Zašto su ‘mladocrnogorci’ odbacili svoj srpsko-crkveni mantil po pitanju Srebrenice

Najnoviji verbalni rat između Beograda i Podgorice buknuo je nakon najave predsjednika crnogorske vlade Milojka Spajića kako će njegova zemlja podržati rezoluciju o genocidu u Srebrenici na glasanju u Ujedinjenim nacijama.

Nekadašnji litijaški lideri, koji vole reći kako su Mila Đukanovića “poslali u političku penziju”, postali su najednom bliži svjetonazoru čovjeka koji je 30 godina suvereno vladao Crnom Gorom, nego vlastitim političkim mentorima braniteljima svekolikog srpstva iz beogradske čaršije.

Pitanje zašto su “mladocrnogorci”, prije svih spomenuti Spajić i predsjednik Jakov Milatović, odbacili svoj srpsko-crkveni mantil, pogotovo zbog same rezolucije koja podsjeća na najteže ratne zločine počinjene u ime i srpskog i crnogorskog naroda, kasnije i sudski presuđene, međutim, još čeka prave odgovore.

Sraman potez premijera

Službeni Beograd čija je već 12 godina personifikacija Aleksandar Vučić kojeg je danas možda ponajbolje opisivati kao “Šešelja u fraku”, namah je Spajićev potez ocijenio “sramnim” iz prostog razloga što je odluka Podgorice uslijedila na vrhuncu Vučićevog angažmana protiv usvajanja pomenute rezolucije uglavnom uz potpuno nediplomatsku krilaticu “ko nije s nama, taj je protiv nas”.

Zna Vučić, kako sam kaže, kako će ovu bitku izgubiti, ali rezultat (glasanja u UN) “neće biti onakav kakav sponzori rezolucije najavljuju”. U najboljoj tradiciji srpske historiografije, prvoj pratilji srpske politike, koja sve srpske poraze pretvara u mitske pobjede, uzviknuće predsjednik Srbije i ove riječi:

”Videćemo tu ko je prijatelj, a ko nije prijatelj Srba i Srbije. Ko je prijatelj pravde, istine i međunarodnog prava, a ko nije.”

Valjda je zbog toga i Spajić pokušao balansirati, pa je najprije odbio biti kosponzor rezolucije sa desecima drugih država, a zatim predložio i dva amandmana na tekst, potencirajući kako je krivica za genocid individualna, te da se ne može pripisati bilo kojoj etničkoj, vjerskoj ili drugoj grupi. Drugi amandman se odnosi na nepovredivost Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Ovi amandmani, koji po jednima ponavljaju opšta mjesta, a po drugima mijenjaju smisao nacrta rezolucije o genocidu, nisu ni izbliza zadovoljili ni Beograd, a ni prosrpske stranke i pojedince koji Spajića sada optužuju da zastupa stavove Mila Đukanovića što je u Crnoj Gori (koja hapsi sve bivše Đukanovićeve saradnike i steže obruč i oko bivšeg predsjednika) najveća moguća hereza.

Oni koji su očekivali kako će Podgorica nakon promjene vlasti postati “druga srpska zemlja kao u vrijeme kralja Nikole i ukinuti priznanje Kosova kao nezavisne države” sada rigaju vatru na Spajića, zaboravljajući kako je on potekao iz stranke koja barem u imenu nosi politički stav “Evropa sad”. Apsurd u crnogorskom političkom kolopletu je činjenica da “antimilove vlade” ne bi ni bilo bez podrške prosrpskih snaga, istih onih koji Spajićev potez nazivaju sramnim ili izdajničkim.

Odluka na štetu Srbije

Reakcije iz Beograda su kao i obično horske, a tercu, opet kao i obično, daje stari šef tajne policije BIA (Bezbjednosno-informaivna agencija) i odskora potpredsjednik srbijanske vlade Aleksandar Vulin. On je Spajiću poručio kako je “budućnost bivših Srba velika Albanija”. Da ništa ne prođe bez epike potrudiće se upravo Vulin porukom: “Velikaši grdne kukavice, postadoše roda izdajice…”

Novi premijer Miloš Vučević odluku Vlade Crne Gore da u New Yorku glasa za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici ne vidi kao prijateljski gest i tvrdi da će to pokvariti odnose sa Srbijom.

“Moraju buti svesni da ovom najavom ne čine ništa dobro za odnose Srbije i Crne Gore, naprotiv“, kaže Vučević i ocjenjuje kako je besmisleno reći da rezolucija ne nosi stigmatizaciju naroda.

On je ocijenio da iz rezolucije proističe kako je Republika Srpska genocidna tvorevina, te će za godinu dana na tridesetogodišnjicu potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma “neko zatražiti reviziju i ukidanje ovog bh. entiteta”.

Uskršnje negiranje genocida

Sve srpske narikače zbog “žigosanja Srba kao genocidnog naroda”, međutim, nadvisio je prvi među jednakima kod srpskih hrišćana, patrijarh odavno instrumentalizovane Srpske pravoslavne crkve Porfirije (Perić), i to u uskršnjoj poslanici vjernicima u kojoj je pored citiranja riječi iz Jevanđelja bilo i prepoznatljivih rečenica predsjednika Vučića, pogotovo onih koje se direktno dotiču genocida u Srebrenici.

Slaveći uskrslog Hrista, patrijarh je u izrazito političkoj uskršnjoj poslanici ustvrdio kako kao predlagači rezolucije o genocidu u Srebrenci (Njenačka i Ruanda) pokušavaju srpski narod proglasiti počiniocem genocida i kako se “ne obaziru na zločine počinjene nad Srbima”.

„Sa žaljenjem podsjećamo na činjenicu da je svijet u kome živimo zaboravio genocid nad srpskim narodom u dvadesetom veku, kao i u vekovima koji su mu prethodili”, rekao je Porfirije iako se, kao što je poznato, u rezoluciji ne spominju ni Srbi ni srpski narod ni Srbija ni Republika Srpska.

Ako je i bilo, sada više nema nikakve sumnje da je SPC postala tek jedan od važnih alata za vođenje politike Vučićeve Srpske napredne stranke, što je strašna zloupotreba i Crkve (koja je odvojena od države) i vjernika. A to kako je jedina i vječita žrtva i za Crkvu i za državu samo srpski narod, niko više od njega, to znamo jer je to jedna te ista mantra koja se ponavlja evo već decenijama još od Dobrice Ćosića i Slobodana Miloševića.

Još otkako je pokojni mitropolit Amfolohije (Radović) javno govorio kako su Radovan Karadzić i Ratko Mladić heroji, ništa se u Crkvi do danas nije promijenilo.

Ako je neko zaboravio ili nije znao, oni su u rat za bosanske teritorije krenuli sa idejom da se nad Srbima ne ponovi genocid kao u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj za vrijeme NDH, a završili su sa haškim presudama na doživotne robije za počinjeni genocid nad Bošnjacima.

Crnogorci na muci

Poslije dva odgađanja sjednice Generalne skupštine UN kao datum izjašnjavanja o nacrtu rezolucije o genocidu u Srebrenici određen je 23. maj, a ni Vučić ni crnogorski Srbi ne odustaju od napada na crnogorsku vladu.

Sada je skupštinski prosrpski dvojac u Podgorici Mandić-Knežević sa kormilarom iz Beograda, postavio ultimatum Spajiću. Ili predloži rezoluciju o Jasenovcu ili pada vlada. Kao da o tome prethodno ne trebaju odluke donijeti međunarodni sudovi. Ko kaže da se ne radi o političkoj trgovini žrtvama genocida – laže.

Nema tu ni govora o hrišćanskom pokajanju kao preduslovu za oprost, ni minimumu pijeteta prema žrtvama bilo rasnih bilo ratnih zakona. Nažalost.

Sigurno je da će pored New Yorka politička borba biti nastavljenja i u Podgorici. I to povodom nečega što nikako ne bi smjelo biti politika. Povodom jednog velikog stratišta, gdje se može i mora samo skinuti kapa i šutjeti. Kao i u Osviencimu, Mauthauzenu, Jasenovcu i drugim sličnim gubilištima gdje su neki ljudi na najstrašnije načine mučili i ubijali neke druge ljude.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.