Zamalo svi Srbi na jednom saboru

„Ali, ja vas molim, nemamo u deklaraciji razdruživanje, neću da vam ulazim u to, vi donosite svoje odluke, samo vas molim da milion puta razmislite koliko nam je svima potreban mir“, ovako je, samo njemu svojstvenim patetičnim i plačljivim glasom, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić „vratio vruću lopticu“ svom najboljem drugaru i saradniku sa lijeve obale Drine i predsjedniku bh. entiteta Republika Srpska Miloradu Dodiku.

Ništa novo od Vučića, majstor je da za svako rješenje nađe problem, pa da ga onda sam rješava. Tako je i u subotu, na prvom svesrpskom saboru, pod nazivom „Jedan narod, jedan sabor – Srbija i Srpska“, „pustio“ Dodika da obavi prljavi posao, „sahrani“ Dejtonski sporazum, najavi „razdruživanje“ RS-a od Bosne i Hercegovine, još jednom popljuje Rezoluciju o genocidu počinjenom u Srebrenici pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda, predloži da i bh. entitet obilježava svoj dan 15. februara, kao i „majčica“ Srbija“…

‘Ako bude ugrožen mir, slijedite politiku Vučića’

„Rezolucija o Srebrenici je sramni čin pokvarenog Zapada, pokušaj i namjera da se srpski narod proglasi genocidnim… To su zle namjere, ta prokleta rezolucija nas se ne tiče, nećemo je sprovoditi“, „pjenio“ je Dodik govoreći na zajedničkoj sjednici (?) vlada Srbije i RS-a. Tokom 20 minuta i 10 sekundi Dodik je Vučića spomenuo „skromnih“ 12 puta, nazivao ga je velikim liderom i državnikom, koji je „stigao iz vremena koje tek dolazi“, koji „bolje razumije svjetsku problematiku od drugih…“

A onda je „poentirao“ i proglasio svog mentora i najboljeg druga sa desne obale Drine „čudotvorcem“: „Ako bude ugrožen mir, samo slijedite politiku predsjednika Aleksandra Vučića, on može dati najbolji odgovor…“ Čak i da mu je Vučić „šapnuo“ ideju o razdruživanju RS-a od Bosne i Hercegovine (što nije isključeno, čak je vjerovatno, a da li je to znaju samo njih dvojica), teško da je ranije međusobno dogovoreno ovo oko „čudotvorca“ i „mirotvorca“.

„Mile dobro čita raspoloženje naroda u RS-u, moja molba vama, jer Srbija je tu, i nigde neće otići, i uz RS je… nemamo u deklaraciji razdruživanje, samo vas molim da milion puta razmislite koliko nam je svima potreban mir“, poruka je Vučića, koji zna da bi „razdruživanje“ bilo razoran udar na Dejtonski sporazum (koji je spomenut i u svesrpskoj deklaraciji), dramatično bi bio ugrožen mir, čije čuvanje i njegovanje predsjednik Srbije ne zaboravi spomenuti i naglasiti i kada otvara neku dionicu puta ili dom zdravlja u Šumadiji ili Banatu.

‘Velika Srbija’ i ‘srpski sv(ij)et’ nisu zaboravljeni

Osim ovog (moguće fingiranog) dijaloga između „potpaljivača vatre“ i „svjetskog mirotvorca“, sabor je donio uglavnom ono što se očekivalo. Možda je parafraziranje dijela pjesme Đorđa Balaševića „Jesen stiže, dunjo moja“ – „Sabor beše k'o sabor / i šta da se priča / parada šuplje i kiča“, pretjerivanje, ali dugo najavljivani skup, pripreman i održan kao „odgovor“ na Rezoluciju o genocidu počinjenom u Srebrenici, bio je, samo u većem obimu i svečanijem ozračju, kao ranije do sada održanih jedanaest zajedničkih sjednica vlada Srbije i RS-a.

Nije slučajno da je skup održan samo par dana nakon što se Dodik u Sankt Peterburgu susreo s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, i to drugi put ove godine, da se ne zaboravi nedavna prošlost, potenciraju zločini počinjeni nad Srbima (prvi i Drugi svjetski rat, pa ratovi devedesetih, s kojima „Srbija nema ništa“, jer su Srbi „uvek želeli mir“). Možda je to subjektivan dojam, ali još jednom smo vraćeni u te devedesete, teško je oteti se utisku da „velika Srbija“, ili njen sljednik „srpski sv(ij)et“, nije sahranjena i zaboravljena.

Ogleda se to i u Dodikovom (?) prijedlogu da se dan RS-a obilježava na Sretenje, 15. februara, kao u Srbiji (od 2002. godine), što je još jedan grub i provokativan „izlet“ čovjeka koji je odavno pogubio sve konce realnog, korektnog i odgovornog političkog rasuđivanja. Bude li usvojen ovaj prijedlog a da ne bude adekvatne reakcije iz Beograda, značit će to da aspiracije Srbije prema teritoriju susjedne zemlje nisu prestale i da je ugrožavanje mira stabilnosti i u Bosni i Hercegovini u cijelog regiji moguće, s nesagledivim posljedicama.

Zna Lavrov da ‘Samo sloga Srbina spasava’

Da su organizatori sabora bili inventivni pokazuje i pismo podrške ministra vanjskih poslova Rusije Sergeja Lavrova, koji je poručio da će „graditi novi svjetski poredak s braćom Srbima“, kako su „Rusi i Srbi, rame uz rame, pružali otpor neprijateljima i osvajačima, zajedno gradili miran život”, da „Zapad pokušava kazniti Srbe, lišiti ih slobode, oduzeti im njihova iskonska ognjišta“ te kako je „jedinstvo sada važnije nego ikada” i da je ono upisano u “genetski kod Srba, jasno odraženo u srpskoj simbolici – u krilatici ‘Samo sloga Srbina spasava'…”

E sad, kad bi Lavrov pročitao ovo pismo koje je sam „napisao“, pogotovo onaj dio u kojem se spominje „četiri S“, silno bi se iznenadio vlastitim poznavanjem bratskog srpskog naroda, kojeg će pomoći i braniti kad god zatreba, samo da prvo riješe svoje probleme, a njih, ne samo brutalna agresija na Ukrajinu, ne manjka. Do tada će nastojati verbalnim podrškama i obećanjima dizati tenzije u regiji i (blago rečeno) nekorektnim utjecajem skretati pažnju sa svojih nedaća.

Do sada je homogeniziranje naroda, mitingovanje, saboravanje, okupljanje na fonu „svi Srbi u jednoj državi“ vodilo ka sve manjoj Srbiji. Nisu pomagali ni političari, ni vojska, ni agresija i ratovi, ali ni Srpska pravoslavna crkva, koja se, pogotovo u posljednje vrijeme, inkorporirala u vlast i aktivna je u donošenju odluka u Srbiji, Crnoj Gori, RS-u. Hoće li nešto promijeniti subotnji skup u Begradu i Deklaracija o zaštiti nacionalnih interesa Srbije i RS-a? Možda, ali kad se pogleda ko je svesrpski sabor osmislio, organizirao i proveo – bit će to još jedan događaj s velikim očekivanjima i malim efektima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.