Zašto je Kina za Srbiju i Vučića privlačan partner?

Glavna svrha posjeta kineskog predsjednika Xi Jinpinga Srbiji 7. i 8. svibnja službeno je deklarirana kao „daljnje jačanje čeličnog prijateljstva“ između dviju zemalja. Kina vidi Srbiju kao važnog partnera u provedbi svog strateškog projekta Pojas i put. Beograd pak ne računa samo na kineske kredite i ulaganja, već i na potporu Pekinga u pitanju Kosova. Kina je važan element Vučićeve strategije vanjskopolitičkog balansiranja i pokušaja pragmatične igra na konfliktnim interesima EU, SAD-a, Rusije i Kine.

Formula „čelično prijateljstvo“ već se nekoliko godina koristi u obje zemlje za opisivanje srpsko-kineskih bilateralnih odnosa. Tijekom prvog posjeta Xi Jinpinga Beogradu 2016., potpisana je deklaracija o sveobuhvatnom strateškom partnerstvu – izuzetno visokoj razini prema kineskoj klasifikaciji vanjskopolitičkih odnosa. I prošle jeseni, kada je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić posjetio Peking, potpisan je sporazum o slobodnoj trgovini između dviju zemalja, koji je Beograd nazvao „povijesnim događajem za Srbiju“.

Aleksandar Vučić je uoči dolaska Xija za kineski CCTV izjavio da je Kina je najbolji partner Srbije u provedbi svojih državnih interesa te naglasio da je nakon 2016. godine uputio Xi Jinpingu čak 15 poziva da posjeti Srbiju.

Očekivanja od Kine

Beograd prvenstveno računa na kineska ulaganja i zajmove. Srpsko vodstvo ih nedvosmisleno preferira više od europskih zbog daleko jednostavnijeg postupka njihovog dobivanja, neusporedivo manje kriterija te konačne brzine njihove provedbe. Srbiji također puno znači i kineska dvosmislena pozicija o Kosovu. Kina ne priznaje neovisnost Kosova i dosljedno glasuje u skladu s tim stajalištem u Vijeću sigurnosti UN-a, naglašavajući da se nitko ne smije miješati u taj proces. Ono što Vučić namjerno zaobilazi je činjenica da je Kina, za razliku od Rusije, službeno otvorena za mirna rješenja koja će biti prihvatljiva svim stranama. Srbija se sa svoje strane čvrsto pridržava načela jedne Kine i protivi bilo kakvim oblicima neovisnosti Tajvana. „Tajvan je Kina, točka”, rekao je Aleksandar Vučić u spomenutom intervjuu za CCTV. Kina, s druge strane, vidi Srbiju prije svega kao važnog partnera u provedbi svog strateškog projekta Pojas i put.

Posjet Xi Jinpinga Srbiji također ima jedno važno povijesno i političko obilježje: 25. godišnjica NATO-ovog bombardiranju kineskog veleposlanstva u Beogradu 7. svibnja 1999. godine. NATO je tada odmah izjavio da je riječ o nesretnom slučaju, dok je Peking incident smatrao namjernim. Ovih dana je na X-u čuveni ekonomist Branko Milanović pretpostavio da je doista mogla biti riječ o rizičnoj ali potencijalno isplativoj akciji s obzirom da se pretpostavljalo da se Milošević skriva u bolnicama ili stranim veleposlanstvima, od kojih je kinesko bilo najizglednija lokacija.

Uzimajući u obzir negativnu spiralu odnosa između Kine i Sjedinjenih Država, datum posjete kineskog predsjednika Beogradu ne izgleda kao slučajnost i uklapa se u koncept vanjske politike Kine prema SAD-u i Europi koji istovremeno promovira maksimalnu razinu interakcije uz nepokolebljivost pozicija.

Regionalni saveznik

Postoje interpretacije da Kina u Srbiji vidi svojevrsnog regionalnog „saveznika“ u ideološkom sukobu sa Zapadom. Prisjetimo se, na početku pandemije koronavirusa 2020. godine upravo je Kina prva priskočila u pomoć Srbiji i poslala medicinsku opremu, lijekove, a kasnije i cjepiva. Iz ove geste je Vučićeva vlast i stranka izvukla maksimum promidžbenog potencijala. Govorilo se o licemjerju EU, koja je ostavila Srbe na cjedilu, dok se kineskog predsjednika Xi Jinpinga nazivalo prijateljem i bratom srpskog naroda. Ulice su bile obložene plakatima s njegovim portretom i riječima „Hvala, brate Xi!“

No, teško da Kina doista u Srbiji vidi ideološki oslonac i partnera za velike vanjskopolitičke i ekonomske sukobe sa Zapadom. Godine 2017. napisao sam za ruski centar Carnegie Endowmenta članak o suparništvu Rusije i Kine na Balkanu. Već tada je bilo jasno da Kina, iako bez direktne konkurencije i konfrontacije, potiskuje Rusiju sa njene pozicije glavnog „ne-europskog“ partnera Srbije. Sada je Rusija praktički izbačena iz igre; osim zastarjele simbolike koju Vučić i dalje promovira za potrebe domaćeg elektorata, Rusija ne može Srbiji ponuditi ništa opipljivo. Teren je gotovo u cijelosti slobodan za Kinu i njene pragmatične interese.

Iako su se od tada odnosi Kine i Europe dramatično promijenili, jasno je da Kina još uvijek računa steći trajno uporište na Mediteranu i koridoru Grčka – Srbija – Mađarska. Također, niska cijena rada u Srbiji i na Zapadnom Balkanu u usporedbi s EU-om i čini regiju privlačnom za ulaganja u industriju – posebno u kontekstu zbrinjavanja proizvodnih viškova i osiguravanja radnih mjesta za kineske radnike. Stoga ideja o Srbiji i drugim susjednim zemljama kao o „centrima za pretovar“ na putu prema Europi još uvijek ima smisla koliko god bila daleka od pune realizacije.

‘Iracionalna ulaganja’

Te sam 2017. pisao da bi stjecanjem uporišta na Zapadnom Balkanu a kasnije Europi, kineskim vlastima olakšala praćenje tzv. „iracionalnih ulaganja“ (odnosno bijeg kapitala i pranje novca) te vršenje pritiska na lokalne vlasti po pitanju kineskih disidenata te razgovora o Tibetu, Ujgurima i vjerskim slobodama. Indicija da Kina na području Srbije i Zapadnog Balkana želi stvoriti vojne ili pseudo-vojne baze zasad nema a kineska prodaja oružja Srbiji možemo razmatrati kao marketinšku izvoznu strategiju i potiskivanje Rusije.

Zašto je u stvari Kina za Srbiju i Vučića osobno privlačan partner? Za razliku od Rusije i EU, Kina (zasad) ne uvjetuje gospodarsku suradnju bilo kakvim vrijednostima i ideologijama te ne postavlja političke uvjete. Kinesko vodstvo ne vrši pritisak na Srbiju da odabere stranu, niti pokušava zaustaviti njenu integraciju u euroatlantske strukture, kao što to čini Moskva. Naprotiv, Peking šutke daje do znanja da podržava (odnosno nije protiv) ulazak Srbije u EU. Ni članstvo ove ili one zemlje u NATO-u nije faktor koji utječe na bilateralne odnose

Kina i SAD pružaju Srbiji daleko veću pomoć. Prema podacima Ministarstva evropskih integracija Srbije za 2022. godinu, EU je od 2000. do 2016. godine dao Srbiji skoro 3 milijarde eura bespovratnog novca. Amerika je na drugom mjestu sa 695 milijuna eura. Kina je pri dnu sa svega 31,4 milijuna eura.

Ali što se ulaganja i projekata tiče, Kina u velikoj mjeri predstavlja san političke klase balkanskih zemalja: „vaš novac – naše ideje“. Na Balkanu općenito ne vole prihvaćati i pridržavati se tuđih uvjeta, prava i transparentnosti. Ideologija ne znači ništa. Možemo se prisjetiti primjera Crne Gore, koja se, unatoč dugogodišnjim ruskim novčanim tokovima, okrenula za 180 stupnjeva u svojoj vanjskoj politici čim je imala pravu priliku ući u NATO.

Ideologija za mase, novac i pragmatizam za elite

Sve je u redu dok je Peking spreman jednostavno dati novac i pohvaliti Vučića. Nekoć se Ivica Dačić našalio da „Nas i Kineza milijarda i 260 milijuna”. To je naravno nova interpretacija one stare „nas i Rusa 300 milijuna.“ Ideologija za mase, novac i pragmatizam za elite.

Srbija i Kina su se tu našli na pola puta. Rusija je nekoć bila simbol „otpora“ zapadu. Sada je to mjesto zauzela Kina. I Peking rado iskorištava ovaj preokret događaja. Prema riječima Dragana Pavličevića, stručnjaka za kinesko-srpske odnose, Srbija je usvojila politiku odbijanja pridruživanja bilo kakvim inicijativama koje kritiziraju Kinu na državnoj razini. Kina možda čini daleko manje nego što tvrdi, ali nudi Srbiji dugoročnu viziju budućnosti i daje joj na važnosti.

No, u trenutnim uvjetima Vučićev tango (jer nije jasno tko vodi ples) sa Kinom može postati problematičan mačak u vreći. Zanemarivanjem ekoloških i pravnih prijekora EU-a i razmetanjem partnerstvom s Kinom, kandidati za Europsku uniju obavezno će navući gnjev i nepovjerenje Bruxellesa i u konačnici – najjačeg poticatelja Vučićeva režima – SAD. Srbija voli „ucjenjivati“ svoje moćnije partnere. Tradicionalnu ulogu „baba Roge“ igrala je Rusija. Međutim, s rastućim utjecajem Kine, Peking bi mogao zamijeniti Moskvu na ovom počasnom položaju.

Usprkos toj opasnosti, Vučić i dalje nastoji strateški igrati pragmatičnu multilateralnu igru.

Širenje saradnje

Suradnja sa Kinom se odnedavno proširila i na obrambenu industriju. U travnju 2022., Srbija je od Kine dobila raketne sustave HQ-22 zemlja-zrak i naoružane bespilotne letjelice CH-92 i tako postala prvi operater kineskih oružanih sustava u Europi.

Sustave su dostavili kineski zrakoplovi kineskog ratnog zrakoplovstva u skladu sa svim međunarodnim pravilima i načelima transparentnosti. Očekivano, ovaj vojni sporazum izazvao je brojne kritike u EU i Sjedinjenim Državama. Srbija je bila optužena za kupovinu oružja od Zapadnog konkurenta i još jednom je izdano upozorenje o obustavi pregovora o daljnjoj integraciji u EU. Kina je optužena da na ovaj način širi svoj autoritarni utjecaj na europske demokracije i koči demokratske procese.

No Pekingu je bilo važno da pokaže mogućnost učinkovitog svog zračnog transporta oružja na velike udaljenosti u kontekstu sličnih akcija NATO-a. Osim toga, Kina se nameće kao sve veći svjetski izvoznik oružja i vlastitih originalnih rješenja. U kontekstu ranije spomenutog suparništva sa Rusijom, neizbježno je da se Kina nastoji probiti i istisnuti Rusiju u vojnom segmentu. Srbija je tu tek mali kamenčić u većoj igri. Rusija tradicionalno ima veliki vojni i politički utjecaj diljem Bliskog Istoka i reda zemalja Afrike gdje se sada Kina sve jače nameće kao ekonomski, investicijski, infrastrukturni, mirotvorni te sigurnosni partner. Demonstracija vojnih izvoznih mogućnosti može pojačati kineski položaj u tim regijama.

U toj politici na ruku Pekinga ide i navodni srpski interes za kupovinu kineskih lovaca pete generacije J-20 koji bi trebali ojačati srpsko ratno zrakoplovstvo i vjerojatno zamijeniti rabljene ruske MiG-29. Resurs ruskih aviona uskoro će biti potrošen; u tom kontekstu Srbija razmatra i kupovinu francuskih Rafala. Kineski obrambeni sustavi vrijedni 310 milijuna dolara prekinuli su rusku obrambenu dominaciju u Srbiji.

Četiri stupa Borisa Tadića

Vanjska politika Srbije počiva na tzv. četiri stupa Borisa Tadića: Europski put Srbije te pragmatični i uravnoteženi odnosi sa SAD, Kinom i Rusijom. Nabava kineskih oružanih sustava i općenito suradnja sa Kinom ne treba interpretirati kao agresiju, okretanje leđa Zapadu ili usklađivanje položaja sa Kinom već kao pragmatičan potez u skladu sa navedenom politikom četiri stupa i potaknut željom za što bržom (često populističkom) modernizacijom infrastrukture, jačanja ekonomije i modernizacijom oružanih snaga. Vučiću i njegovim krugovima to je prije svega važno za dobivanje glasova i konsolidaciju lokalnih političkih i drugih elita. Peking to dobro razumije i nastoji zainteresirati Srbiju za još više naprednih sustava poput laserskih sustava, bespilotnih sustava te rješenja za elektroničko ratovanje.

I dok Vučić slavi potpisivanje 28 novih sporazuma sa Kinom, EU i SAD se pitaju može li Srbija ostati na dosadašnjem neutralnom putu zbog kojega je Beograd do sada uživao veliku blagonaklonost Washingtona i Bruxellesa. Obrambena suradnja je posebno škakljivo pitanje. U Europskoj uniji je još uvijek na snazi gotovo potpuni embargo na uvoz oružja iz Kine, implementiran 1989. zbog događaja na trgu Tian'anmen.

Širenje NATO-a i američka vanjska politika u Europi su osigurali veliku razinu homogenosti i visoki stupanj operativne interoperabilnosti zemalja EU i njenih kandidata. Uostalom, srpska vojska se također usklađuje sa NATO standardima interoperabilnosti. No sve naprednije kinesko naoružanje koje nije dio oružanih snaga nijedne europske vojske – a koje sada posjeduje Srbija, uz mogućnost daljnje širenje vojne suradnje – može negativno utjecati na odnos snaga na Zapadnom Balkanu, prije svega u kontekstu rješenja statusa Kosova i normalizacije odnosa Beograda i Prištine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.