Zabluda narativa o ‘pogrešnoj strani historije’

Očekivati od historije da pozove pojedince na odgovornost za djela koja su počinili u službi sistema ugnjetavanja je beskorisno.

Predsjednik Joe Biden jede sladoled i odgovara na pitanja novinara 26. februara 2024. u New Yorku [AP/Evan Vucci]

Tokom proteklih devet mjeseci svjedočili smo jednom od najbolje dokumentovanih primjera genocida koji se događa u Pojasu Gaze. Širom svijeta zabilježena je ogromna količina mobilizacije i istinskog remećenja ustaljenih praksi u znak protesta zbog ovog zločina. U Sjedinjenim Američkim Državama su, također, održane velike demonstracije i protestne akcije protiv nepokolebljive podrške vlade izraelskim okupacijskim snagama.

Usred svega ovoga, ponovno se pojavio dugogodišnji i beskorisni narativ. Mnogi su osudili zvaničnike koji podržavaju Izrael zbog bivanja na pogrešnoj strani historije i aktivno podržavaju ono što će u javnosti ostati zabilježeno kao genocid. Prisutno je očekivanje da će ih na neki način historija pozvati na odgovornost.

Međutim, da je historijski zapis uistinu razlog zbog kojeg oni na vlasti brinu, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država ne bi odgovarao na pitanja o genocidnom pokolju koji se svakodnevno događa dok uživa u duploj porciji sladoleda od mente.

Umirenje savjesti Zapada

Ova ideja je rođena iz potrebe za umirenjem savjesti Zapada. Ovaj narativ ne uzima maha zbog manjka svijesti o historiji; zapravo je često upravo suprotno. Onima koji saznaju za mnoge historijske tragedije i zvjerstva na kojima je izgrađen naš trenutni svjetski poredak čini se da postoji potreba za nekim oblikom više pravde, one koja ima dugotrajniji efekat od loših rezultata anketa nekoliko mjeseci i nekih oštrih članaka.

No, narativ o „pogrešnoj strani historije“ zapravo umanjuje našu sposobnost da se uhvatimo u koštac s veoma stvarnim uvjetima u sadašnjosti.

Da bismo došli do tačke s koje možemo nastaviti, gledajući historiju kao formu karmičke pravde za najmoćnije članove našeg društva, prvo moramo razumjeti naš odnos prema njoj.

Prisutna je težnja da se historija tretira kao sažeta prezentacija istaknutih događaja, a ne jedna priča o našem postojanju na ovoj planeti. To je kao da doživljavamo događaje u vakuumu, kao da mi zapravo ne postojimo u kontekstu oblikovanom prošlošću. Ovo često vodi ka površnoj ili nepotpunoj percepciji historijske stvarnosti.

Kao što je James Baldwin napisao u eseju iz 1965. pod naslovom Krivica bijelog čovjeka za časopis Ebony: „Ljudi koji zamišljaju da im historija laska […] pribijeni su na svoju historiju kao leptir na iglu i postaju nesposobni vidjeti ili promijeniti sebe ili svijet“. On je u pravu u ovoj procjeni, ali ono što on i mnogi od nas danas ne uzimaju u razmatranje je to koliko će daleko najmoćniji članovi našeg društva otići da uklone svaku tešku krivicu historije sa svojih ramena.

Dobar primjer onoga na što mislim je naslijeđe dr. Martina Luthera Kinga. Za svog života bio je izuzetno nepopularan među američkom javnošću. Tek godinama nakon njegove smrti umovi većine polako su se počeli mijenjati.

Slučaj Martina Luthera Kinga

Danas neki vide širenje poruke dr. Kinga kao dokaz da historija može pružiti osjećaj pravde koji ljudi traže. Mislim da je to netačno iz dva razloga.

Prije svega, kada se kaže da je historija postavila Martina Luthera Kinga na pravo mjesto, time se većinom zanemaruje mehanizam za promjenu koji je pomogao uspostaviti. Nije iz dobrote svojih duša većina Amerikanaca prihvatila njegove poruke. Zajednički svakodnevni napori zajednice crnaca su, zapravo, doveli do promjene.

Osim toga, nasljeđe dr. Kinga znatno je razblaženo u javnom prostoru da bi bilo prihvatljivije za većinu. Čovjek, čija su uvjerenja i filozofija bili zasnovani na radikalnoj antikapitalističkoj i antiimperijalističkoj tradiciji, sveden je na nešto više od sveca zaštitnika bjelačke krivice.

Iskrivljavanje nasljeđa Martina Luthera Kinga samo je jedan primjer kako historija može biti izokrenuta da bi bila lakše probavljiva ili korisna bjelačkim supremacističkim strukturama moći. Ovaj proces je doveden do ekstremnih nivoa sa nedavnim nastojanjima da se ponovno napiše crnačka historija. Na Floridi su, naprimjer, lokalne vlasti mijenjale standarde podučavanja crnačke historije do tačke da sada učenike uče da je ropstvo donijelo „ličnu korist“ crncima.

Baš kao što historija može biti upotrijebljena u javnom prostoru da iskrivi sjećanje i razumijevanje borbe protiv ugnjetavanja, ona isto tako može biti iskorištena za zataškavanje krivice tlačitelja.

Nasljeđe Busha i Reagana

Proteklih godina smo vidjeli kako je nasljeđe čelnika poput Georgea W. Busha i Ronalda Reagana pažljivo rehabilitovano. Umjesto da se suoči s pozivima na odgovornost za ratne zločine tokom tzv. „rata protiv terorizma“, Bush sada uživa u penziji, slika portrete, prisustvuje javnim događajima i komentariše novonastale situacije kao poštovani bivši zvaničnik.

U međuvremenu, Reagana, čiji se spisak zločina proteže od finansiranja odreda smrti u Latinskoj Americi do podržavanja rasističkog aparthejdnog režima u Južnoj Africi, slave i demokrate i republikanci zbog njegove hrabrosti i prošlih politika.

Nije stvar u tome da najmoćniji ljudi među nama ne mare za svoje nasljeđe kada donose odluke, nego u tome da znaju da imaju resurse i utjecaj da promijene percepciju javnosti dok su živi ili da će argument „uljudnosti“ biti iskorišten da se ublaži kritika nakon njihove smrti, bez obzira na sve zločine protiv čovječnosti koje su, možda, počinili.

Opasno je doživljavati historiju kao konačnog poravnavatelja računa ne samo zato što to nije nego i zato što se na taj način smanjuje motivacija da se uključimo u stvarne inicijative za promjenu pružanjem laganog ispušnog ventila za naše osjećaje nemoćnosti i anksioznosti.

Moramo shvatiti da moramo, da bismo osigurali održavanje tačnih prikaza historije, osloniti se na naš najvažniji alat: organizovanje i lekcije od onih koji su se organizovali prije nas.

U svom ključnom djelu A People’s History of the United States historičar Howard Zinn je napisao: „Sjećanje potlačenih je jedna stvar koju im ne mogu oduzeti i za takve ljude, s takvim uspomenama, pobuna je uvijek izvan onog što je očito.“

Zaista su sjećanje i revolt isprepleteni. Oni koji poznaju i svjesni su vlastite historije, također se aktivno uključuju u njeno stvaranje; oni ne ostaju pasivni posmatrači. Pozivanje moćnih na odgovornost nije besmisleno i organizovanje je način da se to postigne.

Joe Biden, Benjamin Netanyahu i svi oni koji su odgovorni za sve veći broj ubijenih u Gazi oslanjaju se na neugodnu činjenicu da, kada je riječ o ubijanju počinjenom u službi američkog interesa, mnogi na Zapadu imaju veoma kratkotrajno pamćenje.

Očekivati od historije da pozove ove pojedince na odgovornost za djela koja su počinili u službi sistema ugnjetavanja je beskorisno. To može donijeti privremeno oslobađanje od anksioznosti, ali u konačnici, to nas paralizira u vrijeme kada je potrebna hitna akcija.

Historija prirodno ne liječi nepravdu. Protiv nje se bore i nju izazivaju ljudi koji se mobiliziraju da rasformiraju sisteme ugnjetavanja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera