Jesmo li korak bliže još jednom svjetskom ratu

Je li rušenje gradova i ubijanje građana Ukrajine i Gaze samo uvod u sukobe širih razmjera koji bi se mogli nazvati trećim svjetskim ratom? Šta u tom smislu znače nova zveckanja atomskim oružjem i šta je predstavljao mirovni samit u Švajcarskoj na kojem nije bilo ni Rusije ni Kine? Na kraju, koliko ti svi događaji imaju veze sa samitom zemalja NATO-a u Washingtonu?

Koje je pravo pitanje koje valja postaviti u maglini tog “ludog, ludog, ludog svijeta” dok mu taj isti svijet sve evidentnije hrli u vlastitu propast, gledajući fudbal i mirno grickajći košpice i kikiriki, a najveći mu je problem, sudeći po marketinškim televizijskim zahvatima, hoće li uz mezu birati ovu ili onu vrstu piva?

S obzirom na činjenicu da se svijet odavno podijelio do neslućenih razmjera, a “loše momke” odnosno odgovorne vidi isključivo na suprotnoj strani, prvobitne tabloidne tvrdnje, što će reći površne i neozbiljne, a danas i one iz najozbiljnijih svjetskih medija, o mogućem nadolazećem Armagedonu, ukoliko veliki igrači posegnu za svojim ogromnim atomskim potencijalima, dobile su skoro dnevnu dinamiku. Naravno, zajedno sa uračunatim efektima straha radi odvraćanja, kako se to vojnim rječnikom kaže, novi potencijalni “mali dječaci” i “debeljuce” (imena bombi koje su Amerikanci bacili na Hirošimu i Nagasaki) još se čuvaju u dobro skrivenim hangarima.

Rusi nisu jedini ‘s prstom na obaraču’

Već su se mnogi pozabavili analizama o tome koliko su stvarne šanse za izbijanje nuklearnog rata i koliko su takvi stavovi (i)racionalni i korak dalje od “starinskih” vojnih doktrina po kojima je posjedovanje atomskog oružja uglavnom služilo kao najvažniji sistem zaštite nacionalnih i svih drugih interesa. Naravno da je to i danas glavni argument za odvraćanje potencijalnih protivnika od sukoba jer bi to, kako se govorilo u vrijeme hladnog rata i tada uspostavljene i decenijama važeće politike detanta, ne samo logički, dovelo do odgovora rivalske strane nego rata u kojem niko ne bi bio pobjednik, a od svijeta bi ostala tek gomila kamenja.

Da li bi svijet i koji to njegov dio preživio “atomski zdesna” ili s bilo koje druge strane, za sada se rijetko spominje, uz predominantno očekivanje da čak ni Putin nije toliko lud da prvi aktiva lozinku za upotrebu prljave bombe.

Što se Rusa tiče, važno je podsjetiti da je Vladimir Vladimirovič više puta u svojim izjavama naznačio kako se ne bi libio upotrijebiti taktičko nuklearno oružje (kratkog i srednjeg dometa) koje je, usput, već ranije rasporedio i na teritoriji Bjelorusije, isključivo u slučaju “ako bi Rusija bila napadnuta”.

Ipak, kakvo-takvo povjerenje je izgubljeno još onda kada je ruski predsjednik samo dvije sedmice pred invaziju na Ukrajinu u direktnim razgovorima sa Emmanuelom Macronom i Olafom Scholzom, i pored očigledne činjenice da je na ukrajinskoj granici više od 100.000 vojnika već danima čekalo komandu za početak invazije, uspio ubijediti glavni evropski politički dvojac da “rata u Evropi neće biti”.

Uprkos neskrivenoj retorici, koja zasad uglavnom služi strašenju građana i vojske Volodimira Zelenskog i njegovih saveznika, Rusi nisu jedini “kandidati” koji bi mogli izazvati kalvariju svjetskih razmjera, niti su jedini koji posjeduju “prljave bombe”. Nisu čak ni jedini koji “drže prste blizu obarača”, a već mjesecima šalju poruke kako bi pregovarali o miru uz pristanak Ukrajine na teritorijalne ustupke i odustajanje od evroatlantskih integracija, što je za Kijev, a za sada i za Evropu i NATO potpuno neprihvatljivo.

Ko sve posjeduje nuklearno oružje

Zbog toga je važno podsjetiti kako danas čak devet država posjeduje nuklearno oružje – SAD, Rusija, Kina, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Indija, Pakistan, Izrael i Sjeverna Koreja. Kina je ta za koju se smatra da svoj potencijal najviše i najbrže jača, a nuklearnog oružja uskoro bi se mogao domoći i Iran, iako kandidata ima još.

Nisu rijetki vojno-politički komentatori koji smatraju kako bi u slučaju da to postane Iran, vrlo brzo vlasnica najubojitijeg oružja mogla postati i Saudijska Arabija. Tada bi se šanse za potencijalni nuklearni sukob Irana i Izraela naglo uvećale, što nikako ne može odgovarati Izraelu (čitaj: SAD-u i NATO-u). Izrael bi se tako našao u dvostrukom neprijateljskom okruženju, pa se u ovakvim kalkulacijama ne isključuje mogućnost kako bi nuklearnu tehnologiju Rijad mogao dobiti upravo od Izraela.

Naravno, ovo su tek neke od skica koje omogućuju uvid u širi kontekst ogromnih patnji koje svakodnevno proživljavaju ljudi u Palestini ili u Ukrajini.

Strah od mogućeg ruskog nuklearnog udara Rusije na Ukrajinu u svjetskim medijima je mnogo veći od, naprimjer, od istog takvog potencijalnog ataka Sjeverne Koreje na Japan. Njen sasvim iracionalni lider Kim Jong-un svako malo lansira probne razorne rakete, zasad samo po dubinama Pacifika, pa je realno gledano njegov arsenal i njegov mentalni sklop možda opasniji čak i od ruskog.

Treba podsjetiti kako je donedavno Pakistan, kao jedina islamska zemlja koja posjeduje atomsku bombu, dugo bio, kako se moglo čuti u brojnim komentarima, “šampion straha svih strahova” upravo zbog straha od mogućnosti da se radikalni pokreti dokopaju nuklearnog oružja ili nuklearnog goriva za A-bombu.

Jubilej NATO-a i američki izbori

Hoće li, međutim, Sjedinjene Američke Države kao najjača vojna sila na svijetu koja i danas ima najviše bojevih glava u svojim arsenalima i jedina koja je do sada upotrijebila atomsko oružje (1945. godine) u svjetskim medijima i vojnim i ne samo vojnim krugovima, još jednom posegnuti za upotrebom atomskog oružja, ostaće neodgovoreno pitanje, baš kao i mnoga druga u sve podijeljenijem svijetu.

Naravno, mnogo zavisi i od ishoda ratova koji se vode na evropskom i Bliskom istoku, ali i od nekih drugih koji mogu početi svakog trenutka, kao i od mogućih političkih mijena u samom SAD-u u kojem se bliže novi izbori za prvog čovjeka zapadne civilizacije.

Ko misli da je Washington slučajno izabran za proslavu 75. godišnjice Sjevernoatlantskog vojnog saveza grdno griješi. Osnovna poruka sa tog samita mogla se pročitati u nekoliko riječi. Rusija je glavna prijetnja i SAD-u i Evropi, a Kina je okvalifikovana tek kao izazov.

Od odnosa prema ovakvom sudu u velikoj mjeri zavisiće i odnos američkih birača i prema NATO-u i prema vlastitoj i budućnosti cijelog svijeta. Nije, dakle, najvažnije hoće li demokrate, nakon povlačenja Josepha Bidena iz trke za predsjednika, imati svog predsjednika u vidu potpredsjednice Kamale Harris ili nekog drugog ili će republikanac Donald Trump uspjeti iskoristiti svoje šoumenske sposobnosti i još jednom zasjesti na kormilo SAD-a, nego njihov odnos prema NATO-u. Za ovog drugog je odranije poznato kako smatra upravo obrnuto. Nije Rusija glavna prijetnja SAD-u, nego Kina.

Oči cijelog svijeta sada su uprte da se vidi kako će završiti trka od koje, među drugim prije svega unutrašnjim razlozima, zavisi sudbina svijeta uključujući i naše pitanje iz naslova jesmo li bliže ili dalje od izbijanja trećeg svjetskog rata koji se kako izgleda ne bi mogao ni voditi bez upotrebe tzv. taktičkog nuklearnog oruža.

Prva nedjelja novembra više i nije tako daleko, pa je malo vjerovatno kako bi se stvari u Ukrajini i Palestini do tada mogle preokrenuti u korist mira, a ne rata, pogotovo onog koji bi bio poguban za cijelo čovječanstvo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.