‘Potop Al-Aksa’: Strateški zaokreti
Ovaj događaj se smatra strateškim u smislu ravnoteže snaga, i u smislu reperkusija koje ga prate i vibracija koje izaziva usred tišine koja mu je prethodila, a koji je uslijedio 7. oktobra.
Poznato je da strateške dimenzije svakog događaja sadrže objektivnog, ali sadrže i nečega subjektivnog. Ovaj događaj se sam po sebi smatra strateškim u smislu ravnoteže snaga, i u smislu reperkusija koje ga prate i vibracija koje izaziva usred tišine koja mu je prethodila, a koji je uslijedio 7. oktobra. Ali samo to ne bi izazvalo umove da govore o strateškim dimenzijama, da nije bilo postojanosti otpora u borbenim rovovima i za političkim pregovaračkim stolom. Koliko je pobjeda na terenu osvojeno drhtavim i slabim rukama i potrošeno i pretvoreno u strašni poraz.
Pitanje nacionalnog oslobođenja
Umjesto toga, ono što je povećalo važnost ovoga pitanja jeste to da palestinski otpor vodi rat ne samo protiv izraelske agresije, što nam registruju oči na osnovu televizijskih snimaka, već i protiv vojske euroatlantskih linija snabdijevanja sa hiljadama tona oružja i municije, pa čak i sa obavještajnim informacijama i operativnim doprinosima koje pružaju okupaciji.
Nastavite čitati
list of 4 itemsHamas poziva Arape da zaprijete naftom kako bi izvršili pritisak na Izrael
Države koje su prekinule diplomatske veze s Izraelom
Je li uspio bojkot kompanija koje podržavaju Izrael?
I ranije, ali i sada, okupaciji je pružano političko pokriće koje se pokušava prikazati moralnim kako bi se opravdali masakri počinjeni u ime odbrane čovječnosti od navodnog varvarstva Palestinaca koji nemaju pravo da se pobune protiv okupacionih vlasti. Pored te otežavajuće okolnosti, Potop Al-Aksa uspostavio je strateške dimenzije i zaokrete koji su imali duboke efekte na palestinsku scenu na nekoliko nivoa, i to:
Prva strateška prekretnica potaknuta događajima od 7. oktobra je ta da je palestinskom pitanju vraćena njegova važnost kao pitanju nacionalnog oslobođenja, koje se ne može riješiti osim uklanjanjem okupacije, brisanjem njenih posljedica i izgradnjom nezavisne palestinske države. Ono čemu svjedočimo jeste ogromna solidarnost sa Palestincima, kako od strane međunarodnih zvaničnika, tako i od javnog mnijenja koja prevazilazi ljudske simpatije, suočena s masakrima okupacije nad palestinskim narodom. Uz osudu nehumanog postupanja okupacije, sve je vidljivija privrženost pravu palestinskog naroda na svoju nezavisnu državu i implementaciji Rezolucije Ujedinjenih naroda, uključujući i pravo na povratak.
Ono što se dogodilo predstavljalo je stratešku prekretnicu, jer je palestinski narod prethodno bio podvrgnut pokušaju oduzimanja njegovih neotuđivih prava pod maskiranog kojekakvim sporazumima i kampanjama normalizacije odnosa u regionu. Nije tu bilo nezavisne palestinske države, niti neotuđivosti islamskih svetinja, niti je bilo priče o pravu na povratak raseljenih i protjeranih. Umjesto toga, tim pitanjima su oduzeli čak i humanitarnu dimenziju, kao što je bio slučaj s ograničenjima nametnutim UNRWA-i i drugim humanitarnim organizacijama. Umjesto toga, imperijalistički um i njegovi pristalice palestinsko pitanje su doživljavali kao prepreku prosperitetu pojedinih zemalja u regionu, što je predstavljalo bijeg od bilo kakve historijske i moralne odgovornosti prema palestinskom pitanju.
Da bi nam spoznaja o snazi strateške krivulje kreirane do 7. oktobra bila potpuna, moramo se prisjetiti posebno regionalne scene i onoga što je bilo predviđeno za region prije ovog događaja, zatim pažljivo razmotriti šta se dogodilo nakon toga i primijetiti da međunarodne politike pokušavaju da pokupe komadiće svoga neuspjeha i da sačuvaju ono malo što je ostalo od njihovih interesa.
Postojanost otpora i palestinskog naroda općenito razbila je aroganciju okupacije i njenu tvrdnju da je sama materijalna i vojna sila dovoljna da dovede Palestince pred svršen čin. Osim ako nije u odbrani pravde, fizička sila nije ništa drugo do sila razaranja i korupcije, a također se smatra i bezobzirnim nasiljem, te varvarskom agresijom. Moć ne stvara pravo, ali moć lišena prava ne daje nikome opravdanje da stane u njenu odbranu.
Poljuljanost povjerenja u međunarodni sistem
Druga strateška prekretnica predstavlja poljuljanost povjerenja u međunarodni sistem na koji su zapadne sile uložile mnogo vremena i truda da bi ga izgradile i djelovale u skladu s njegovim principima. Angažovanje zapadnih vlada u odbrani nasilja lišenog ikakvog moralnog opravdanja nije uspjelo izbrisati eklatantnu istinu o varvarstvu okupacione vojske, za razliku od plemenitosti i postojanosti palestinskog naroda i njegovih snaga otpora.
Niko ne može dati moralno opravdanje za pokušaj uništenja društva u Gazi koje je do sada izgubilo više od 2 posto svojih sinova i kćeri kao rezultat ove agresije, dok ih je oko 5 posto ranjeno, uz sveobuhvatna razaranja koja se mogu usporediti sa savezničkim razaranjem Berlina na kraju Drugog svjetskog rata.
Pravo utemeljeno na pravdi je vlastitom snagom bilo u stanju da trijumfuje nad nepravednim nasiljem, uprkos svoj političkoj podršci koje je to nasilje našlo na hodnicima međunarodnih rezolucija. Zaista, ideologija liberalne demokratije koja se uvijek ponosila odbranom jednakosti ljudskih prava za sve i najavljivala ljudsku pravdu institucionaliziranu na međunarodnom nivou, izgubila je svoje zvanične simbole, što će podstaći duboke teorijske revizije među elitama i narodima i poremetiti mostove povjerenja i komunikacije koje zapadne sile pokušavaju izgraditi posebno prema arapskom i islamskom svijetu.
Entuzijazam za liberalne principe i njegove modele kod stanovništva ovog regiona neminovno će opadati, a pojavit će se nove liberalne ideje koje slobodu i socijalnu pravdu smještaju u nacionalni kontekst (u smislu vrijednosti, a ne obima). Talas kritičkog osvrta na liberalni sistem neće se zaustaviti samo na idejama, a geopolitička cijena bit će veoma visoka za zapadne sile koje će se narednih godina morati suočiti sa napetim odnosima s arapskim i islamskim svijetom srazmjerno razaranjima i strašnim zločinima koji se trenutno događaju u Pojasu Gaze.
Vraćanje morala
Treća strateška prekretnica koju je izazvao 7. oktobar i njegove naknadne reperkusije je ta da su nepokolebljivost i otpor palestinskog naroda izveli naciju iz stanja psihološkog kolapsa u kojem se nalazila. U svjetlu gorčine koju su ljudi regiona osjećali nakon neuspjeha Arapskog proljeća, ova nepokolebljivost koju su demonstrirali Palestinci odigrala je značajnu ulogu u izvođenju nacije iz stanja stagnacije koja ju je pogodila. Možda je veliki interes javnosti i medija za praćenje svih detalja rata u Gazi, posebno operacija otpora, otkrio opću žeđ da se zna šta se dešava na ratištima, da se povrati moral i obnovi kolektivni psihološki imunitet. Koliko god slike razaranja i ubijanja izazivale bijes, vijesti o borbenim čvorovima i specifičnim operacijama imaju pozitivan psihološki efekat na naš svijet.
Otpor Palestinaca će, bez sumnje, mobilizirati snage arapske nacije da obnove svoje resurse i ponovo učvrste svoje redove, te će utrti put pozitivnoj psihološkoj i kulturološkoj promjeni koja će pojačati osjećaj društvene djelotvornosti unutar nacije. Umjesto toga, široke grupe mogu uspostaviti intelektualne i političke projekte koji će ovu promjenu pretvoriti u opće narodno raspoloženje i odgovoriti na težnje nacije da povrati svoju slobodu, dostojanstvo i nezavisnost u donošenju nacionalnih odluka.
U svim fazama palestinske borbe, od 1990-ih do sada, imamo prostora za razmišljanje o ulozi ove borbe u mobilizaciji arapskih i islamskih naroda kako bi se savladale prepreke koje im stoje na putu ponovnog preuzimanja inicijative. U onoj mjeri u kojoj pristup otpora u Palestini (ne) bude imao koristi od arapskog i islamskog faktora, u toj mjeri će stanje narodnog bijesa jačati i imati efektivan uticaj na regionalni i međunarodni nivo.
Tri strateška preokreta događaja od 7. oktobra i njihove posljedice dotiču se tri glavna pitanja u regionu: palestinskog pitanja, pitanja zapadno-islamskih odnosa i pitanja moguće transformacije unutar arapskog i islamskog svijeta. Ali ako govorimo o strateškim promjenama, morat ćemo ih sačekati kako bismo svjedočili njihove reperkusije u stvarnosti. Historija nacija se ne broji u njihovim satima ili danima, već u količini žrtve koju su njihovi ljudi podnijeli da bi odredili smjer tranzicije u budućnosti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.