Noćna mora Gaze
Humanitarni radnici u Gazi nastavljaju svoje operacije u nemogućim uvjetima jer nemaju izbora.

Prvu noćnu moru o Gazi imala sam šest sedmica nakon završetka mog prvog zadatka tamo kao uposlenice Ureda UN-a za koordinaciju humanitarnih pitanja (OCHA) u februaru. Sanjala sam da sam u OCHA-inom prenoćištu: zidovi su se raspadali pred mojih očima od stalnih eksplozija. Dim od eksplozija ispunjavao mi je grlo dok sam vikala u mikrofon od laptopa tokom poslovnog sastanka. Svi smo radili kao da se ništa ne dešava.
Kada sam se probudila, imala sam osjećaj da me dim i dalje guši. Osjećala sam se bespomoćno, ljutito i bilo mi je krivo što sam napustila Gazu. Otad je bilo još mnogo noćnih mora, ali nijedna nije ni blizu užasa u kojem žive ljudi u Gazi.
Nastavite čitati
list of 4 itemsLoše vrijeme otežava patnju raseljenih Palestinaca
Šarenilo pronatalnih mjera u BiH: Ključna uloga nevladinog sektora
Vršnjačko nasilje kao proizvod (modernog) društva
Od 7. oktobra, više od 38.000 ljudi je ubijeno u Gazi, a više od 87.000 ranjeno, prema podacima Ministarstva zdravstva u Gazi. Mnogi su pretrpjeli povrede koje su im zauvijek promijenile život. Nekih 1,9 miliona ljudi, ili 90 posto populacije, je raseljeno; mnogi su se morali seliti više puta jer nema sigurnog mjesta u Gazi.
Upotreba termina „uvjeti života“ za opisivanje užasnih okolnosti s kojima se suočavaju Palestinci u Gazi čini se apsurdnom. Ljudi ne „žive“, oni jedva preživljavaju. Mnogi su prisiljeni boraviti u nakrcanim skloništima u prostorima koji postaju sve manji, tamo gdje im je dozvoljeno da potraže utočište. Vidjela sam šatore u kojima zajedno boravi čak pet porodica pod komadima plastike ili pocijepanim dekama poduprtim klimavim okvirom.
Ogromna većina ljudi u Gazi nema ni osnovne životne potrepštine, uključujući hranu, vodu, lijekove i higijenske potrepštine. Kopanje rupa pored šatora koje služe za obavljanje nužde postalo je uobičajeno da bi se na taj način izbjegla potraga i čekanje u redu za zajedničke zahode koji su sada izuzetno rijetki.
S obzirom na to da je zdravstveni sistem desetkovan, bolesti, uključujući hepatitis A, dostigle su nezapamćene nivoe. Nekoliko preostalih bolnica prima pacijente s teškim traumatskim povredama svakodnevno. Svaka bolnica koju sam posjetila preplavljena je ranjenicima, među kojima ima mnogo djece, sa zastrašujućim povredama, uključujući gubitak ekstremiteta.
Udvostručeni razmjeri uništenja
Drugi put sam poslovno boravila u Gazi u aprilu i kada sam došla, činilo mi se da su se razmjeri uništenja udvostručili u odnosu na posljednji put kada sam tamo bila. Zatekla sam doslovno sravnjeni Khan Younis i dodatne gomile ruševina na sjeveru. Bombardovanje je bilo nemilosrdno.
Laknulo mi je kada sam čula da su moji prijatelji iz Gaze dobro, iako su svi u međuvremeno ubrzano ostarjeli, a neki su se preselili nekoliko puta od februara.
Khaled, moj najbolji prijatelj iz Gaze i briljantni kuhar, posjetio me čim sam mu javila da sam se vratila. Poznajem ga duže od decenije, i uvijek je bio jak i žilav iako je preživio višestruke ratove, raseljavanja i gubitak bližnjih.
Tokom ovog rata, Khaled je već raseljavan sedam puta. Ali, kao i većina stanovnika Gaze, odbija se samosažalijevati. „Želim biti kuhar Gaze“, rekao mi je. „Kako bih se pobrinuo da niko ne ostane gladan.“
Bio je na putu da ostvari ovaj san, osnovao je javnu kuhinju u Khan Younisu koja je hranila hiljade ljudi svaki dan, ali ju je izraelska bomba sravnila sa zemljom 1. aprila. Tek sam se bila vratila s misije na sjeveru Gaze kada mi je Khaled poslao poruku obavijestivši me o tome šta se desilo i poslao mi je video pogođenog područja. Malu djevojčicu, koja je teško krvarila i bila prekrivena krhotinama i prašinom, nosili su do kola hitne pomoći. Bio je to nečuven prizor koji je postao isuviše čest u Gazi.
Početkom maja, Khaledova prvorođena kćerkica Aileen proslavila je prvi rođendan pod kakofonijom bombi i dronova. Pitala sam Khaleda plaši li se Aileen eksplozija. Nasmijao se. „Ona nema pojma šta se dešava“, odgovorio je. Sretnica mala!
Djeca su polovina stanovništva
Polovinu stanovništva Gaze čine djeca. Od 7. oktobra, hiljade su ubijene, a još hiljade povrijeđene. Osim toga, mnogi će nositi fizičke i psihičke ožiljke sukoba zauvijek.
U Al-Mawasiju, gdje su uvjeti u skloništima užasavajući, upoznala sam malu Samu dok je tražila pitku vodu za svoju porodicu. Potraga za vodom – baš kao i za hranom – herkulovski je zadatak. Jednostavno nema dovoljno.
Najmanje polovina vodovodnih i sanitarnih objekata u Gazi oštećena je ili uništena tokom sukoba, a akutni nedostatak goriva stavio je većinu izvora van funkcije. Ljudi moraju pješačiti kilometrima da bi došli do mjesta za distribuciju i čekati satima pod užarenim suncem da napune kanister pitkom vodom.
Hrane jedva da ima jer je humanitarna pomoć koja ulazi u Gazu pala ispod minimuma. I ono što uspije proći dijeli se u ekstremno nesigurnim uvjetima. To jeste ako se uopće i dijeli. Prečesto su kretanja konvoja s pomoći ometana ili potpuno onemogućena.
Samina majka Reem i djed i baka ubijeni su u izraelskom zračnom napadu, pa se sa Samu i njenog malog brata brine otac Mahmoud.
Kada sam upoznala Mahmouda, nosio je malog Hassana u jednoj ruci, nježno držeći njegovo sitno tijelo kao da ga želi zaštititi od zla. Držao je njihove malobrojne stvari u drugoj ruci, dok je Sama hodala nekoliko koraka ispred, noseći kanister.
Sudbina Gaze neizvjesnija nego ikada
Tek raseljeni iz Rafaha, tražili su gdje bi se mogli smjestiti u Al-Mawasiju, po velikoj žezi. U dva skloništa su ih odbili iz prostog razloga što više nisu imali prostora, pa su nastavili dalje. Gdje će spavati večeras? Hoće li uopće spavati? Hoće li imati išta za jesti? Šta će im donijeti sutra? Hoće li uopće dočekati sutra? Odgovore na ova pitanja izgleda niko nije znao.
Nakon što je izraelska vojska izdala nove naredbe o evakuaciji na jugu u maju, ruta koja prolazi kroz većinu Pojasa Gaze – Ulica Salah al-Din – postala je more ljudi u pokretu. Putovali su automobilima, na kolima s magarcima ili jednostavno pješice. U samo sedmici dana, ulice Rafaha su se ispraznile jednako brzo kao što su se napunile tokom prvih sedmica rata, nakon što su prve naredbe o evakuaciji natjerale ljude na jug.
Napustila sam Gazu krajem maja, tužna i s osjećajem krivice. Otad opsesivno provjeravam telefon, strahujući od najgoreg svaki put kada moje poruke u Gazu ne prođu.
Danas je sudbina Gaze i njenog naroda, neizvjesnija no ikad. Humanitarni radnici svejedno i dalje rade uprkos svemu, dan za danom, u nemogućim uvjetima. A kada se konačno pojavi znak na WhatsAppu da je poruka pročitana, moj dragi prijatelj Khaled me uvjerava da će i on nastaviti raditi. „Bit ću dobro“, kaže on. „I hranit ću ljude. Izgradit ćemo svoju domovinu kada se završi rat.“
Njegove me riječi podsjećaju na san koji sam sanjala, u snu je Gaza svuda oko nas u plamenu. Ali, mi idemo dalje jer je to jedini izbor koji imamo.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.