Hrvatska politika i dalje ne razumije teret ‘međunarodne intervencije na štetu BiH’

Hrvatska politika kao da ne želi shvatiti da ‘naivno’ priznanje sudjelovanja u vojnim operacijama koje su se odvijale u kontekstu neprijateljstva Hrvata i Bošnjaka, nužno izaziva nepovjerenje i nezadovoljstvo.

Odnosi Hrvatske i Bosne i Hercegovine u toku obrambenog rata imaju tri razdoblja, piše autor (EPA-EFE/MIROSLAV LELAS)

Odnosi Hrvatske i Bosne i Hercegovine u toku obrambenog rata imaju tri razdoblja, inicijalnu zajedničku borbu protiv velikosrpskog agresora i agresije koju je pokrenuo Miloševićev režim u Srbiji, a provodili su je dijelovi bivše JNA i paravojne velikosrpske organizacije; razdoblje nesretnog hrvatsko-bošnjačkog sukoba koji je započeo u drugom dijelu 1992, razbuktao se 1993, a okončan je Washigtonskom sporazumom iz aprila 1994, te razdoblje ponovnog savezništva i zajedničke pobjede nad agresorom, na temelju Splitskog sporazuma od 22. juna 1995, kojim je to savezništvo i regulirano i kojim je legalizirano djelovanje trupa HV i Armije BiH na teritoriju susjedne države. Vrhunac tog drugog savezništva u obrani obiju država, naravno, zbio se 6. augusta na mostu kod Tržačkih Raštela, kad su se u zajedničkom vojnom djelovanju spojile Armija BiH i Hrvatska vojska.

U toku obrambenog rata svima kojima je bilo stalo i do Hrvatske i do Bosne i Hercegovine, bilo je najvažnije zaustaviti međusobne sukobe dviju žrtava agresije. Američka politika za takve je misije kompetentnija od svih, i bez američke potpore tko zna kad bi došlo do zaustavljanja neprijateljstava. Pragmatični Amerikanci vole kompromisna rješenja i nisu skloni insistiranju na dosljednosti i na podvrgavanje svih procesa „istjerivanju pravde”. Suočavanje s prošlošću i kažnjavanje onih koji su u toku neprijateljstava, koja su u judikaturi ICTY-ja jasno definirane kao zločinački poduhvat i kao međunarodna intervencija Hrvatske na štetu BiH, uslijedilo je nakon rata.

Ipak, činjenica je da američko posredovanje koje je relativno brzo okončalo sukobe, ne bi bilo tako uspješno da unutar vladajuće strukture u Hrvatskoj nisu postojali ljudi uvjereni da je politika iskorištavanja agresije na BiH da se ugrabi dio teritorija susjedne države, duboko pogrešna politika i da je kontaminirajuća i kompromitantna za Hrvatsku. Da nije bilo tako, ne bi bilo niti kasnijeg savezništva i združenih operacija.

Kao i uvijek kad su na djelu nacionalističke politike koje iza pompozne retorike skrivaju prizemne interese i pokušaj ostvarivanja jeftinih profita, mnogo je ljudi koji nisu imali loše namjere, ali su se „upecali” na nacionalističke udice. Međutim, nikad se s tim ljudima u Hrvatskoj nije ozbiljno radilo, nije im se objasnilo kakva je šteta Hrvatskoj učinjena politikama sukobljavanja i pokušaja iskorištavanja agresije na susjednu državu, zbog teritorijalnih dobitaka.

Anušićeva poruka

Kad danas kaže da je 1993. kao dobrovoljac ratovao u okviru Hrvatskog vijeća obrane u Mostaru, Ivan Anušić, današnji ministar obrane, koji je tada bio devetnaestogodišnjak, sigurno je uvjeren da u tome što govori nema ništa loše. Dobro je što kao hrvatski ministar govori na skupu kojim se obilježava zajednička hrvatsko-bošnjačka obrambena operacija iz prvog dijela 1992, kad je savezništvo Bošnjaka i Hrvata još odlično funkcioniralo. U vremenu o kojem govori, s jedva 19 godina, on sigurno nije bio profesionalni vojnik, koji je u ilegalnoj operaciji vlasti, s promijenjenim oznakama na uniformi, poslan u susjednu državu. Ali odavno se i u Hrvatskoj i u BiH dobro zna da je takvog „delegiranja” dobrovoljaca, profesionalnih vojnika, itekako bilo.

Jasno je da kao devetnaestogodišnjak, koji je napustio srednju školu da bi se pridružio obrani domovine, Anušić nije razmišljao o pravednosti rata u okolici Mostara i o pozadini ratnih ciljeva. Propaganda je bila jaka i čovjek je iskreno vjerovao da se pridružuje plemenitoj misiji. U ratu je sigurno mnogo toga naučio, pa i to da u ratovanju nema baš puno toga plemenitoga. Kasnije se pridružio profesionalnim jedinicama, završio karijeru profesionalnog vojnika, a kao civil je počeo graditi novu, političku karijeru, najprije na lokalnoj, donedavno na regionalnoj razini izvršne vlasti, da bi u proteklih nekoliko mjeseci na nacionalnoj razini rješavao krize u obrambenom sustavu. Istovremeno, gradio je stranački utjecaj i uspostavio se kao najutjecajniji HDZ-ov funkcionar u Slavoniji, ali i kao najvažniji čovjek desnog krila stranke.

Upravljanje oružanim snagama

Anušić do sada nije mnogo govorio o svom ratnom putu, ali je na poziciji ministra obrane dao do znanja da itekako razumije kako se upravlja oružanim snagama kao sustavom. Unatoč tome što ga prati glas desnog političara, u javnosti nastoji govoriti kao vrlo pragmatičan i operativan čovjek, čovjek koji rješava probleme i provodi javne politike.

Njegov istup u Mostaru znatno odudara od njegove retorike kakvu smo do sada poznavali. Umjesto preciznih i kratkih izjava, na rubu da ih shvatimo kao tehničke, u Mostaru se odlučio govoriti sukladno onome što se očekuje od političara kojeg smatraju liderom desnog krila inače centrističke umjereno konzervativne stranke.

Prihvatio je izazov nacionalne retorike i čini se da se poskliznuo, ne samo podijelivši podatak o svom ratnom putu iz 1993. godine, nego i retorikom o tome kako su „Hrvati u Hrvatskoj i BiH neodvojivi i nitko nas nikada neće uspjeti razdvojiti.” Nakon Svesrpskog sabora u Beogradu 8. juna, ovakva retorika mora neugodno odzvanjati u ušima bošnjačkog slušaoca, koliko god je jasno da je Anušićeva poruka prije svega vezana uz naglašavanje značenja operacije Lipanjske zore, kojom je oslobođen Mostar i dolina Neretve, a kojom je rasterećen pritisak agresora na hrvatske snage u okolini Dubrovnika.

U savezništvu dvaju naroda u obrani, ovakve operacije u kojima jedni pomažu drugima da smanje neki teret, pa čak i kad jedni prihvaćaju rizik koji bi mogli izbjeći, e da bi pomogli saveznicima, nešto je što je dio braniteljskog kodeksa časti. Ali, nažalost, zbog nesretnog razdoblja 1993. godine, kad je Hrvatska provodila međunarodnu intervenciju na štetu BiH, hrvatski političari u BiH moraju biti silno oprezni u svojoj retorici.

Nije pogrešno slaviti zajedničku hrvatsko-bošnjačku operaciju od koje je Hrvatska imala barem jednako koristi kao i BiH, ali je pogrešno ne reći to, a pogrešno je i ne priznati postojanje nesretnog razdoblja koje je uslijedilo. Naravno da u političkom smislu nitko ne može dijeliti Hrvate u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, ali to reći, a ne reći odmah i to da je BiH domovina bosanskohercegovački Hrvata, ozbiljna je pogreška. Govoriti o nedjeljivosti ljudi, a ne reći istovremeno kako postoje granice koje su nepromjenjive, ali moraju biti takve da ne razdvajaju ljude, ozbiljna je politička greška.

Suočenje sa prošlošću

Važno je bilo da su neprijateljstva Hrvata i Bošnjaka i interencija Hrvatske na štetu BiH 1994. bili zaustavljeni, ali je veliki propust da se većina hrvatskih građana nije ozbiljno suočila s posljedicama te nesretne ratne epizode.

Zato danas hrvatski ministar obrane naivnim rečenicama o tome kako se i sam u to vrijeme kao dragovoljac borio u redovima HVO, kompromitira ono dobro što poručuje Bosni i Hercegovini, naime da Hrvatska kao članica NATO saveza danas bez ostatka podupire euroatlantske ambicije Bosne i Hercegovine.

Hrvatska politika kao da ne želi shvatiti da i danas to neprijateljstvo, koje je prema presudama međunarodnih sudišta bila intervencija države na štetu susjeda, obvezuje na taktičnost i oprez, a da „naivno” priznanje sudjelovanja u vojnim operacijama koje su se odvijale u kontekstu neprijateljstva Hrvata i Bošnjaka, nužno izaziva nepovjerenje i nezadovoljstvo, ne samo bošnjačke strane, nego svih bosansko-hercegovačkih konstitucionalnih patriota.

Očito je da hrvatska politika i danas ne razumije kakav teret u odnosu prema BiH predstavlja to razdoblje vojne intervencije protiv BiH.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera