Kao devedesetih, vlast u Hrvatskoj opet protiv Srba i novinara

Hrvatske političke stranke pokazale su se nesposobnima prepoznati i spriječiti opasnost od uspona radikalne desnice na vlast, i za to odgovornost snosi i Plenkovićev HDZ, ali i stranke centra i ljevice.

Andrej Plenković ostaje još četiri godine na čelu hrvatske vlade (EPA-EFE/ANTONIO BAT)

Od dogovora kojim će Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) Andreja Plenkovića  formirati vladu s ekstremno desnim Domovinskim pokretom (DP), gora je još samo ravnodušnost kojom su hrvatske političke stranke, ali i cijelo društvo, prihvatili dva temeljna uvjeta DP-a za formiranje parlamentarne većine: izbacivanje političkih predstavnika Srba iz većine i izvršne vlasti, te prekid financiranja tjednika Novosti, koji izdaje Srpsko narodno vijeće (SNV), institucija kulturne autonomije Srba u Hrvatskoj, novcem iz državnog proračuna.

U srijedu, 8. svibnja, HDZ i DP objavili su dogovor o parlamentarnoj većini. Izbori u Hrvatskoj održani su 21 dan ranije, 17. travnja, i usprkos tome što je poslije njih izgledalo da će većinu teško sastaviti, dogovori su završeni iznenađujuće brzo – na račun Srba i “nepoćudnih” medija. Samo koji sat nakon što je dogovor postignut, predsjednik DP-a i gradonačelnik Vukovara Ivan Penava na konferenciji za novinare podsjetio je na uvjete DP-a kao “početne točke” pregovora: da u parlametnarnoj većini ne smije sudjelovati Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) Milorada Pupovca te da država mora prestati financirati tjednik Novosti.

“Inzistirat ćemo na tome. To je za DP vrlo značajno”, kazao je Penava govoreći o ovom drugom zahtjevu. Nemamo ništa protiv da kolege iz Novosti rade, izlaze na tržište, pa da se te novine kupuju ili ne; ali da se plaćaju tiskovine koje pod krinkom manjinskih tiskovina zapravo predstavljaju agendu koju je provodio Feral – da se napadaju temelji države i iznose politički stavovi pod krinkom zaštite manjine… Gospodo draga, ne slažemo se s vama. Demokracija je, možete pisati što hoćete, ali izvolite na tržište, pa ako to hrvatski građani žele kupovati, razvijajte se i rastite, a mi ćemo onda biti u manjini i netko tko to ne razumije, i u redu”, kazao je Penava dodajući kako se DP “o tome jasno razumio” s HDZ-om. “Jedno su manjinska prava, ali na ovome smo inzistirali – to je početna točka. Ne možemo pristati na uratke koji jurišaju na Domovinski rat, na Franju Tuđmana…”, zaključio je.

U toj je izjavi skrivena sva prijetvornost nove vladajuće stranke u Hrvatskoj. Penava itekako dobro zna, kao što zna i cijelo hrvatsko društvo, da su Novosti među najkvalitetnijim novinama u Hrvatskoj – priznali su to uostalom i sami članovi DP-a. Taj je tjednik odlikovan regionalnom novinarskom nagradom Srđan Aleksić za prošlu godinu, a Hrvatsko novinarsko društvo (HND) dvojicu je njegovih novinara nagradilo ove godine: kolumnist Viktor Ivančić dobio je nagradu HND-a za životno djelo, dok je novinar Novosti Hrvoje Šimičević osvojio čak dvije nagrade Zlatno pero, za pisano i za istraživačko novinarstvo. Pritom je naročito važno da je Šimičević nagrade osvojio za svoja otkrića o pedofiliji u Katoličkoj crkvi, koja su jednoga biskupa natjerala na javnu ispriku, kao i to da je poznat kao novinar koji razgolićuje radikalnu proustašku desnicu u Hrvatskoj. S druge strane, jasno je da Novosti, zbog nepopustljivog antifašizma i kritike svih nacionalizama o kojima pišu češće od većine medija, ne mogu opstati na tržištu, kao što to, uostalom, sve teže uspijevaju i ostale novine u Hrvatskoj. U tome međutim i jest namjera DP-a: kada Ivan Penava kaže da “novinari mogu pisati što hoće, ali na tržištu”, ta njegova izjava zapravo znači doslovno ovo: “Nećete pisati ništa. Propast ćete.”

Vrlo bi se brzo moglo pokazati da i ostale ključne politike DP-a podrazumijevaju suprotno od onoga što deklarativno tvrde. Svoju očitu nacionalnu diskriminaciju SDSS-a ta stranka, primjerice, objašnjava tvrdnjom da SDSS provodi – velikosrpsku politiku. Istina je, međutim, izravno suprotna: SDSS je osnovan 1997. kao doslovna alternativa zloglasnoj Srpskoj demokratskoja stranci (SDS) koja je, potaknuta iz Beograda, 1991. pokrenula i vodila pobunu Srba u Hrvatskoj, što je dovelo do krvavog i tragičnog rata. SDSS je nastao dvije godine nakon rata, na poticaj privremenog upravitelja UN-ove uprave u istočnoj Slavoniji, američkog generala Jacquesa Paula Kleina i uz podršku hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, spajanjem umjerenog krila SDS-a i tadašnje male srpske stranke Milorada Pupovca, mirotvornog političara koji se od samog početka rata, živeći u Zagrebu i predajući lingvistiku na Filozofskom fakultetu, zauzimao za mir. Te 1997., SDSS je ključno pridonio uspješnom završetku mirne reintegracije istočne Slavonije, a još je važnije  da je u sljedećim godinama, sve do danas, prerastao u važan faktor europske stabilnosti Hrvatske, i jedinu relevantnu političku stranku Srba na području bivše Jugoslavije koja odbacuje koncept “srpskog sveta” Aleksandra Vučića.

Ništa drugačije nije ni s ostalim politikama DP-a. Stranka, primjerice, deklarativno tvrdi da nema ništa protiv manjina u Hrvatskoj, a opet, samo dan prije nego što su HDZ i DP postigli dogovor, zagrebački tjednik Nacional objavio je neslužbenu najavu iz DP-a kako će jedan od prvih poteza nove vlade biti uskraćivanje potpora poljoprivrednim gospodarstvima u vlasništvu Srba u okolici Vukovara. Također, ono što DP zove svojom “demografskom politikom” vrlo bi se brzo moglo pokazati kao nastojanje nove vlade da smanji ravnopravnost žena. Povrh toga, mnogi su  komentatori ovih dana ustvrdili kako bi se briga DP-a za gospodarstvo – a dobit će sektor energetike u vladi – vrlo brzo mogla pokazati kao poduzetnički pothvat zamjenika predsjednika DP-a Marija Radića, koji je poslovni partner najmoćnijeg hrvatskog poduzetnika Pavla Vujnovca, suvlasnika moćne tvrtke za prodaju plina i najvećeg hrvatskog trgovačkog lanca Fortenova.

Pa ipak, sve te opasnosti, koje prijete samim temeljima hrvatske demokracije, nisu naročito uznemirile ni političku, ni društvenu scenu u zemlji. Trebalo je samo 21 dan od izbora pa da Andrej Plenković, deklarativno proeuropski i centristički predsjednik HDZ-a, dogovori koaliciju s ekstremnom desnicom, i tako pogazi sva obećanja da će ustrajati na koaliciji sa SDSS-om, za koju je tvrdio da je civilizacijsko dostignuće europske Hrvatske pod njegovim vodstvom. Istina, Plenković nakon dogovora tvrdi da nova vlada neće umanjivati prava srpske manjine, ali što to uistinu znači vidjelo se već i po poniženju kojim je SDSS-u, za razliku od predstavnika ostalih manjina, uskraćena mogućnost da podrži parlamentarnu većinu – bez ijednoga opravdanog razloga, kao da su kužni.

Ni druge političke stranke nisu se iskazale glasnim zahtjevima za zaštitu demokracije  i medija, štoviše: nijedna nije digla glas protiv najave praktičkog gašenja Novosti, a DP-ovo blaćenje SDSS-a, umjesto da potakne glasove protivljenja, pokrenulo je međustranačku raspravu o tome kako parlamentarnim zastupnicima manjina ubuduće onemogućiti da sudjeluju u formiranju parlamentarne većine. Tako je Most, opozicijska stranka desnog centra, predložila referendum o zabrani manjinskim zastupnicima da u Saboru odlučuju o vladi i o državnom proračunu, za što bi zauzvrat dobili veto na zakone o nacionalnim manjinama. Lijeve stranke uglavnom su odbacile prijedlog Mosta, ali se u raspravi o referendumu pokazalo da je sličan prijedlog prije desetak godina zagovarao čak i bivši predsjednik Republike, socijaldemokrat Ivo Josipović. Ljevica i politički centar, štoviše, nisu ni prepoznali da legitimiraju zahtjeve radikalne desnice kada prihvaćaju sudjelovati u raspravi o smanjivanju političkih prava zastupnika manjina.

Dapače, čak su istaknuti članovi Socijaldemokratske partije (SDP) napadali SDSS. Politička tajnica SDP-a Mirela Ahmetović izjavila je, primjerice, da SDSS “nije i ne može biti” politički zastupnik svih Srba u Hrvatskoj, “pogotovo kada znamo da je 124.000 popisanih ljudi srpske nacionalnosti, a da je SDSS na ovim izborima osvojio ukupno oko 34.000 glasova”. To je navlas isti argument koji koriste i političari DP-a, koji su u više navrata tvrdili da SDSS ne zastupa sve Srbe u Hrvatskoj. Taj je argument, naravno, antidemokratski, jer izbornom pobjedniku negira legitimitet, zanemarujući istodobno pravo birača apstinenata da ne sudjeluju na izborima. Tvrditi da SDSS politički ne predstavlja Srbe u Hrvatskoj bilo bi isto kao HDZ-u, izbornom pobjedniku, osporavati pravo da formira vladu, zato što za njega nije glasala uvjerljiva natpolovična većina birača. U slučaju SDSS-a, dakako, taj je argument još i dodatno nacionalistički.

Stranke centra i ljevice, poražene na izborima, u poslijeizbornom vremenu nisu prepoznale realnu opasnost od radikalne desnice. Nekoliko rijetkih i razumnih poziva na udruživanje malih liberalnih stranaka i manjina s Plenkovićevim HDZ-om, ili na formiranje velike koalicije HDZ-a i SDP-a kako bi se DP-u onemogućio dolazak na vlast – što je predložila bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić – te su stranke naprosto prešutjele. Samo je lijevo-zelena stranka Možemo! smogla snage da progovori o civilizacijskom posrnuću političkog ponižavanja SDSS-a koje, naravno, nosi itekakvu poruku svim Srbima u Hrvatskoj. Njihov član i novoizabrani saborski zastupnik Gordan Bosanac izjavio je kako “izgleda tužno situacija u kojoj pet manjina okrene leđa šestoj”. “Zagovarali smo da manjine brinu jedne o drugima. Tužno i neugodno je gledati u kojem to sve smjeru ide. Naravno da je segregacija cijepanje manjinskog kluba samo po osnovi srpstva i to posebno teško odzvanja. Nevjerojatno mi je da se sad sav teret stavlja na manjine. Manjine su najmanji problem ove zemlje”, kazao je Bosanac.

Ali, sve uzalud. Hrvatske političke stranke pokazale su se nesposobnima prepoznati i spriječiti opasnost od uspona radikalne desnice na vlast, i za to odgovornost snosi i Plenkovićev HDZ, ali i stranke centra i ljevice. Hrvatska ulazi u neugodno razdoblje u kojemu će vlast krojiti stranka koja politiku temelji na ratnoj traumi, prigušenoj mržnji prema Srbima i manjinama, neovisnim medijima, ravnopravnosti žena, ujedinjenoj Europi i otvorenosti prema svijetu. Ono što je 1991. počelo kao tragedija, nastavlja se kao farsa: Miloševićeve opasnosti više nema, ali vladajuća politika u Hrvatskoj opet govori rječnikom devedesetih. Pa kad i Ivan Penava danas spominje Feral Tribune, novine koje već šesnaest godina ne izlaze, red je i ovaj tekst završiti stihom koji je obilježio posljednji broj Ferala, objavljen 20. lipnja 2008. godine. Jer, taj ingeniozni stih Predraga Lucića ponajbolje najavljuje hrvatski povratak u budućnost kojemu upravo svjedočimo:

Laku moć, voljena Hrvatska,
Zapjevaj, nemoj se stidjeti,
Svjetlost kad dogori feralska,
Ti ćeš se sretnijom vidjeti.

Cvjetat će zemlja, more i zrak,
Poslovni tornjevi, voćnjaci…
Svijetao bit će i taj tvoj mrak,
Kad u njem zabljesnu očnjaci.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera