Palestinska patnja i izdržljivost u Gazi

U tragičnim pričama koje dolaze iz Gaze, vidim bol i otpor mojih baka i djedova koji su se suočavali s katastrofom 1948.

Palestinska djeca čekaju na svoju porciju hrane u javnoj kuhinji koju vodi humanitarna organizacija, u vrijeme kada vlada nestašica hrane, u Rafahu, na jugu Pojasa Gaze, 13. februara 2024. [Reuters/Ibraheem Abu Mustafa]

Svijet posmatra dok Izrael masakrira, sakati, izgladnjuje, muči i ponižava Palestince u Gazi.

Nama, palestinskim izbjeglicama u dijaspori, posebno je teško bilo svjedočiti ovim užasima. Svaka priča, svaka molba, sve što se dešava, rezonuje sa odjecima priča koje smo godinama slušali od roditelja, baka i djedova, komšija i roditelja naših prijatelja. Oni su nam pričali šta su doživjeli za vrijeme Nakbe 1948, kada su etnički očišćeni iz svoje domovine. Stoga, svako svjedočanstvo koje čujemo pojačava težinu svjedočenja užasnim prizorima koji svakodnevno dolaze iz Gaze.

Odrasla sam u izbjegličkom kampu Baqa'a u Jordanu, gdje su se moje majka i baka skrasile 1970, nakon što su raseljavane više puta od vremena Nakbe. Njihove muke su počele kada su protjerane iz svog sela po imenu Iraq al-Manshiyya, smještenog 30 km sjeverno od Gaze, u aprilu 1949. Nakon 10 mjeseci opsade koju je provodila jevrejska milicija Haganah, stanovnicima ovog sela je naređeno da se „privremeno presele“ u područje blizu Hebrona, koje se sada zove kamp Arroub i odakle im nikada nije dozvoljeno da se vrate.

Zbog događaja povezanih sa ratom 1967, ponovo su bile prisiljene preseliti se, ovaj put u kamp Al-Karama u Jordanu. Godine 1968, premještene su u kamp Ash-Shuna blizu grada Zarqae u Jordanu, da bi se dvije godine kasnije preselile u kamp Baqa'a.

Moja generacija je bila okružena ljudima čije su uspomene na život prije 1948. bile žive i koji su se živo sjećali događaja Nakbe od 1947. do 1949. Ovi narativi postali su platno na osnovu kojeg pokušavam shvatiti duboke utjecaje zločina počinjenih nad Palestincima u Gazi.

Skrivane priče

Razgovori u kampu stalno su se vraćali u prošlost, a svaki aspekt svakodnevnog života poređen je sa periodom prije Nakbe. Stariji su prepričavali svoje gubitke, svoja bolna putovanja u egzil, duboku traumu koju su doživjeli i stalni osjećaj nepravde u srcima.

Za nas, mlađu generaciju, to nije bilo samo slušanje priča o historijskim događajima; bilo je to organsko iskustvo života pored onih koji su direktno iskusili i pretrpjeli zločine tog turbulentnog perioda. Težina njihovih uspomena, gubitaka i stalnih borbi oblikovala je naš identitet i potaknula našu potragu za pravdom.

Neke priče su postale upečatljivi narativi unutar kampa koji su spremno prepričavani i prenošeni kroz generacije, posebno oni vezani za otpor. No, bilo je i priča koje su rijetko isplivavale na površinu ili su namjerno sakrivane, posebno od stranaca koji su povremeno posjećivali naš izbjeglički kamp u namjeri da zabilježe priče.

Među pričama koje su skrivane bile su one koje su opisivale mučna iskustva gladi, kao i iskustva seksualnog nasilja koje su pripadnici jevrejske milicije Haganah činili nad ženama i muškarcima i potresne priče majki koje su, usljed bombardovanja, ostavile djecu i pobjegle.

Priče o majkama i ostavljenoj djeci, ukoliko su se kasnije nastavile ponovnim ujedinjenjem majke i djeteta, prepričavane su sa izvjesnim osjećajem ponosa zbog pokazane snage. Za one koji nikada nisu saznali sudbinu svoje djece i drugih bližnjih, ove priče su bile toliko bolne da se o njima nije govorilo u pokušaju da se sakrije ogroman osjećaj gubitka i krivice.

Ipak, priče o gladi su imale najveću emocionalnu težinu. Kada su prepričavane, obično su naglašavane bolnim izrazom: „Molim Boga da se ti dani nikada ne ponove i da ih ne iskusi niko, ni prijatelj ni neprijatelj.“

Ove priče su bile utoliko bolnije zbog osjećaja srama koji ih je prožimao. U zajednici koja je nekada bila vješta u umjetnosti proizvodnje hrane, prisjećanje na glad predstavljalo je disonancu – oštar odmak od snage i domišljatosti koje su definirale njihovo naslijeđe.

Prisilno izgladnjivanje

Sjećanje na  prisilno izgladnjivanje odražavalo je ne samo fizičku uskraćenost nego i duboko odstupanje od samodovoljnosti koja je obilježila njihovu historiju. Sadnja gdje god bi otišli značila je važno djelovanje za Palestince, ne samo da bi spriječili ponavljanje takve patnje, nego i da bi vratili osjećaj dostojanstva i samodovoljnosti narodu koji je nekada dominirao ne samo kroz svoju sposobnost da proizvede hranu nego i da tretira pripremu hrane kao umjetnost.

Dok čitam izvještaje iz Gaze o ljudima koje prisilno izgladnjuju – koji nisu u stanju osigurati brašno za hljeb, koji teško uspijevaju pripremiti solidan obrok kako bi prehranili porodice i čija djeca umiru od gladi – bolan izraz na licu moje bake dok priča o očajničkim danima gladi dolazi mi u sjećanje.

Milicija Haganah držala je njeno selo pod opsadom od juna 1948. do aprila 1949. Tokom tog perioda, oni koji su se opirali blokadi i koji su pokušali unijeti hranu u selo su ili ubijani ili su nestali; jedan od njih bio je moj djed koji je nestao i kome se gubi trag.

Ne samo da hrana nije ulazila u selo, nego su borci Haganaha namjerno uništili zalihe hrane, poklali krave i ovce i spalili polja pšenice i vinograde grožđa, kao i voćnjake s jabukama i kajsijama. Sjećanja na izraz lica moje bake dok je prepričavala ove nevolje postao je prozor u emocije koje prate borbu za postojanje – osjećaje očaja i bespomoćnosti, i težak teret odgovornosti da prehranite bližnje.

Kroz ove uspomene, stičem dojam o surovoj realnosti s kojom se suočavaju opkoljeni Palestinci u Gazi, gdje je jednostavan čin osiguravanja osnovnih životnih namirnica postao veliki izazov.

Ali dok se prisjećam iskustava moje bake, ne mogu ih svesti na njen očaj; tada ne bih bila pravedna. Tokom opsade njenog sela, moja baka je odigrala ključnu ulogu u pružanju otpora taktikama izgladnjivanja milicije Haganah.

Odupiranje izraelskim taktikama

Borbu protiv gladi predvodila je izmišljanjem novih jela od dostupnih sastojaka, što je činjenica koju je s ponosom prepričavala. Kroz njeno iskustvo gladi i odlučnih napora da se s njom bori, priča moje bake obuhvata ne samo patnju Palestinaca 1948. i brutalnost koja ih je prisilila da napuste svoje domove, već i nepokolebljivu volju da se suprotstave i prevaziđu te teškoće.

Slično kao i moja baka, Palestinci u Gazi trpe i podnose brutalnost, ali i pokazuju svoju izrazitu sposobnost da se odupru izraelskim taktikama izgladnjivanja, raseljavanja i degradiranja.

Dok čitamo tragične priče koje dolaze iz Gaze, život Palestinca nadaje se kao paradoks – delikatna ravnoteža između izdržavanja patnje i utjelovljenja nepokolebljivog otpora. Ovo dvostruko iskustvo odzvanja u prekrasnim stihovima poeme Mahmouda Darwisha I mi volimo život: „I mi volimo život ako pronađemo put do njega. Plešemo između mučenika i podižemo minaret za ljubičice ili palmina stabla.“

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera