Bosnu i danas dijele isti oni koji su je dijelili devedesetih

Odavno nema ni Franje Tuđmana ni Slobodana Miloševića, ali se duh njihovih radikalnih politika ponajbolje vidi u današnjoj Srbiji i Hrvatskoj.

Ne mora BiH biti unitarna, ali mora ostati jedna država (REUTERS/Dado Ruvić)

Otvorena reslobodanizacija Srbije i nešto prikrivenija retuđmanizacija Hrvatske ušle su u završnu fazu, a kao glavni cilj današnjih vladajućih struktura Beograda i Zagreba, sa ispostavama u Banjaluci i Mostaru, nažalost, jest pokušaj nove podjele suverene države i članice Ujedinjenih naroda Bosne i Hercegovine.

Treba biti politički slijep pa ne vidjeti kako današnji lideri u Srbiji i Hrvatskoj svojom nacionalističkom i populističkom retorikom neodoljivo podsjećaju na modele Milošević 2.0 ili Tuđman 2.0 koji bar zasad neće otvoreno reći poput Miloševića onomad na Gazimestanu kako “ni oružane borbe nisu isključene”, ali će se otvoreno hvaliti sve učestalijim nabavkama najsofisticiranijih oružja ili završnim pripremama za ponovno uvođenje redovnog služenja vojnog roka.

Nove granice, međutim, ovaj se put neće raditi tenkovskim gusjenicama već na “miran” i “demokratski” način što može biti još pogubnije za glavni grad Sarajevo i cijelu BiH, te imati dalekosežnije i razornije posljedice od samih granata.

Ko će biti novi Tuđman

Od dvojice crtača karata novih mapa o podjeli postjugoslovenske Bosne, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, u lovištu Karađorđevo, ovaj drugi je prošao mnogo bolje jer je stekao auru ratnog pobjednika u Hrvatskoj i najzaslužnijeg za ostvarenje hrvatskog “tisućljetnog sna” o nezavisnoj hrvatskoj državi. O tome u cijeloj Hrvatskoj nema dvojbe ni na desnom (HDZ) niti na lijevom (SDP) centru, ali je manje ili više prikrivena ostala žal za, u ratu i na ratnim zločinima stvorenoj, tvorevini Herceg-Bosna, dokinutoj Washintonskim sporazumom odnosno utopljenoj u jedan od dva entiteta daytonske Bosne i Hercegovine.

Imao je Tuđman sreće i zbog proste činjenice da se razbolio i umro “na vrijeme” 1999. godine neposredno pred podizanje već napisane ali nikad objavljene optužnice za udruženi zločinački poduhvat protiv njega, o čemu će kasnije posvjedočiti i glavna tužiteljica međunarodnog suda (ICTY) Carla del Ponte.

Bez obzira na to Tuđman je kao prvi predsjednik nezavisne Hrvatske posthumno dobio brojne ulice i spomenike za čije se nasljeđe, sada je to posve vidljivo, danas bore kohabitacioni partneri na vlasti, Zoran Milanović i Andrej Plenković. Ne bore se predsjednik i premijer Hrvatske u osnovi ni za šta drugo već za Tuđmanove političke cipele ili kako bi se to narodnim jezikom reklo da budu veći Tuđmani i od samog Tuđmana.

Ovakav se zaključak mnogima neće svidjeti, ali kada se podastru brojne činjenice koje potvrđuju upravo to, u mnogome daju za pravo svima koji tvrde kako se Hrvatska vraća u devedesete ili još gore, kako nikad nije ni izašla iz devedesetih.

Za potvrdu ovakvih tvrdnji dovoljno je otići do Mostara i na licu mjesta vidjeti kako “funkcionira” ovaj de facto podijeljeni grad koji nikako da pronađe vlastiti modus operandi otkako je najprije vandalski razrušen a potom i obnovljen njegov najprepoznatljiviji simbol Stari most iznad Neretve.

Kult vođe u Srbiji

Milošević nije bio te sreće. Umro je sedam godina poslije Tuđmana 2006. godine u pritvorskoj jedinici Sheveningen u Den Haagu gdje mu se sudilo za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Sahranjen je skoro ilegalno pod lipom u Požarevcu, u dvorištu kuće njegove supruge Mirjane Marković.

Skoro dvije decenije kasnije reslobodanizacija Srbije  je već dobrano poodmakla, istina ovdje se kult vođe oduvijek brže primao nego drugdje, a sam Milošević pojavio se prije 12 godina, istina pod drugim imenom. Iako je i devedesetih viđan na brdima iznad Sarajeva ili na mitinzima po zaraćenoj Hrvatskoj, bljesnuo je Aleksandar Vučić nakon što je navodno odbacio vlastiti radikalizam i obukao naprednjačko odijelo.

Onaj izvorni Milošević, naprimjer u Nišu, u sjedištu njegove Socijalističke partije koja se skoro u potpunosti utopila u Vučićeve naprednjake, dobio je spomen sobu, a njegovi saborci najavljuju kako će mu uskoro podići spomenik i predložiti da se jedan od niških bulevara nazove njegovim imenom.

U Nišu, koji bi mogao postati i jedini grad u Srbiji u kojem je izbore dobila opozicija, ima mnogo onih koji upravo Miloševića krive za raspad SFRJ, krvave ratove na tom prostoru, NATO bombardovanje, sankcije, hiperinflaciju, politička ubistva, kriminal i korupciju… Spisak je zaista pedugačak.

Onog drugog Miloševića ovaploćenog u Vučiću, baš kao i njegovog političkog oca, koji proizvodi krize jer se u njima snalazi kao riba u vodi, ne zanimaju oni koji predlažu da se kao podsjetnik na pogubnu Miloševićevu vladavinu u spomen-sobi nađu predmeti i fotografije koji svjedoče o političkim ubistvima, ubistvima novinara, atentatima, tenkovima na ulicama Beograda zbog opravdanih građanskih protesta, Jezdu i Dafinu (vlasnici piramidalnih banaka) kao simboli propale ekonomije, bonovi za hljeb i gorivo, novčanice od 500 milijardi dinara…

Kult nepogrješivog vođe, uzgajan vijekovima, usavršen je do te mjere da svaki svoj poraz Vučić u skladu sa srpskom tradicijom pretvora u pobjede baš onako kao što srednjevjekovni alhemičari od željeza pravi zlato. Ovdje bi i izvorni Slobodan na čistom srpskom rekao: “Malo morgen!”

Zaogrnut nacionalnom zastavom, vječno se predstavljajući kao branitelj državnih i nacionalnih interesa, ali nikad ne precizirajući šta to tačno znači, Vučić je, kako bi to rekao njegov novopečeni potpredsjednik vlade Aleksandar Vulin, postao “predsjednik svih Srba”. Ili, bolje rečeno, kralj nepostojeće kraljevine, car napostojeće carevine, halifa bez halifata, ali i lider brojnih zaluđenika koji bi cijelu nekadašnju drinsku banovinu sa sve Sarajevom i vrbaskom banovinom na zapadu voljeli vidjeti u “srpskom svetu” odnosno velikoj Srbiji.

Misliti na ovakav način i usput ponavljati refren kako je Srbija za poštivanje Daytona i prije svega suvereniteta Bosne i Hercegovine i u njoj integriteta entita RS – jest oksimoron. Vučić je svjestan kako to ne može dovijeka ponavljati jer ako stvarno poštuje teritorijalni integritet i suverenitet BiH onda tu ne može biti nikakvog ali ili ako…

Dayton, Dayton

Kad već pominjemo Dayton, koji je fakat stavio tačku na rat a mnogobrojne probleme mlade bosanskohercegovačke države gurnuo u zamrzivač, treba se podsjetiti činjenice kako su srpski radikali bili ogorčeni protivnici sporazuma i njegove docnije ovjere u Parizu. Kako se dogodilo da današnji neoradikali postanu najgorljiviji branitelji istog dokumenta i kako se najednom uklapa u nacionalne i državne interese, premalo se i skoro nikako nije ni promišljalo ni razgovaralo. Vjerovatno zbog toga što niko nije ni pomišljao kako bi radikali u bilo kom obliku mogli preuzeti kormilo države, a ponajmanje kako bi to akcijom tzv. “bijelih listića” odnosno bojkotom izbora omogućili upravo najljući rivali radikala, članovi i simpatizeri građanskih opcija.

Nije se mnogo pažnje posvećivalo ni može li i kako sve ono zapisano i potpisano u sporazumu biti moguće i efikasno provesti u praksi i što je možda najznačajnije, što je način kako je dokument donesen bio u velikom neskladu sa ciljevima i očekivanjima.

Glavni sponzor Bill Clinton je glavnom izvođaču radova u vojnoj bazi u Ohiu Richardu Hoolbruckeu izdao ultimativnu naredbu. Mir mora biti potpisan jer mu je bio potreban kao jedan od aduta u predizbornoj kampanji. Otuda je sporazum ostao nefunkcionalan u mnogim stvarima osim u jednoj. Bosna i Hercegovina jest jedna država, dva entiteta i tri konstitutivna naroda.

Ako ništa drugo, zbog svih manjkavosti i nedorečenosti, Dayton je odavno zreo za popravku. U suprotnom mogao bi biti samo bijedna kopija mjuzikla “Jalta, Jalta”. Ne mora BiH biti unitarna, ali mora ostati jedna država.

Samo takva mogla bi (p)ostati otporna na procese reslobodanizacije i retuđmanizacije koji je godinama zapljuskuju kako od istočnih tako i zapadnih susjeda.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera