Herr Schmidt, vrijeme je da koristite instrumente

Međunarodna zajednica ima na raspolaganju mnogo alata i instrumenata, koji uključuju i one koje ima Bosna i Hercegovina kao država. Treba poštovati odluke koje su donijele bh. institucije, posebno one koje je donio državni Ustavni sud. Ukoliko to nije slučaj, onda ja na to moram gledati kao na protudejtonsko ponašanje, poručio je visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt, koji za sebe ponavlja da je finalni tumač Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Što i nije nešto novo, jer to piše i u Općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini (Aneks 10), dogovorenom i parafiranom 21. novembra u vojnoj zračnoj luci Right-Paterson kod Daytona (Ohio), a zvanično potpisanom 14. decembra 1995. godine u Parizu. Bili su, dakle, finalni tumači i Schmidtovi prethodnici (Carl Bildt, Carlos Westendorp, Wolfgang Petritsch, Paddy Ashdown, Christian Schwarz-Schilling, Miroslav Lajčak, Valentin Inzko), pa zašto onda njemački diplomata i bivši ministar, ovaj put u intervju za Preporod.info, na tome insistira i ponavlja po ko zna koji put?

‘Politički mir’ je doveden u pitanje?

Odgovor je na ovo pitanje vrlo jednostavan, a istovremeno je glavni prijepor dvije strane – onih koji bi da sačuvaju državu Bosnu i Hercegovinu i „onih koji ne žele dobro ovoj zemlji i teže njenom raspadu, kao što je [predsjednik bh. entiteta Republika Srpska] Milorad Dodik“. E zato Schmidt još jednom citira Aneks 10 i poručuje Dodiku kako „ne može očekivati da će sve ove destruktivne ideje biti one koje će samo tako proći kod međunarodne zajednice. Ne radi se ovdje o postizanju samo nekih razmjena i dogovora, nego se radi o mirnoj budućnosti ove zemlje“, kategoričan je visoki predstavnik.

Upravo je „mirna budućnost ove zemlje“ – kao i Dejtonski sporazum, uključujući (trenutno Schmidtov) Ured visokog predstavnika – upitna i ugrožena, iako njemački diplomata tvrdi kako trenutno „mir, u smislu nepostojanja nasilja i neke vojne opasnosti, nije ugrožen“, ali da je „politički [mir] doveden u pitanje“. Na što bi optimisti rekli kako to i nije toliko loše, jer su ova zemlja i njeni ljudi predeverali mnogo teže situacije od „političkog mira koji je doveden u pitanje“; realisti bi kazali kako nam je „politički (ne)mir“ stanje življenja i bitisanja već tri i po desetljeća; oni oprezni, koji „pušu i na hladno“, jer ih je to već jednom žestoko opeklo, već su zabrinuti i ne smiju se zanemariti njihove brige, pa i strahovi – politički nemir sve je samo ne daleko od „nasilja i vojne opasnosti“.

Sve se posljednjih mjeseci vrti oko Dejtonskog sporazuma, njegovih garanata, potpisnika, ko ga i zašto krši, kome odgovara njegov „duh“, a kome „slovo“ (i obrnuto). Glavni remetilački faktori – RS, Srbija i Rusija – upravo igraju na kartu neizvjesnosti, neslaganja, sitnih konflikata koji mogu izrasti u velike sukobe, stvaraju „nesuglasje“ u Upravnom odboru Vijeća za provedbu mira (koje bi trebalo donositi konačne i obavezujuće odluke, uključujući akcije visokog predstavnika), ne priznaju ovlasti i status stanara „Bijele kuće“ na sarajevskim Kovačićima, ne kriju da im je cilj ukidanje Ureda visokog predstavnika.

‘Koraci ljubitelja projekta mirnog razlaza’

Ukratko, „politički nemir“ je oružje i put da „sumnjiva (a u suštini rušilačka) trojka“ ostvari svoje ciljeve – raspad, razdruživanje, podjelu, disoluciju, krah, kolaps, osamostaljenje, odcjepljenje… sve ono što bi od države Bosne i Hercegovine načinilo prošlo svršeno vrijeme. Jedan od posljednjih koraka „ljubitelja projekta mirnog razlaza“ da se anulira Ured visokog predstavnika je pravljenje „razdora“ u Vijeću za provedbu mira, ako ne može u njegovom Upravnom odboru, eventualnom „kupovinom“ pojedinih članica ovog tijela.

Nije tajna da pojedine zemlje članice Vijeća nisu u „potpunom suglasju“ s posljednjim potezima Christiana Schmidta, ali licitiranje s imenima ovih zemalja gubi smisao kada „dobro informirani izvori“ tvrde kako je upitna podrška Njemačke Uredu visokog predstavnika te da su Francuska i Italija „na strani“ remetilačkih faktora, da im „nije strano“ stvaranje novih ratnih žarišta, pa i požara, na Zapadnom Balkanu. No, to ne znači da neka od 55 članica Vijeća za provedbu mira (zemlje i organizacije koje na različite načine pružaju podršku mirovnom procesu u Bosni i Hercegovini) ne može „promijeniti mišljenje“ i „odigrati u korist vlastite štete“.

Da se mišljenja i stavovi mijenjaju preko noći pokazala je prošlomjesečna ofanziva predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i njegovog kompletnog aparata da što više zemalja članica Ujedinjenih naroda, ako se već ne mogu izjasniti protiv, bude uzdržano za vrijeme glasanja o Rezoluciji o genocidu počinjenom u Srebrenici u Generalnoj skupštini Svjetske organizacije. Koje su to zemlje, za koje interese ili pogodnosti i na koji način kupljene ili pridobijene ovim sramnim i neljudskim lobiranjem teško da će uskoro saznati, ali to i nije najvažnije – mnogo je bitnije i poraznije da se osnovni principi i najhumanije povelje izigravaju i prodaju za, koliko god iznosili, sitne interese.

‘Najmanje jedna trećina remetilačkog faktora’

Bosna i Hercegovina kao država je jedini subjekat prema međunarodnom pravu. Bosna i Hercegovina je država koju nisu osnovali entiteti, BiH je država koja je nasljednica Republike Bosne i Hercegovine, a Republika BiH je država koja ima višestoljetnu historiju. To je multietnička država. BiH je odgovor na mir, nakon svih onih strašnih dešavanja koje smo imali ovdje tokom ‘90-ih godina. Opredjeljenje međunarodne zajednice i svakog građanina ove zemlje je da Bosna i Hercegovina ostane onakva kakva jeste, odnosno nedirnuta, poentirao je Schmidt.

Ipak, nije visoki predstavnik ni naslutio, a kamoli najavio, kako će djelovati ako se nastave žestoki unutrašnji i vanjski udari na Bosnu i Hercegovinu. Svjestan je da bi bh. institucije mogle i morale djelovati pravovremeno i odlučno, ali kako od njih očekivati konkretne rezultate kad u njihovom sastavu djeluje najmanje jedna trećina (konstitutivnog?) remetilačkog faktora. Zato je na međunarodnoj zajednici da spriječi „andidejtonsko ponašanje“. Schmidtovo je da, osim „upada“ u Izborni zakon, „zagrabi“ malo dublje u svoje (bonske) ovlasti, i kako sam reče, iskoristi alate i instrumente koji su mu na raspologanju, da blaga retorika i upozorenja „destruktivnim idejama“ ne dovedu do prijetnje „mirnoj budućnosti ove zemlje“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.