Izraelska arogancija

Jedan od glavnih ciljeva koje je pokret Hamas postigao u ovom ratu jeste oživljavanje palestinskog pitanja i pokazivanje da je odvraćanje kojim se Izrael hvalio kao garantom svoje sigurnosti, dalje okupacije i doseljeničke invazije, te podrivanja palestinskog sna o nacionalnom oslobođenju, podložno krahu sve dok traje palestinska borba.

Bez obzira na brojne objektivne razloge koji su doveli do izbijanja rata 7. oktobra, svi se oni poklapaju u jednom temeljnom uzroku, a to je izraelska arogancija. Ishod osam desetljeća sukoba pokazuje kako je ova arogancija, koja je osmišljena da kazni Palestince zbog prihvatanja opcije borbe u suprotstavljanju okupaciji, zapravo jedna od najvećih slabosti Izraela.

Ta arogancija je dosta koštala Palestince, ali ih nije uspjela pokoriti i natjerati da odustanu od puta nacionalne borbe. Nasuprot tome, osjećaj moći koji je davala okupatorskom projektu često je bio varljiv. S jedne strane, ta arogancija nikada nije uspjela promijeniti svijest palestinskog naroda. S druge strane, Izrael se zavaravao time da može postati normalna država bez potrebe za sklapanjem mira s Palestincima na temelju dvodržavnog rješenja.

Analizirajući kontekst izraelske arogancije, može se reći da ona ne ostavlja izbor Palestincima da snažno iznesu stav o palestinskom pitanju osim da pribjegnu korištenju sredstava koja ih mnogo koštaju.

Prebacivanje odgovornosti za rat

U velikim povijesnim prekretnicama kroz koje je prolazilo palestinsko pitanje, Palestinci su navikli plaćati takve troškove. Razlog je jednostavno taj što su nisu postizali nikakve druge rezultate osim razočarenja kada su koristili neka druga sredstva koja su ih manje koštala u smislu prolijevanja krvi i patnje, poput opcije mira.

Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) prihvatila je opciju mira u nadi da će biti i postignut, dok je Izrael u tome pronašao jeftiniji način da produži svoju okupaciju palestinskih teritorija, proširi svoj projekat naseljavanja i potakne palestinske podjele. Sve je to bio recept za nastavak upravljanja sukobom na način koji Izrael preferira.

Rezultati tri desetljeća sukoba, otkako je Palestinska vlast postigla Sporazum iz Osla s Izraelom 1993. godine, dokazuju da je palestinski opcija za postizanje mira utemeljena na odustajanju od borbe samo produžila patnje Palestinaca pod okupacijom. Također, pretvorila je PLO iz organizacije čija je funkcija bila postizanje oslobođenja, u puki alat za upravljanje okupacijom na palestinskim teritorijama.

Međutim, glavna prepreka na putu postizanja palestinskog oslobođenja nije bila u opcijama koje je imao PLO ili u podjelama unutar palestinskih nacionalnih redova, koliko je bila u samom Izraelu.

To je činjenica koju Zapad posebno zanemaruje. Prebacivanjem odgovornosti za rat koji je počeo 7. oktobra isključivo na snage palestinskog otpora ne samo da se preskače ova činjenica, već se, također, koristi i kao sredstvo za prikrivanje uloge Zapada u produživanju patnji Palestinaca pod okupacijom, te kako bi arogancija u izraelskoj politici postala još privlačnija.

Pokušaj kažnjavanja Palestinaca za izbore koje su bili prisiljeni napraviti kako bi pokazali da njihova legitimna prava na oslobođenje ne zastarijevaju, poslužili su kao recept za jačanje izraelske drskosti.

Danas nije važno uvjeravati Palestince da odustanu od puta otpora i borbe samim govorom o uspostavi palestinske države; jer se već bore za ostvarivanje ovog cilja. Također, nije važno ponovo proizvesti PLO ako će ovaj proces biti osmišljen tako da iznova prevari Palestince državom, budući da stvarnost okupacije danas ne ukazuje na mogućnost njene realizacije u doglednoj budućnosti. Važnije od svega toga je prisiliti Izrael da odustane od svoje arogancije.

Tri glavne činjenice

Rat koji traje od 7. oktobra potvrdio je tri glavne činjenice u palestinsko-izraelskom sukobu.

Prvo: izraelska arogancija samo je produžila ovaj sukob i učinila da ne postoje nikakvi izgledi za postizanje mira. Drugo: ojačala je uvjerenje velikog dijela Palestinaca da je otpor potreba, a ne izbor, ako žele održati živim palestinsko pitanje. Treće: Izrael ne može jednoga dana postati normalna država koja uživa sigurnost i koja je integrirana u svoje okruženje ako Palestinci ne dobiju svoju državu.

Ako se svijet ne pozabavi ovim činjenicama na odgovarajući način nakon perioda 7. oktobra, ovaj rat definitivno neće biti posljednji u ovom sukobu.

Također, buduće posljedice sukoba na regionalnu i globalnu sigurnost bit će opasnije od trenutnih posljedica ovog rata. Ideja da je Izrael u stanju, nakon ovog rata, ponovno upravljati svojim sukobom s Palestincima na način na koji je to činio u prošlosti, daleko je od stvarnosti koja se pojavila 7. oktobra.

Mnogi američki predsjednici, zapadni i regionalni čelnici proveli su desetljeća razmišljajući o tome kako bi se ovaj sukob mogao privesti kraju.

Međutim, osnovna tačka koja čini prikladnu i učinkovitiju osnovu za konstruktivno razmišljanje o projektima rješenja za palestinsko-izraelski sukob počinje fokusiranjem na to kako raditi na smanjenju arogancije u izraelskoj politici prema Palestincima. Zapravo, to je jedini način da Izraelci shvate da njihova okupacija ne može trajati zauvijek, te kako se troškovi koje to nosi vremenom pretvaraju u egzistencijalnu prijetnju samom Izraelu.

Kada je američki predsjednik Joe Biden posjetio Izrael nakon izbijanja rata, savjetovao je izraelskim čelnicima da izbjegnu ponavljanje greške koju su Sjedinjene Američke Države napravile nakon napada 11. septembra, vjerujući da se ekstremizam može uništiti isključivo upotrebom sile.

Iako je Bidenovo pribjegavanje ovoj usporedbi bilo obmanjujuće, s obzirom na to da je nastojao kriminalizirati legitimnu palestinsku nacionalnu borbu i dovesti je u isti kontekst s ekstremizmom, bio je realan u smislu stavljanja akcenta na činjenicu da je izraelska arogancija postigla slične rezultate kao i američka arogancija u Afganistanu i Iraku.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.