‘Herojska odbrana’ Prijedora: Bijele trake i crni obraz

“Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosiće teške posljedice”, poruka je „kriznog štaba“ opštine Prijedor, čiji su na silu postavljeni čelnici srpske nacionalnosti zdušno i krvavo „gradili“ samozvanu srpsku autonomnu oblast Bosanska krajina, a koja je preko Radio Prijedor pročitana 31. maja 1992. godine.

Dan ranije, 30. maja, „oslobodioci“ – policija, pripadnici Jugoslovenske narodne armije, paravojne skupine, „branioci srpstva“ na slavonskom ratištu u Hrvatskoj prethodne godine – herojski su „odbranili i oslobodili“ (nije baš da se može i jedno i drugo istovremeno, ali „pobjednici“ mogu sve) grad Prijedor. Bila je to završna akcija operacije koja je počela još u jesen 1991. godine, kada su, u okviru plana RAM, već tada jednonacionalna JNA i Srpska demokratska stranka distribuirali oružje i vojnu opremu stanovnicima srpske nacionalnosti Prijedora i okolice, kako Bošnjaci i Hrvati, „ustaše, mudžahedini, zelene beretke“, ne bi preuzeli grad.

Sjetimo se Davidove zvijezde na rukavu i Kristalne noći

Spontana i humana odbrana srpske nejači bila je i politička, i vojna. Početkom januara 1992, srpski članovi skupštine grada i predsjednici mjesnih odbora SDS-a proglasili su „skupštinu srpskog naroda“ u opštini Prijedor, proglasili „svog predsjednika“ (Milomir Stakić), odobrili pristupanje opštine SAO Bosanska krajina. Vrhunac je bila naredba o bijelim trakama na rukavima i bijele plahte (zastave) na kućama i stanovima u kojima su živjeli ne-Srbi, tek da se zna čiji je grad; nikako povratak na kraj tridesetih godina u Njemačkoj, žute trake s Davidovom zvijezdom za Jevreje, Kristalna noć, punjenje koncentracionih logora, nacizam, fašizam…

Od „politički“’ metoda nisu odustajale ni srpske vojne i paravojne snage, koje su temeljito i brutalno „čistile“, proganjale, hapsile, u logore deportirale, mučile, ubijale… Svi viđeniji Bošnjaci i Hrvati, nositelji vlasti, doktori, inženjeri, vjerski velikodostojnici, privrednici, profesori, sportisti, novinari… našli su se, kao i na svim teritorija koje su proglašene dijelom i nacionalnim interesom „srpske republike Bosne i Hercegovine“, na udaru zločinačkog sistema. „Taktika sječa glava“ najvažnijih i najutjecajnijih ljudi jednog naroda nije izum Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, ali su ga njihove nacionalističke falange u Bosni i Hercegovini, pogotovo u Prijedoru, dovele do „savršenstva“.

Demokratski izabrani gradonačelnik Prijedora Muhamed Čehajić, ugledni i priznati doktori Eso Sadiković, Željko Sikora i Osman Mahmuljin, imam Sulejman ef. Dizdarević, fra Tomislav Matanović, predsjednik suda Nedžad Šerić, Asaf Kapetanović, Dedo Crnalić… te stotine drugih uglednih Prijedorčana završili su u logorima, pred streljačkim strojevima, u masovnim grobnicama. Ništa nije prepušteno slučaju, hapšenja, maltretiranja, otpuštanje sa posla, hiljade Bošnjaka i Hrvata napuštalo je grad i okolinu, a oni koji su ostali, ako nisu bili ubijeni, završili su u koncentracionim logorima Keraterm, Omarska, Trnoplje…

Brutalne egzekucije u Hambarinama, Kozarcu, Briševu…

Barikade postavljene sredinom aprila, mobilizacija i 1.500 Srba s dugim cijevima, sramotna i anticivilizacijska medijska propaganda preko uzurpiranog Radio Prijedora i Kozarskog vjesnika bili su uvod u napade i zločine. Prvo se na udaru našlo bošnjačko selo Hambarine 22. maja, koje su napali s tenkovima i s gotovo 1.000 vojnika. Ukupno je 400 mještana izbjeglo, a ko nije pobjegao strijeljan je u kućama, dvorištima, na ulici… Samo tri dana kasnije uslijedio je atak na Kozarac, kojeg je napalo 5.000 (para)vojnih snaga, potpomognutih artiljerijom i tenkovima; više od 800 Bošnjaka je ubijeno, a oko 1.200 ih je zarobljeno i odvedeno u logore, kuće su opljačkane i zapaljene, džamije srušene…

A onda je „došao na red“ Prijedor, kada je 30. maja, „braneći grad od muslimansko-hrvatskih ekstremista, mudžahedina, ustaša“, poginulo 15 srpskih „boraca, policajaca, heroja, koji su stali na branik otadžbine“. Uslijedila su proganjanja, hapšenja, ubistva, deportiranja u logore Bošnjaka i Hrvata. Pa su, kako bi se ubuduće „znalo ko je ko“, uslijedile „preventivne bijele trake i bijele zastave“, da se konačno „prebrojimo“ i da na „srpskim teritorijama“, kako je previđeno planom RAM, ne živi više od dva posto nesrpskog stanovništva.

Napadi na „ekstremiste, ustaše i mudžahedine“ nisu prestajali, čak su intenzivirani. Pripadnici policijskih i vojnih formacija su 13. juna u prijedorskom prigradskom naselju Tukovi iz vatrenog oružja usmrtili pet civila hrvatske nacionalnosti, dok se dvoje djece uspjelo spasiti i pobjeći iz kuće. Teško naoružane srpske snage su 24. i 25. jula u hrvatskim selima Briševo, Raljaš i Muštanica ubile oko 100 civila. Upravo tih dana, između 23. i 28. jula, na području sela Zecovi ubijeno je najmanje 150 civila bošnjačke nacionalnosti – što tokom napada srpskih snaga, što na drugim lokacijama, u logorima i do sada nepoznatim lokacijama, dok se za ostacima 30 ubijenih i dalje traga.

Pokolj u Zecovima, masakr na Korićanskim stijenama

Za pokolj u Zecovima tek su u decembru prošle godine pred Sudom Bosne i Hercegovine prvostepeno osuđena peterica optuženih na ukupno 57 godina zatvora – Ilija Zorić (20), Zoran Milunić (14) Dušan Milunić (12), Zoran Stojnić (osam), Ljubiš Četić (pet) – ali nijedan od njih nije se pojavio na suđenju, niti su ih pripadnici sigurnosti našli na kućnim adresama. I oni, kao i stotine drugih pravosnažno presuđenih ratnih zločinaca i optuženika, pobjegli su u Srbiju, odakle je (in)direktno i stigla naredba za počinjeni zločin protiv čovječnosti, koji uključuju progone civila ubistva, mučenja, silovanje, zatvaranja u logore…

Među najbrutalnijim zločinima počinjenim nad Prijedorčanima i Krajišnicima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti je masakr na Korićanskim stijenama 21. augusta. Tada su više od 200 civila, do tada zatočenika u konc-logorima, srpski policajci izdvojili iz prognaničkog konvoja na planini Vlašić, naredili im da stanu na rub provalije i pucali im u leđa. Nakon što su popadali u 100 metara duboku provaliju, policajci su bacali ručne bombe i nastavili pucati. Procjena je da tom prilikom ubijeno 224 ljudi, dok ih je 12 preživjelo te su svjedočili pred Haškim tribunalom.

Pred ovim međunarodnim sudom, koji su formirali Ujedinjeni narodi, za zločine počinjene u Prijedoru te u koncentracionim logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje izrečeno je više od 150 godina zatvora – Milomir Stakić (40), Radoslav Brđanin (32), Zoran Žigić (25), Mlađo Radić (20), Duško Tadić (20), Duško Sikirica (15). Plus je pred Sudom Bosne i Hercegovine zločincima presuđeno gotovo 100 godina zatvora – Drago Radaković (20), Draško Krndija (20), Željko Bulatović (14), Siniša Teodorović (12), Radoslav Knežević (10), Zoran Gajić (10)…

U knjizi ubijenih i nestalih Prijedorčana “Ni krivi ni dužni” registrirano je 3.176 žrtava Bošnjaka i Hrvata, mada neki izvori tvrde da ih je bilo više, dok se i dalje traga za 526 Prijedorčana nesrpske nacionalnosti ubijenih uglavnom u ljeto 1992. godine. Po broju žrtava, to je drugi najveći masakr tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, poslije genocida počinjenog u julu 1995. godine u Srebrenici i okolini. Ipak, zločine počinjene u Prijedoru te u još šest bh. općina / opština (Bratunac, Foča, Ključ, Sanski Most, Vlasenica, Zvornik) međunarodni sudovi u Hagu nisu kvalificirali kao genocid, jer „tužilaštvo nije iznijelo dovoljno dokaza koji bi razumnom presuditelju bili dovoljni da donese zaključak da su teški uslovi i zlostavljanja u nizu zatočeničkih centara bili usmjereni ka uništenju dijela tih etničkih skupina“.

Znaju li da zločin protiv čovječnosti nikad ne zastarijeva?

Na području grada Prijedora u periodu 1992-95. ubijeno je 102 djece i 266 žena, među kojima deset djevojčica, ali ta djeca ni danas, više od tri desetljeća kako su umorena, nemaju spomenik u svom gradu. Vlasti u ovom „očišćenom“ gradu, a „u sadejstvu“ s vlastima bh. entiteta Republika Srpska, nikada neće pristati da porodice žrtava zločina protiv čovječnosti imaju mjesto na koje će doći, odati počast svojim najmilijim, položiti cvijeće… Groze se i na pomisao da će opet 31. maja, na Dan bijelih traka, iz cijelog svijeta doći Prijedorčani da na glavnom gradskom trgu polože 102 bijele ruže za isto toliko ubijene djece.

U četvrtak će prijedorske vlasti, predvođene Savezom nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika, još jednom obilježiti „dan odbrane grada“, prikazati film o 30. maju 1992. godine, uručiti plakete, položiti vijence, zapaliti svijeće… I nijednom riječju se neće sjetiti pobijenih, mučenih, silovanih, prognanih sugrađana „pogrešnih krvnih zrnaca“, neće spomenuti koncentracione logore, zločine i masakre počinjene u Hambarinama, Kozarcu, Briševu, Tukovima, Zecovima, na Korićanskim stijenama… Iako znaju da zločin protiv čovječnosti nikad ne zastarijeva.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.