Sve se mijenja, samo je Kecmanović ‘vječan’

Predsjednik bh. entiteta RS je ‘zaigrao do kraja’, ali njegov savjetnik, sarajevski profesor s beogradskom adresom, kao i do sada, neće pretrpjeti nikakvu štetu.

Dodik je proglasio Kecmanovića sentorom RS-a (Dejan Rakita/PIXSELL)

“A ‘Bosna ponosna, mamurna od sna…’ 30 godina trpi jalovu američku terapiju da bi postala multi-kulti, celovita i jedinstvena, što nikada nije bila, niti može da bude. Nije to postala ni pod diktaturom proletarijata, nit će pod diktaturom protektorata… Bosna i Hercegovina je hronično nesuverena država s tri hiperidentifikovana naroda, ‘međunarodno priznata fikcija’ iliti ‘nemoguća država'…“, piše ovih dana u beogradskoj Politici (kud će suza već na oko) Nenad Kecmanović, univerzitetski profesor, nekadašnji član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, aktuelni senator bh. entiteta Republika Srpska i, što je najvažnije (i najisplativije), savjetnik predsjednika RS-a Milorada Dodika.

Iako u Bosni i Hercegovini ne živi duže od tri desetljeća, nesuđeni član Predsjedništva bivše Jugoslavije – kandidaturu mu je pomrsila „sitnica“, dugogodišnji, intenzivni, kompromitirajući kontakti s britanskom obavještajnom zajednicom, pa je, srećom, u Beograd kao bh. kadar u kolektivnog šefa države otišao Bogić Bogičević – rođen je u njenom glavnom gradu, ima pravo na vlastito mišljenje i komentar(e), na čemu ne štedi. Pa je „logično“ da brani, podržava, komplementira – nakon što mu ih je ranije predložio i preporučio – stavove i politički habitus onoga koji ga plaća.

‘Nije manji Srbin od osuđenih ratnih zločinaca’

Kada je, nakon samo dvadesetak dana (17. juni – 6. juli) učešća u bh. Predsjedništvu, te 1992. godine iz Sarajeva, koje je uveliko gorjelo i rušeno sa okolnih brda, preko Pala pobjegao u Beograd, gdje i sada živi, predratni rektor Univerziteta u Sarajevu je jasno pokazao šta želi: siguran, komforan, dobro plaćen posao i uvažavanje u društvu; plus da pomogne (samo) svom (ugroženom) narodu. Slično je učinila njegova prethodnica u Predsjedništvu Biljana Plavšić, koje je kasnije, pred Haškim tribunalom, pravosnažno presuđena kao ratni zločinac. U zgradu u Ulici Maršala Tita 16 stigla je nakon njegovog bijega Tatjana Ljujić-Mijatović, također univerzitetska profesorica, koja je časno i odgovorno obavljala svoju dužnost.

Nije Nenad Kecmanović (bio) „ništa manji Srbin/Srpkinja“ od kompletnog političkog i vojnog rukovodstva bosanskih Srba, kasnije RS-a, ali je bio mnogo pametniji, lukaviji i pragmatičniji. U politici je aktivno, ali ne i zvanično (izuzev tih vrelih junsko-julskih dana 1992. u Sarajevu), bio i osamdesetih, devedesetih; tako je i danas – njega se pita, on se citira, profesor savjetuje, piše kolumne, gostuje u medijima, redovan je gost na političkim i drugim akademijama… Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Ratko Mladić… i deseci drugih su presuđeni ratni zločinci, a Kecmanović i dalje njeguje „srpsku stvar“, koja je zadnjih godina postala „srpski sv(ij)et“.

Mora se priznati da je konzistentan na toj liniji već (najmanje) 34 godine, od kako se „razveo“ od Saveza komunista, a pogotovo nakon što je otišao u „prestonicu svih Srba“ i zvanično „potpisao“ za nacionaliste. Pokazuju to i najnoviji pisani radovi, u kojima se Bosna i Hercegovina opisuje kao „međunarodno priznata fikcija“ i „nemoguća država“, slavi „pobeda“ u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda tokom glasanja o Rezoluciji o genocidu počinjenom u Srebrenici, „politički trijumfom“ opisuje svesrpski sabor u Beogradu, čija je deklaracija „unela novu dinamiku u odnosima u srpskom svetu“, optužuje „Šiptare da neometano hapse bespomoćne Srbe“, lamentira što se u Bosni i Hercegovini „piše presuda“ predsjedniku RS-a…

‘Čeka se konferenciji o organizaciji multipolarnog svijeta’

Ne treba zanemariti da Kecmanović ima informacije koje „obični smrtnici“ neće nikada dokučiti, većina političara i dužnosnika visokog profila također je van tog „visokog nivoa konspiracije“, ali ipak je riječ o osobi s višedesetljetnim iskustvom u obavještajnom miljeu i koja se, kako reče jedan od analitičara, „pojavljuje u javnosti nakon nekih važnih zbivanja, koja se upravo događaju ili će se tek dogoditi“. Pa tako senator RS-a zna da će „na budućoj konferenciji o organizaciji multipolarnog sveta rasprava o Bosni i Hercegovini početi od Dejtonskog sporazuma, jer je to jedini međunarodno validan dokument“, kojem Vladimir Putin i Ruska Federacija „ostaju dosledni… razume se izvornom, što znači i vraćanje svih otetih entitetskih nadležnosti“.

Upravo je, po Kecmanoviću, „povratak na [izvorni] Dejton ili novi dogovor ili sporazumno mirno razdruživanje“ ponudio njegov poslodavac Dodik, ali je „muslimansko političko Sarajevo odbilo i jedno i drugo, a na treći predlog, koji je najavljen sa širim pisanim obrazloženjem, jedan od lidera trojke je rekao ‘da će ga čim stigne odneti u Tužilaštvo Bosne i Hercegovine'… Dakle, preostaje jednostrano mirno razdruživanje“, piše sarajevski profesor s beogradskom adresom na banjalučkom platnom spisku. Istrovremeno, vješto i pragmatično, kako se uvijek postavljao u delikatnim i vremenima teških odluka, ne navodi ove premise kao lični stav ili prijedlog, nego citira one koji odlučuju.

„Jednostrano mirno razdruživanje“ – koga od čega, kako i zašto, kada i na koji način, kakve bi mogle biti posljedice i (zlokobni) ishodi? Zna Kecmanović da ni „jednostranog“, ni „mirnog“, ni (pogotovo) „razdruženja“ ne može biti, pogotovo dok ne bude održana „konferencija o organizaciji multipolarnog sveta“ i dok su glavni svjetski igrači i dalje na Zapadu, predvođeni Sjedinjenim Američki Državama. Čiji ambasadori u Bosni i Hercegovini (Michael Murphy) i Srbiji (Christopher Hill) konstantno rade protiv „srpske stvari“. Pa tako Murphy tvrdi da se svesrpski sabor upetljao u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine, a Hill je „svečanost“ u Beogradu označio kao „lepu i zanimljivu”, što ne znači da je on „dobar policijac“, jer je, dok je svojevremeno, dok je bio na funkciji u Sarajevu, „rekao da Srbe treba isterati iz Bosne i Hercegovine“.

‘Idemo do kraja, pa šta košta da se plati’

Ono što je većina analitičara i vrsnih poznavatelja prilika – svjesno ili ne, potpuno je nevažno – preskočila ili smatrala nezanimljivim i nebitnim je da se u deklaraciji svesrpskog sabora ne spominje termin „razdruživanje“ (jednostrano, mirno, bilo kakvo), a što Kecmanović otvoreno potencira. Jeste njegov „gazda“ tog 8. juna „milion puta“ spomenuo razdruživanje, ali se predsjednik Srbije Aleksandar „Vučić nije kao ranije ogradio, nije ga ohladio, niti je naprosto prećutao, nego: ‘Vi to tamo bolje znate… Molim vas samo da dobro razmislite… Srbija nikada neće Srpsku ostaviti na cedilu…’ Drugim rečima, Dodik je u jednom od više zajedničkih istupanja tokom slavljeničkog dana dobio podršku za razdruživanje…“ Plus se u deklaraciji „spominje ‘zajednička budućnost’ dve srpske zemlje, što je valjda Vučićev odgovor na Dodikovu dugu zagledanost u Srbiju“.

Kada dođu teški dani, kada sankcije, besparica, udarci sa svih strana postaju sve jači, kada se kraj počinje nazirati dvije su moguće solucije: ili stati, razmisliti, pokušati popraviti što se povraviti da; ili nastaviti kao do sada, ali još jače, beskrupuloznije, pa šta košta da se plati. Upravo je drugi put izabrao predsjednik RS-a, igra na sve ili ništa ulazi u delikatnu i potpuno neizvjesnu fazu, moguće do „buduće konferencije o organizaciji multipolarnog sveta“, ali sigurno ne do „jednostranog mirnog razdruživanja“, uključujući sve tri riječi. Poslodavac iz Banje Luke do izbora da „zaigra do kraja“ sigurno nije došao sam, ima on mnogo savjetnika, a jedan od njih je profesor iz Beograda. Koji će, kao i do sada, ostati neokrznut nakon novog sunovrata. Ovaj put neće čak ni morati bježati preko Pala.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera