Analiza glasanja: Genocid se ne smije negirati, ali interes je vječan

Kako se osjećala Hava Muhić dok je u četvrtak stalni predstavnik Ujedinjenih Arapskih Emirata u Ujedinjenim narodima Mohamed Abushahab, uoči glasanja o Rezoluciji o genocidu počinjenom u Srebrenici, spominjao njenu kćerku, najmlađu žrtvu najvećeg zločina počinjenog nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, znaju samo roditelji koji dožive tragediju gubitka djeteta.

Sjetila se Hava kako je rodila djevojčicu u bazi holandskog bataljona Unprofora u Potočarima u noći sa 12. na 13. juli 1995. godine, da je, kako su joj kazali, dijete bilo mrtvo, da su ga odnijeli da ga sahrane… I ništa o bebi nije znala sve dok 17 godina kasnije nije pronađena u masovnoj grobnici, službeno identificirana i ukopana pored oca i amidža 11. jula 2013. godine na mezarju u Potočarima, kada je i dobila ime – Fatima.

Mohameda Abushahaba se ne bi postidio ni Aleksandar Vučić

Mohamed Abushahab je, spominjući Fatimu Muhić, pred Generalnom skupštinom UN-a precizno i nedvosmisleno kazao kako je „u Srebrenici počinjen genocid“, da su ga „utvrdili najveći međunarodni sudovi“, da je „dokumentiran i služi kao podsjetnik horora koje nijedna zajednica ne treba pretrpjeti“, kako su „riječima i djelom uvijek stajali uz našu braće i sestre koji su se suočili s nezamislivim hororima u Bosni i Hercegoviini…”

I onda je emiratski diplomata, sve „snažno podržavajući sadržaj nacrt Rezolucije“, šaljući poruke kako „žrtve i način na koji su ubijene ne smiju nikada biti zaboravljene… osuđujemo bilo koji i sve pokušaje da se negira ili minimalizira genocid u Srebrenici“, i još mnogo toga što je zvučalo pravedno i humano, poručio kako će Emirati tokom glasanja biti suzdržani, jer se ne slažu „s vremenom i procesom nacrta ove rezolucije“ te kako je „rasprava oko rezolucije pokazala veliku politizaciju”.

Oni koji iole prate „akcije“ i aktivnosti ove zaljevske zemlje na Zapadnom Balkanu (pa i šire) odmah su u Abushahabovim porukama prepoznali rukopis Beograda, pogotovo nakon što je, kao nesumnjivi ekspert za ovu regiju, potencirao kako je „mir na Balkanu krhak…  međuetničke tenzije su podignute… sjećanje na Srebrenicu ne smije biti eksploatirano za političku korist ili postati uzrok za produbljenje podjela…“ Ne bi se ovakvih „obrazloženja, zabrinutosti i zaključaka“ postidio ni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

Odgovor iz Sarajeva treba biti odmjeren, diplomatski, korektan

„Beograd na vodi“, koncesije na milione kvadrata poljoprivrednog zemljišta, skupa postrojenja za vodu, zajmovi „teški“ milijarde dolara, izvoz oružja i vojne opreme, suvlasništvo u Air Srbiji… samo su neki od uzajamnih poslova koje već 12 godina dogovaraju i realiziraju Vučić i nekada princ prestolonasljednik a sada već i predsjednik Emirata Mohamed bin Zajed Al Nahjan. Mnogo je para iz superbogatih Emirata stiglo u Srbiju, tek se očekuju velike investicije i projekti koje niko neće provjeravati, a na pragu su Evropske unije, koja mjeri i vaga ulazak svakog sumnjivog dolara u zemlje članice.

I kako onda izaći iz tog začaranog kruga a da svi budu zadovoljni? Priznati genocid počinjen u Srebrenici i fingirati kako su na istoj strani sa glavnim arapskim i zaljevskim igračima (Katar, Saudijska Arabija, Iran, Egipat), ali istovremeno ne glasati za Rezoluciju, jer to itekako odgovara Srbiji, ali i drugim važni(ji)m igračima, Rusiji prije svih. Vučić je prijatelju iz Emirata „do neba“ zahvaljivao na „suzdržavajućem poklonu“, a za porodice žrtava priznanje genocida praktično ne znači ništa, jer je taj zločin zvanično, dokumentirano i višestruko potvrđen presudama pred međunarodnim sudovima.

Je su li Emirati „polovičnim“ glasanjem iznevjerili žrtve, pravo, pravdu, međunarodnu zajednicu, Bosnu i Hercegovinu? Odgovor bi mogao biti dvojak, ali gledano sa praktične strane, prijateljstva među narodima, državama, blokovima funkcioniraju isključivo ako su „potkovana“ ekonomskim i (geo)političkim interesima. Stoga i zvaničan eventualni odgovor ili poruka Emiratima (ali i svim ostalim „dvoličnim“, suzdržanim, „neopredijeljenim“ državama tokom glasanja u Generalnoj skupštini UN-a) treba biti odmjeren, diplomatski, korektan. I pouka da se u ovakvim situacijama i političko-interesnim sudarima mogu očekivati teški i nepredvidivi udarci.

Ruski maligni utjecaj i kineski materijalni pragmatizam

Ne treba se s puno emocija i ljutnje obraćati ni prema onih 19 zemalja koje su glasale protiv Rezolucije, jer je bilo za očekivati da će (samo) 10 posto članica Svjetske organizacije (neke što tako misle ili im odgovara, a većina zato što mora i svejedno im je jer ništa u svijetu ne znače) biti „braća u zločinu“ s režimima u gotovo pola Bosne i Hercegovine i susjedne Srbije. Oni koji su planirali, organizirali, izvršili i skrivali genocid počinjen u Srebrenici imaju „dostojne“ nasljednike i sljedbenike, koji su ih u nekim segmentima dramatično u zlu nadmašili.

Ruski maligni utjecaj još jednom je manifestiran u New Yorku, kao i 2015. godine u Vijeću sigurnosti UN-a, kada je Moskva vetom oborila britanski prijedlog Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Plus direktan utjecaj na Bjelorusiju, Siriju, Sjevernu Koreju, Kubu… pokazatelj je da aktuelni režim (čitaj: predsjednik Vladimir Putin) i dalje ostaje konstantna i sve otvorenija prijetnja po Zapadni Balkan, s vrlo malim, gotovo nikakvim, izgledima da se u narednom periodu diplomatijom, korektnim, prijateljskim i uvažavajućim pristupom može nešto popraviti i unaprijediti.

Kinesko „protiv“ bilo je očekivano, iako Peking vrlo rijetko koristi ovakav izbor kada je u pitanju glasanje u Generalnoj skupštini UN-a; uglavnom kineski diplomata bude suzdržan. No, ovaj put je ekonomski intervencionizam nadvisio diplomatski pragmatizam, sve je zasjenila „odbrana i potvrda“ silnih investicija i milijardi uloženih u Srbiju i bh. entitet Republika Srpska, i to bez transparentnosti, vidljive dokumentacije, s mutnim namjerama i još prljavijim industrijama. Pa opet, ne bi trebalo „otvarati front“ prema Pekingu, ali ni zaboraviti da s velikim svjetskim silama nekada moraš prihvatiti ono što nije korektno i ne ide ti u prilog.

Matematika i politika, teško da mogu jedna bez druge

Slična je pozicija Mađarske, ali sa znatno „manjim brojevima“ i svjetskim utjecajem i značajem. Cijela Evropska unija se „zabavila“ oko mađarskog premijera Viktora Orbana i njegovih nacionalističkih i rusofilskih udara, „preskakanja“ sankcija Moskvi zbog agresije na Ukrajinu, ničim izazvanog spominjanja „velike Mađarske“ iz doba Austro-Ugarske. Fakat da su Orbanovi najbolji međunarodni prijatelji i saradnici Aleksandar Vučić i predsjednik RS-a Milorad Dodik samo su indikator da sramno glasanje pred Generalnom skupštinom UN-a nije slučajno i da nas iz Budimpešte čeka još negativnih iznenađenja.

Matematika je uvijek vjeran pratilac politike, često i njen sastavni dio. Ishod glasanja (84 za, 19 protiv, 68 suzdržanih) u New Yorku u četvrtak tek će biti predmet analiza, raspakivat će se ko je koga i na koji način molio / prijetio / pritiskao kako će glasati ili tokom izjašnjavanja kukavički pobjeći iz sale, ko je pobjednik, a ko gubitnik… Pogotovo će se s matematikom „pozabaviti“ i zloupotrijebiti je oni koji slave počinitelje genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, ali to nije ništa novo.

Ono što je najvažnije je da je većina zemalja (uključujući većinu onih koje su bile suzdržane) još jednom potvrdila da je u Srebrenici počinjen genocid, da njegovi negatori nikada neće odustati od mračne strane historije te da se Bosna i Hercegovina ponovo našla u centru svjetske pažnje. I da se na ovakvim projektima ne smije stati, da se samo istinom i pijetetom prema žrtvama mogu pobijediti zlo i laž. Uostalom, naziv zvaničnog pravnog akta sve govori: Međunarodni dan sjećanja i obilježavanja genocida počinjenog u Srebrenici 1995. godine. Pametnom dosta.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.