Vrh kampanje za srpske lokalne izbore u – Ujedinjenim narodima

Državna u sredinu, partijska desno, republička ovamo lijevo, dio je kratkog komičnog dijaloga koji vode Abdulah Sidran, prvi put kao glumac, i Davor Janjić u legendarnom filmu Ademira Kenovića Kuduz. Kao što se mnogi i danas sjećaju, nesporazum oko rasporeda zastava, odnosno šta je lijevo, a šta desno, dok voz već ulazi u stanicu, završava sam Sidran rezigniranim riječima. Ubodi je đe hoćeš, Boga joj njenog!

Ali, kakve to veze ima sa kampanjom za odgođene beogradske i redovne gradske i opštinske izbore u Srbiji i, naročito, kakve to veze ima sa sjednicom Generalne skupštine UN-a u New Yorku na kojoj je usvojena Rezolucija o genocidu u Srebrenici?

Eh, kakve. Ja mahnitog hajvana, ljudi moji, ne zna šta je lijevo, a šta desno, zaključiće Sidran uz sočnu psovku, ne sluteći kako će državna zastava postati ne samo simbolom države, nego i glavna rekvizita igrokaza koji je dugo pripremao, najavio i sproveo “obični” član vladajuće Srpske napredne stranke, inače na funkciji predsjednika Srbije u drugom mandatu.

Nije Aleksandar Vučić ubo zastavu “đe hoće” kao otpravnik vozova u Kuduzu, već ju je, kršeći sve protokole najpoznatije zgrade na East Riveru (na čijem ulazu stoji slika Stjepana Filipovića sa visoko uvis podignutim rukama i stisnutim pesnicama pod vješalima u Valjevu) ogrnuo “kako hoće” odnosno kao plašt preko leđa i kao simbol još jednog svog poraza kojeg je namah proglasio za veliki uspjeh i pobjedu.

‘Moj je tata zločinac iz rata’

“Pobjednička” euforija koja je zahvatila Srbiju nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Ujedinjenim narodima ne treba nikoga iznenaditi, niti reakcije članova srpske vlade koji su se, prema istom scenariju, takođe “spontano”, ogrnuli državnim zastavama jer je Vučić zaista uspio nemoguće: skinuo je stigmu o genocidnosti sa cijelog srpskog naroda koju niko, osim njega i njegovih sljedbenika, nije ni postavio. Vičući i ponavljajući okolo Srbi nisu genocidan narod sa svih TV ekrana, sve do Kule beogradske na Savi, kao da je želio prikriti koliko mu je stalo da bude predsjednik u svakom selu i gradu Srbije jer će bez njega navodno “sve propasti”.

Istina, 50 optuženika srpske nacionalnosti je dobilo 500 godina robije, ali o kolektivnoj krivici ni u Den Haagu ni u domaćim sudovima nikad nije bilo riječi. Nema o tome ni slova u Rezoluciji. Gdje ju je našao jer je potvrdio da tekst Rezolucije zna napamet, nije rekao. Rezolucija je usvojena, Srbija je “pobijedila”!

Ista je to matrica koja za posljedicu ima nezabilježenu pojavu do sada u poricanju ratnih zločina da mladi ljudi poput jedne studentkinje prava u Beogradu s ponosom pjevaju i na internetskim mrežama šeruju pjesmu sa ratnom tematikom Moj je tata zločinac iz rata. Strašno.

Ista je to ona matrica prema kojoj je invazija Rusije na Ukrajinu u srpskim tzv. patriotskim medijima nazivana napadom Ukrajine na Rusiju, naprimjer, poput tvrdnje kako su 1945. godine u ratu pobijedili četnici, pa su im se partizani zbog toga svetili još pet-šest godina poslije rata. Kakva kolaboracija, kakvi bakrači, svi lončići su namjerno pobrkani, a sve sa osnovnim ciljem da se po svaku cijenu očuva autokratska vladavina.

Upravo tome i ničemu drugom služe i tvrdnje kako su Srbi genocidan narod, iako to niko i ne tvrdi, kao i najnoviji narativ o tome kako je ogrtanje nacionalnom zastavom navodno vrhunski izliv patriotizma i ponosa, a ne običan navijački huliganizam.

U zaglušujućoj medijskoj, i ne samo medijskoj, buci, u kojima se bjesomučno vrte i ponavljaju bezbeli dobro plaćene predizborne marketinške poruke vladajuće koalicije, čije se postojanje opravdava potrebom veličanja lika i djela velikog vođe, ponajmanje se govori o beogradskim i lokalnim izborima koji će se odigrati ove nedjelje i, što je najveći paradoks, koje je Vučić najvjerovatnije unaprijed dobio upravo u New Yorku gdje je još jednom odigrao svoju najomiljeniju ulogu žrtve.

O tome smo već pisali, kao i mogućnosti kako će sve suzdržane glasove Vučić obračunati kao glasove “za njega i njegovu zemlju” i tu sliku poslati u svijet. Mnogo prije nego što će zastavu zaliti suzama i kao “pobjednik” ogrnuti je preko leđa. Što se i dogodilo. Uprkos tome što je većina uzdržanih u drugom dijelu sjednice koju ni izvještači nisu odgledali do kraja, obrazložila kako zapravo nema ništa protiv usvojene Rezolucije i kvalifikacije zločina kao genocida, nego razloga formalne prirode, prvenstveno manjka transparentnosti procesa, i činjenice kako se Željka Cvijanović nije ništa pitala… Nije se pitala ni da li je za mirno razdruživanje koje spominje njen posilni, ali to niko i ne pominje. Za nju se, uostalom, tvrdi kako ona i nije “drugarica članica” u Predsjedništvu BiH nego oficirka za vezu između Banjaluke i Sarajeva.

Kosovo pridruženi član PS NATO-a

Šta je pisac htio reći, osim ovještale tvrdnje kako se malo toga u politici, kao i u životu, događa slučajno?

Kako to da, za razliku od halabuke oko Rezolucije o genocidu u Srebrenici, i ranije, prilikom glasanja u Vijeću Evrope o ulasku Kosova u tu organizaciju, uz proizvodnju svih mogućih i nemogućih spinova kojim je trovan i kojim se truje onaj dio srpskog naroda koji ne prepoznaje o čemu se ovdje radi, vijest iz Sofije, koja i nije baš daleko od Beograda, prolazi skoro u potpunoj tišini, iako ima izuzetan politički značaj. Na sjednici Parlamentarne skupštine (PS) NATO-a, Kosovo je dobilo status pridruženog člana kakav imaju, naprimjer, Srbija i Bosna i Hercegovina. Priština je dosad imala samo status posmatrača. Srpska je delegacija demonstrativno napustila zasjedanje, a da li će se vratiti niko ne zna. Zasad se zna kako je Ana Brnabić kao predsjednica Skupštine Srbije svim članicama PS NATO-a pisala da ne udovolje zahtjevu kosovskog parlamenta za prijem, ali da to nije prošlo.

U ovom slučaju, kako bi to Vučić rekao, “pojela maca jezik” urednicima i novinarima, čak i onima koji nisu pod direktnim uticajem vlasti.

Jedva se saznalo kako je i ovaj put samo Mađarska bila protiv, dok je odluka donijeta preglasavanjem u korist Kosova.

Jer, može otkinuti još neki glas na nedjeljnim izborima ili, gledano očima vlasti, otkinuti neki grad ili opštinu iz okrilja SNS-a.

Takođe, može ugroziti i odnose Beograda sa komandom KFOR-а koji je još iz vremena postojanja zajednice Srbije i Crne Gore i famozne Rezolucije 1244 najsigurniji čuvar nealbanskog stanovništva, što bi moglo ugroziti položaj preostalih Srba na Kosovu.

Članovi delegacije Srbije, predvođeni istaknutom bivšom radikalkom Natašom Jovanović, što je vrlo indikativno, koji nisu bili zaogrnuti nacionalnim zastavama, u tišini su napustili prijestonicu Bugarske.

Ovaj krupan politički događaj zasad ne eksploatišu ni mnogo veći nacionalisti od Vučića bilo iz vlasti bilo iz opozicije, a neće ga moći mnogo koristiti ni u kampanji jer već od petka u ponoć kreće izborna šutnja.

Je li režim ‘pridavio’ opoziciju

Kao što je poznato, o tome je iscrpno pisano i sa spinovima i bez njih, opoziciona koalicija “Srbija protiv nasilja” koja umalo nije osvojila vlast u Beogradu na vanrednim izborima polovinom decembra 2023. raspala se na pitanju izlaska ili neizlaska na ponovljene beogradske izbore pod Vučićevim uslovima, nakon što ni vlast nije uspjela sastaviti većinu koja bira gradonačelnika.

Nije mnogo pomogao ni OSCE koji je učesnike izborne utakmice doveo za isti sto i nagovorio ih da potpišu tri minimalna uslova za izlazak na izbore – ravnopravnu zastupljenost u medijima, uređivanje i kontrolu biračkih spiskova, te zakazivanje opštinskih izbora istog dana kada su i beogradski, 2. juna. Pošto je vlast ispunila samo ovaj posljednji uslov opozicija se podijelila. Rezultat je bio 6:3 za izlazak bez obzira što su “uslovi možda još i gori nego što su bili u decembru”.

Dragan Đilas je preglasan sa zahtjevom da se ide u bojkot do ispunjenja svih zahtjeva “jer ovo nisu izbori, ovo je farsa”, na što je svakako utjecala i njegova vrlo neugodna i nediplomatska prepiska sa američkim ambasadorom u Beogradu Christophorom Hillom. U njegovom bloku su tri stranke, dok su se ostali grupisali u firmu “Biram borbu” u kojoj su najagilniji lideri Zeleno-lijevog fronta Radomir Lazović i kandidat za gradonačelnika Beograda Dobrica Veselinović.

Njihovo obrazloženje je kako Vučić nikad neće obezbijediti uslove za ravnopravne izbore, te se za njih valja izboriti pod neravnopravnim uslovima kao što se desilo sada već davne 2000. godine kada je srušen Milošević.

Izbore u Beogradu bojkotiraće i lider opozicione koalicije Novi DSS-POKS Miloš Jovanović koji bi sa svojim istomišljenicima želio da status quo i na Kosovu i u “ostatku Srbije” traje doživotno ili barem dok Srbi “dogodine ne stign u Prizren”.

Dva važna pitanja ostala su neodgovorena: kako je moguće da opozicija nije mogla zajedno samo u Beogradu, a u ostalih osamdesetak gradova i opština niko ne bojkotuje izbore i je li jabuku razdora i ovaj put ubacila vlast kako bi lakše “razbucala” rivale? O tome se neće saznati mnogo ni u nedjelju uveče, ali rezultati svakako hoće. Prema sadašnjim rijetkim anketama, izgledi da jedni drugima kažu “eto, jesam li ti rekao”, zasad nisu preveliki.

Školarci u boji državne zastave

I, opet, kakve to veze ima sa zastavama s početka teksta. O, da. Ima, jer se više ne radi o pukoj banalosti, već o gluposti neviđenih razmjera. Dok se naprednjaci sa svih strana dovoze sa svih strana da u sportskim dvoranama srbijanskih gradova pozdravljajući običnog “člana” svoje stranke i njegove velike državničke “pobjede” diljem svijeta, mašući državnim zastavama uredno okačenim na jarbole kako to i zakon nalaže, jedna je tzv. opoziciona liderica poznata po nacionalističkim stavovima šešeljevske recepture povukla potez o kojem se nerado govori.

Nakon što je sa opozicione liste ugurana direktno u ministarsku fotelju, novopečena gospođa ministarka za brigu o djeci i porodici predložila je da se školarcima iz siromašnih porodica o trošku države sašiju školske uniforme u bojama srpske zastave!

Označiti nekoga dječijeg uzrasta kako je grešan samo zato što su njegovi roditelji siromašni na bilo koji način i još ga obući u državnu zastavu bio bi najveći apsurd od svih navedenih u ovom tekstu. Ovo je gore i od onog Sidranovog ubodi je “đe hoćeš”. Ipak je to samo zastava.

Ovakvih iskliznuća iz pameti nije zabilježeno čak ni kod Nušića. Tako se nešto nije moglo ni pomisliti, jer su Ben Akiba kao i mnogi u to vrijeme umjesto zastave – nosili frak.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.