Hercegovina nezaustavljivo gubi ljude, svoj najveći i najvažniji oslonac i resurs, ono što ovu zemlju stotinama godina čini jedinstvenim i neprikosnovenim prostorom i toponimom. Obrnuto proporcionalno, broj neprijatelja se ne smanjuje, njihove su namjere sve očitije i otvorenije, nekad perfidne i slatkorječive, u posljednje vrijeme institucionalno i deklarativno provedene i ozakonjene. Evropska agenda vjerovatno je jedini put i iskorak koji može zaustaviti da ove prve (ljude) odvrate da odlaze i spriječiti ove druge (neprijatelje) da ostvare zlehude ciljeve.

Ovim mladim ljudima je život čista matematika – žele biti prvi, najmanje drugi ili treći (Udruženje matematičara Kantona Sarajevo / Ustupljeno Al Jazeeri)

Oni koji stvarno vole Bosnu i Hercegovinu i žele joj dobro mogu to jednostavno dokazati. Neka se ugledaju na Benjamina Mujkića, Andreja Krčmara iz Banje Luke, Vuka Jankovića iz Trebinja, Haruna Alibegovića, Adnana Osmića i Naidu Gavranovića iz Sarajeva, čiji je život čista matematika – žele biti prvi, najmanje drugi ili treći.

Oni su nedavno, na Internacionalnoj matematičkoj olimpijadi u Velikoj Britaniji, Bosnu i Hercegovinu pozicionirali na 13. mjesto u konkurenciji 108 zemalja svijeta, što je najbolji ekipni plasman do sada. I tu ne misle stati, jer njihovi brojevi nemaju veze s novcem, glasovima, biračima; njima je radost takmičiti se, uživati i kao rezultat toga – pobijediti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama