Zašto je propao mirovni samit o Ukrajini?

Globalni jug ne prihvaća ukrajinsku tvrdnju o kolonijalnoj žrtvi i postao je više sumnjičav prema klijentskim državama SAD-a nakon Gaze.

Saopćenje koje je potpisalo 81 sudionika na samitu čak ni ne ocrtava konture mogućeg rješenja (REUTERS/Denis Balibouse)

Glavni cilj mirovnog samita o Ukrajini o kojem se mnogo govorilo, a koji je održan u Švicarskoj 15. i 16. juna, bio je okupiti ‘globalnu većinu’ i pridobiti njihovu podršku za “formulu mira” predsjednika Volodimira Zelenskog – što je marketinško ime za popis zahtjeva koji uključuju povlačenje Rusije s cijele teritorije Ukrajine i formiranje međunarodnog suda za suđenje Putinovoj vladi za ratne zločine. Naravno, realno, takav apsolutistički dogovor može se osigurati samo totalnom pobjedom na borbenom polju, do koje, čini se, neće doći. Uprkos tome, pridobiti većinu globalne zajednice da javno podrži ove zahtjeve bez sumnje bi dalo dodatnu težinu u naporima Zelenskog protiv Putina.

Na kraju, jedini ishod ovog zbunjujućeg događaja, koji je pokušao riješiti oružani sukob bez uplitanja strane koja ga je započela, bila je smrt same “formule mira” koju je nastojao promovirati.

Saopćenje koje je potpisalo 81 sudionika na samitu čak ni ne ocrtava konture mogućeg rješenja. Pokriva samo tri važna, ali sekundarna pitanja – ukrajinski izvoz žitarica, sigurnost nuklearnih elektrana i povratak ratnih zarobljenika i ukrajinske djece koje su Rusi odveli iz ratne zone u Rusiju.

No čak i u tom slučaju, ključni igrači poput Brazila, Indije i Saudijske Arabije izbjegli su ga potpisati, tvrdeći da forum čiji je cilj postizanje mira s Rusijom nema smisla s obzirom na odsutnost Rusije. Kina je glatko odbila da sudjeluje. Značajno je to i da je i američki predsjednik Joe Biden odlučio da ne iskoristi svoj utjecaj da podrži forum. Umjesto da sam otputuje u Švicarsku, poslao je potpredsjednicu Kamalu Harris da predstavlja njegovu administraciju.

Pad američkog utjecaja

Nije Ukrajina u potpunosti kriva što nije uspjela osigurati podršku globalnog juga za svoje ratne ciljeve na ovom samitu. To što je globalna većina hladno prihvatila samit odražava kontinuirani pad američkog globalnog utjecaja, koji se značajno ubrzao u proteklih osam mjeseci u svjetlu humanitarne katastrofe u Gazi i stalne podrške predsjednika Bidena Izraelu u vezi s njom. Sviđalo se to Kijevu ili ne, svakom ko se smatra američkom klijentskom državom pristupit će se s velikom dozom skepse.

Tu je i poseban slučaj Kine, koja se, prema službenicima vlastite vlade, osjeća potaknutom od Sjedinjenih Američkih Država na oružani sukob u vezi Tajvana. Privući Peking na događaj koji je otvoreno dizajniran kao antiruski uvijek je bio besmislen zadatak. Zašto bi Kina usred rastućih napetosti u odnosima sa SAD-om postala neprijateljski raspoložena prema svom najvrednijem globalnom savezniku, Rusiji?

Međutim, ukrajinska retorika je također pridonijela neuspjehu. Još 2022. godine, nakon početka velike ruske agresije, Zelenski i članovi njegove vlade pokušali su zadobiti simpatije globalnog juga predstavljajući Ukrajinu kao žrtvu kolonijalnog rata koji je vodila Rusija.

U najboljem slučaju, ovaj argument je naišao na mlaku reakciju u zemljama kao što su Južnoafrička Republika ili Brazil, budući da dolazi iz evropske nacije koja sebe predstavlja kao bedem “civiliziranog svijeta” – izraz koji je predsjednik Zelenski još jednom nesvjesno upotrijebio na sigurnosnoj konferenciji u Singapuru početkom juna dok je pokušavao uvjeriti azijske zemlje da prisustvuju samitu. Prave bivše žrtve evropskog kolonijalizma teško da uživaju u tome što ih smatraju “neciviliziranim”.

Čelnici globalnog juga ne moraju ni znati da su ukrajinsko plemstvo i klerici, poput nadbiskupa Feofana Prokopoviča, služili kao ideolozi ruskog imperijalnog projekta kada ga je provodio Petar Veliki. Ili da je velik dio onoga što znamo kao jugoistok Ukrajine, posebno teritorije na kojima danas bjesni rat, bio koloniziran u sklopu ruske imperijalne ekspanzije u 18. stoljeću, u kojoj su Ukrajinci igrali nemalu ulogu.

Retorički trik

Iako je bez sumnje žrtva ruskog iredentizma i ultranacionalizma u brutalnom putinističkom obliku, ukrajinska tvrdnja o kolonijalnoj žrtvi zvuči ljudima u Sowetu ili Salvadoru de Bahiji jednako validnom kao i tvrdnja Škota. To je samo retorički trik koji je skovala krajnja desnica te zemlje. Ne pomaže ni činjenica da su neonacističke i bjelačke supremacističke grupe koje su sudjelovale u ukrajinskoj Maidan revoluciji sada narasle do veličine velikih vojnih jedinica, poput 3. jurišne brigade (jedne od jedinica Azovskog pokreta).

Kolonijalni argument također je dvosjekli mač jer mnogi na globalnom jugu vide SAD kao hegemonijsku neoimperijalističku silu koja je nemilosrdno širila svoje “carstvo” u smjeru istoka sve dok nije naišla na otpor Rusije. Prije svega za Peking, historija bivšeg sovjetskog prostora nakon 1991. izaziva previše asocijacija na imperijalističku “jagmu za Kinu” s kraja 19. stoljeća.

Nakon neuspjeha ovog masivnog i navodno vrlo skupog događaja čiji je cilj bio plasirati Zelenskijevu “formulu mira” međunarodnoj zajednici, čini se da ukrajinsko vodstvo konačno prihvata činjenicu da ne može prikupiti podršku za svoj cilj koristeći se antikolonijalnom retorikom, i da će moratti razgovarati s Rusijom kako bi okončali rat.

Čak je i šef kabineta Zelenskog, Andrij Jermak, koji je bio idejni tvorac samita u Švicarskoj, rekao da bi ruski predstavnici mogli biti pozvani na sljedeći “mirovni samit”, za koji se Ukrajina nada da će se održati prije kraja godine u nekoj drugoj zemlji. Rusi će, naravno, odbiti sudjelovati u bilo kakvom takvom događaju i učiniti ga besmislenim, ali je ipak značajno da je Jermak iznio mogućnost poziva.

Promjena stava

Još važnija bila je izjava Katerine Zelenko, ukrajinske ambasadorice u Singapuru, od 20. juna. U razgovoru za South China Post rekla je da bi njena zemlja mogla sudjelovati na mirovnoj konferenciji koju organizira Kina.

Kineska mirovna inicijativa za Ukrajinu, koja predlaže zamrzavanje sukoba duž trenutne linije fronta, nešto je što je Rusija javno podržala i o čemu je spremna razgovarati.

Međutim, uoči samita u Švicarskoj Putin je podigao ulog zahtijevajući da, kako bi se osigurao mir, Ukrajina mora povući s cijele teritorije četiri regije koje je Rusija službeno proglasila svojima 2022. godine.

Ali ovu izjavu treba promatrati u kontekstu maksimalističke pozicije Ukrajine koja uključuje samopostavljenu zabranu razgovora s Putinom, zapečaćenu dekretom Zelenskog.

Kada se stvarno nađe za pregovaračkim stolom, Moskva će vjerovatno biti spremna na kompromis vezi nečega što nije od vitalnog značaja za njene interese, prije svega teritorije, kako bi postigla prave ciljeve svog brutalnog napada: neutralnost Ukrajine, demilitarizaciju i kraj etnonacionalističke politike usmjerene na iskorjenjivanje ruskog jezika i kulture na teritoriji te zemlje.

Za Putina će odustajanje od teritorije radi postizanja ovih ciljeva i dalje biti strateška pobjeda u onome što rusko vodstvo vidi kao sukob sa Zapadom, a ne Ukrajinom per se. Što se Ukrajine tiče, njeno će se vodstvo na kraju suočiti s pitanjem zašto je odbacilo ranije prijedloge da se rat završi pod mnogo boljim uvjetima – na pregovorima u Istanbulu 2022. ili u sklopu procesa iz Minska. Ali iako su te prilike prokockane, svaki mir koji bi se mogao postići bio bi bolji od onoga što Ukrajinci sada trpe.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera