Evakuacija iz Rafaha još je jedan oblik izraelske torture

Sada, kada je u toku još jedno prisilno iseljavanje, palestinska izdržljivost se urušava, ustupajući mjesto bolu i očaju.

Djeca sjede na zadnjem dijelu kamiona, prisiljena bježati od izraelskih napada koji su u toku u Rafahu, u Gazi, 8. maja 2024. (Ali Jadallah / Anadolija)

Kada se 6. maja proširila vijest da je Hamas prihvatio prijedlog o primirju, širom Gaze se slavilo. Ljudi su izašli na ulice slaviti, vjerujući da je rat – sedam mjeseci pakla – završen. Ja sam bila skeptična, ali i meni su zasuzile oči na pomisao da je ovaj užas možda gotov.

Uskoro je postalo jasno da je samo jedna strana prihvatila sporazum. Druga je bila riješena po svaku cijenu nastaviti svoje brutalne masakre nad Palestincima. Izrael je nastavio sa svojom invazijom na Rafah, gdje se više od milion ljudi sa sjevera i iz centralnog dijela Pojasa sklonilo, vjerujući izraelskim uvjeravanjima da je ovo “sigurna zona”.

Izraelska vojska je 7. maja zauzela Rafah, granični prijelaz sa Egiptom, jedini izlaz za Palestince koji su uspjeli pronaći način da se evakuišu i za bolesne koji su uspjeli dobiti izraelsku dozvolu da izađu. Ovaj prijelaz bio je i glavni ulaz za ono malo humanitarne pomoći koju je Izrael odobrio za ulazak u Gazu.

Moja porodica i ja smo pokušavali izaći iz Gaze. Ova vijest nam je uništila i posljednju nadu da ćemo izaći. Sada uistinu nemamo gdje otići dok nam prijeti smrt usljed bombardovanja, gladi ili bolesti.

Izrael ostatku svijeta svoje naredbe o evakuaciji predstavlja kao brigu za palestinske civile. Ali, Izrael zna da je tjeranje ljudi da se sele svako malo oblik torture.

Više od pola miliona Palestinaca pobjeglo je iz Rafaha, izvještavaju Ujedinjeni narodi. Porodice koje su već raseljene nekoliko puta morale su spakovati svoje stvari još jednom i zaputiti se u neizvjesnost.

Suprotno tvrdnjama koje je iznio zapadnim medijima, Izrael nije osigurao nikakvu pomoć prilikom evakuacije. Ljudi koji bježe moraju platiti privatne automobile ili zaprežna kola da ih prevezu. Oni koji nemaju novca moraju pješice. Neki su isuviše siromašni ili imaju starije i bolesne članove porodice, pa ne mogu krenuti na put.

Uništavanje čak i privida normalnosti

Pola miliona ljudi koji su napustili Rafah morali su se smjestiti kod rođaka – ako imaju sreće – ili podići šatore tamo gdje uspiju naći mjesto. Za njih nisu osigurani hrana, voda ili druge osnovne potrepštine. Najvažnije, niko im ne garantuje sigurnost. Prije samo jednog dana, porodica koja je tek pobjegla iz Rafaha ubijena je kada je izraelska vojska bombardovala kuću u kampu Nuseirat.

Kretanje ovako ogromnog broja ljudi stavlja izuzetno velik pritisak na zajednice u koje dolaze. U redovima za vodu i hljeb izbijale su svađe. Cijena osnovnih prehrambenih proizvoda vrtoglavo je skočila. Ova stalna prisilna iseljavanja ljudi razaraju društveno tkivo palestinskog društva.

Život u izbjeglištvu je nešto što nijedno dijete, nijedna odrasla osoba ne bi trebala iskusiti. Ljudi su nakrcani u sobe ili šatore, nekad njih više od desetak. Nema toaleta, tuš-kabina, sanitarnih uvjeta. Nema privatnosti niti ličnog prostora.

Bolesti, koje su bile iskorijenjene, sada su raširene. Palestinci redovno obolijevaju od hepatitisa i stomačnih virusa.

Dok rastu temperature zraka, toplotni udari odnose palestinske živote, uključujući i one beba i djece.

Stalna izraelska prisilna iseljavanja već raseljenih Palestinaca uništavaju ono malo privida normalnosti koju roditelji pokušavaju uspostaviti za svoju djecu.

Prije mjesec dana, posjetila sam jedan od kampova u Rafahu. Tamo sam upoznala Nesreen Ayoub, koja je bila prisiljena pobjeći iz svog doma u gradu Gazi sa porodicom.

Izgubila je tako mnogo, a utjehu pronalazi u kćerki Tasneem, koja pohađa nastavu u improvizovanoj školi i vraća se u njihov šator s tračkom radosti, rijetkim luksuzom u ovim očajničkim vremenima.

Uksraćivanje i najmanjih trenutaka sreće

Nastavnici i studenti završnih godina volonterski podučavaju djecu, u nadi da će im popraviti raspoloženje usred očaja koji ih okružuje. Upoznala sam i Samiju al-Khor, nastavnicu arapskog koja je također pobjegla sa sjevera. Njena čežnja za poznatim ritmom učionice potakla ju je da okupi djecu željnu znanja i podučava ih arapskom jeziku na komadu ruševina koji je pretvorila u tablu.

Ovaj kamp je jedno od prvih područja u Rafahu čiju je evakuaciju Izrael naredio. Improvizovane učionice su rasformirane, a radost sticanja znanja – uskraćena.

Palestincima se moraju uskratiti i najmanji trenuci sreće. Takvo je izraelsko razmišljanje. Sjećate li se ogorčenosti na izraelskim medijima zbog prizora palestinske djece koja se pokušavaju rashladiti u moru usred velike vrućine? Za Palestince ne smije biti odmora. Oni moraju biti osuđeni na vječitu patnju.

Kako nas je nedavno u eseju koji je napisala podsjetila palestinska autorica Susan Abulhawa, Israel Shahak, preživjela žrtva Holokausta i izraelski intelektualac, bio je prvi koji je vidio refleksiju nacizma u Izraelu. U eseju koji je napisao 1983. rekao je da je primijetio izraelsku tendenciju prema onome što je nazvao “nacifikacija” još davne 1968, godinu nakon što je izraelska vojska okupirala Zapadnu obalu i Gazu.

“Sada je uobičajeno tvrditi da se većina Hitlerovih užasa mogla spriječiti da su nacističke namjere i rane prakse prepoznate kao takve. Isto vrijedi i za izraelski nacizam. Još uvijek ga se može zaustaviti ako se vidi onakvim kakav jest”, napisao je Shahak.

Četiri decenije nije obraćana pažnja na njegovo upozorenje. I došli smo do tačke kada Izrael izvršava genocid u Gazi, neometen globalnim zgražanjem.

Gaza je “pakao na zemlji”, kako je rekao UN. Zvuk dronova i borbenih aviona, tutnjava bombi i granata, miris raspadajućih tijela i sirove kanalizacije, prizor četvrti sravnjenih sa zemljom, glad i žeđ, agonija zbog gubitka bližnjih vladaju nad ovim malim pojasom zemlje.

Preovladavaju emocije tuge, očaja i užasa, a ne otpornosti. Mit o palestinskoj ustrajnosti urušava se pred nezamislivom patnjom koju Izrael nanosi Palestincima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera