Skrenite lijevo na sljedećoj raskrsnici: Zašto SAD treba održivu treću stranku

U trenutnom sistemu, Amerikanci su prisiljeni birati između dvije desničarske opcije.

Predsjednik Joe Biden i republikanski predsjednički kandidat, bivši predsjednik Donald Trump u predsjedničkoj debati na CNN-u, u četvrtak, 27. juna 2024. u Atlanti [AP Photo/Gerald Herbert]

Proteklih nekoliko mjeseci studentskih protesta protiv izraelskog rata u Gazi, i način na koji su ih vlasti suzbile i okarakterisale kao „nasilne“ i povezane s terorizmom, što su učinili čak i navodno ljevičarski, progresivni politički lideri, otkrili su jednu važnu istinu: Sjedinjenim Američkim Državama očajnički treba održiva, ljevičarska do centrističko-ljevičarska treća stranka posvećena demokratiji.

Nije više samo problem u republikancima i njihovom otvorenom prihvatanju fašizma. Odgovor predsjednika Joea Bidena i drugih vodećih demokrata na studentske proteste jasno je pokazao da se čak i stranka koja navodno predstavlja ljevicu u Americi naginje ka desnici i ima očigledan antidemokratski zaokret.

„Red mora prevladati… Vandalizam, neovlašteni ulazak, razbijanje prozora, zatvaranje kampusa, prisilno otkazivanja nastave i diploma. Ništa od ovoga nije mirni protest“, rekao je Biden referirajući se na proteste solidarnosti s Gazom na Univerzitetu Columbia 2. maja. „Razbijanje prozora čekićima i zauzimanje univerzitetskih zgrada nije sloboda govora. To je bezakonje“, rekao je lider većine u američkom Senatu Chuck Schumer nekoliko dana ranije.

Ne samo da su njihove karakterizacije onoga što se desilo na Univerzitetu Columbia i desetak drugih univerziteta jednostavno pogrešne, nego i njihove riječi zvuče kao da su možda direktno preuzete iz čuvenog govora „Tiha većina“ Richarda Nixona iz 1968. „Kada nacija s najvećom tradicijom vladavine zakona bude pogođena neviđenim bezakonjem“, rekao je tada Nixon, „kada predsjednik Sjedinjenih Američkih Država ne može putovati u inostranstvo ili u bilo koji veći grad u domovini bez straha od neprijateljskih demonstracija – tada je vrijeme za novo vodstvo u SAD-u.“

Demokrati danas zvuče kao republikanci iz prošlosti iz jednog jednostavnog razloga: obje stranke značajno su se pomjerile udesno u posljednjih 50 godina.

Zaista, od vremena kada je Nixon bio na vlasti, administracije obje stranke poticale su zakone i politike koje su favorizovale korporacije nad radnicima i stvorile uvjete da „tamni novac“ oblikuje i dominira američkom politikom. Dozvolili su velikim korporacijama i milijarderskom krugu da izbjegavaju plaćanje svog dijela poreza, produbljujući nejednakost i pojačavajući društvene podjele.

Demokrate jesu s vremena na vrijeme kritikovale republikance zbog njihove nepopustljivosti prema socijalnim davanjima i javnoj potrošnji, ali su uvijek s entuzijazmom podržavale godišnju potrošnju na odbranu u iznosu od gotovo hiljadu milijardi dolara, razotkrivajući svoje desničarske tendencije.

Demokratski čelnici i dalje govore o „empatiji“ i kako „osjećaju bol“ običnih Amerikanaca. I dalje tvrde da su stranka demokratije i pravde – jedina sila koja može „zaštititi“ Ameriku od sve većeg autoritarizma Trumpovih krajnje desnih republikanaca. Ali, njihova kontinuirana vojna i politička podrška izraelskom aparthejdnom režimu usred rata u Gazi i uporno karakterisanje antiratnih protesta kao prijetnje nacionalnoj sigurnosti govori više o njihovim prioritetima i pristupu pravdi i demokratiji nego bilo koji od njihovih govora.

A njihov pristup ratu u Gazi i protestima protiv njega u SAD-u samo je jedno od mnogih pitanja koja naglašavaju ogroman skok Demokratske stranke ka desnici.

Uzmimo za primjer reproduktivna prava. Činjenica da je predsjednik Donald Trump imenovao troje sudija koji su protiv abortusa u Vrhovni sud može biti neposredni uzrok odluke Dobbs (2022) kojom je poništen Roe protiv Wadea (1973). Ipak, neuspjeh demokratske većine u Kongresu pod predsjednicima Carterom, Clintonom i Obamom da kodificira reproduktivna prava 1970-ih, 90-ih i 2000-ih postavio je temelje za eventualno ukidanje ženskih reproduktivnih prava u ovoj državi.

Isto važi i za ublažavanje klimatskih promjena. Naravno, Biden je nekada promovisao nacionalnu inicijativu za klimatske promjene koja je uključivala zabranu bušenja nafte i fosilnih goriva na više od 40 posto Nacionalnog rezervata nafte na Aljasci. Međutim, on je također 2023. odobrio kontroverzni projekat bušenja nafte Willow u regiji Sjeverne padine na Aljasci, duboko u Arktičkom krugu. Iako je Kongres usvojio Zakon o smanjenju inflacije iz 2022. godine, s 500 milijardi dolara u poreskim podsticajima da SAD postane nacija s nultom stopom emisije do 2050. godine, malo je vjerovatno da će ispuniti svoje početne ciljeve za 2030. godinu, a kamoli postići karbonsku neutralnost za 26 godina. Postoji i nekoliko visokopozicioniranih demokrata, poput senatora Joea Manchina, koji ne žele da SAD poduzme bilo kakve značajne korake za ublažavanje klimatske krize, što otkriva sve veći domet desničarskih stavova unutar stranke.

S obzirom da demokrate ponosno zauzimaju stavove koji su nekada bili rezervisani isključivo za najdesnije republikance, po pitanjima koja se kreću od vanjske politike i klimatskih promjena do socijalne sigurnosti i ženskih prava, potreba za trećom, ljevičarskom strankom je očigledna.

SAD možda jeste država koja historijski naginje ka desnici i koja se dosljedno kretala udesno tokom godina, ali to ne znači da joj manjka uistinu ljevičarskih glasova.

Amerikanci ljevičari

U SAD-u je uvijek postojala ljevica, iako razjedinjena, i čini se da to biračko tijelo raste i postaje sve glasnije. Od tzv. „rata protiv terorizma“ do Velike recesije i pojave trampizma, posljednjih nekoliko decenija kriza radikaliziralo je mnoge Amerikance i gurnulo veliki broj njih da zauzmu čvrsto lijeve pa čak i krajnje lijeve stavove. Ostavite pandemiji, ekonomskim recesijama, prihvatanju krajnje desnice i uvijek prisutnoj prijetnji masovnih pucnjava i domaćeg terorizma da pokrenu značajnu manjinu da vidi američko društvo kao ono kojem je potrebna radikalna, društveno pravedna promjena.

Ako ti Amerikanci ljevičari – ljudi koji bez izvinjavanja zagovaraju univerzalnu zdravstvenu zaštitu, univerzalni osnovni prihod, ukidanje zatvora i policije, protive se ratovima koje SAD podržava i za agresivnu su klimatsku agendu – žele formirati stranku koja je izborno održiva, moraju donijeti neke teške odluke i napraviti velike žrtve.

Ako žele vidjeti istinski ljevičarsku stranku na glasačkom listiću sa šansom za pobjedu, najprije će morati progutati ponos i pomoći da se ponovo izaberu „blago desničarske“ demokrate na predstojećim izborima. Da bi se stvorio podstrek prema održivoj ljevičarskoj trećoj stranci, potreban je SAD koji je manje autokratski od onog koji bi postojao ako Trump ponovo položi zakletvu 2025. godine.

Osim toga, morat će zaboraviti na brojne razlike koje ih dijele i ujediniti se za veće dobro. Svaki pokret za izgradnju nove stranke trebao bi okupiti izrazito progresivne političare poput Chokwea Antara Lumumbea, gradonačelnika Jacksona u Mississippiju, i izvršne direktorice Liderske konferencije za građanska i ljudska prava Maye Wiley, zajedno sa umjereno lijevo orijentisanim demokratskim predstavnicama kao što su Rashida Tlaib i Ilhan Omar.

Izgradnja američke koalicije među različitim ljevičarskim frakcijama, od kršćanskih demokrata i socijaldemokrata do demokratskih socijalista i neomarksista, neće biti laka. Ljevičarske svađe dugo su bile glavna prepreka na putu izgradnje održive ljevičarske treće stranke u SAD-u. Mnogi radikalni ljevičari (poput nekih u pokretu Antifa) također stoje u potpunom protivljenju bilo kakvim političkim savezima kako bi preoteli moć od demokrata i republikanaca. Za njih je sistem jednostavno previše korumpiran da bi učestvovali u njemu – potrebno ga je rasformirati prije nego se nešto bolje izgradi na njegovom mjestu.

To se, međutim, čini kao nemoguć poduhvat. Čak i u najgorim historijskim okolnostima, poput Velike depresije, većina Amerikanaca – iako očajna, sklona sindikatima i radikalizirana nasiljem i siromaštvom tih godina – na kraju je ostala odana dvostranačkom sistemu.

Zelena stranka jedina je ljevičarska organizacija koja je ostvarila manji uspjeh sa svojim predsjedničkim kandidatima u nedavnoj historiji – Ralph Nader je, naprimjer, dobio gotovo tri miliona glasova 2000. godine. Ipak, čak se ni on nije približio stvarnoj moći.

Danas su demokratski socijalisti, među čijim članovima su Tlaib, Alexandria Ocasio-Cortez i još nekoliko predstavnika na državnom nivou, možda ljevičarski pokret sa najvećom šansom da izgradi impuls za ljevičarsku koaliciju koja može imati stvarni izborni uspjeh. Ipak, stalna povezanost pokreta s Demokratskom strankom i njenim neoliberalnim politikama poput smanjenja iznosa socijalne zaštite i deregulacije poslovanja također ih čini neprihvatljivima mnogim američkim ljevičarima.

Posmrtno zvono za demokratiju

Ali, izazovi koji predstoje ne bi trebali zastrašiti one koji žele opciju ljevičarskog upravljanja u SAD-u. Svaka održiva stranka morala je odnekud početi.

Nakon što je predsjednik Lyndon Johnson uz pompu pobijedio Barryja Goldwatera na izborima 1964. godine, konzervativni insajderi poput Goldwatera, Williama Buckleyja Jr-a i Richarda Nixona krenuli su u ideološko preispitivanje.

Kroz formiranje organizacija poput Američke konzervativne unije (matične organizacije Konferencije konzervativne političke akcije ili CPAC-a), nove agende Republikanskog nacionalnog odbora i usavršavanje Južne strategije, Republikanska stranka (GOP) se preoblikovala.

Novi republikanci pozdravili su krajnje desne segregacioniste Jima Crowa koji su počeli pridruživati stranci nakon usvajanja Zakona o građanskim pravima 1964. godine. Između Nixona, Reaganove revolucije i Ugovora s Amerikom, GOP-ova transformacija u stranku konzervativaca i prihvatljivih krajnje desnih fašista trajala je tri decenije.

Izgradnja ljevičarske treće stranke od nule, i ujedinjavanje svih ljevičarskih i umjereno lijevih frakcija iza nje, prije nego što se uvjeri dovoljno Amerikanaca da glasaju za nju, trajala bi još duže.

U dvostranačkom sistemu, Amerikanci će ovog novembra biti prisiljeni birati između dopuštanja da SAD postane desničarska polufašistička rupa pod Trumpom i njegovim MAGA republikancima, ili ponovnog izbora Bidena i iskušavanja sreće s rječitom ali licemjernom administracijom, koja je u svojoj srži možda jednako desničarska.

U tim okolnostima, izgradnja održive treće stranke je nužan posao. Alternativa je status quo koji će na kraju označiti posmrtno zvono za dugotrajnu, mukom stečenu američku demokratiju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera