Jedna Ana, jedna Aida i ekstremni nacionalizam

Kako se i zašto dvjema ženama u Srbiji prijeti smrću zbog njihovih mišljenja izrečenih na festivalu u Dubrovniku. Obje su slobodnomisleće novinarke bez dlake na jeziku i nijedna ne voli ni ratne zločince, ni klerikalizam u srbijanskom društvu, ni nasilje koje se valja ulicama, ni bahati režim utemeljen na svevlašću jednog čovjeka, i o tome javno govore godinama.

Apsurd najnovije sumorne balkanske epizode je da se jedna Ana iz Novog Sada i jedna Aida iz Novog Pazara optužuju za nacionalizam, pogotovo onaj ekstremni, protiv kojeg se obje i profesionalno i privatno zalažu na dnevnom nivou.

Apsurd je i u tome što su njihove riječi izrečene u Hrvatskoj, u Dubrovniku, na ljevičarskom festivalu “Rebedu”, ponajviše odjeknule u Beogradu skoro kao neki drugi izmišljeni atentati na predsjednika Srbije što je, nakon signala sa najvišeg mjesta, namah pretvoreno u opštu hajku na lik i djelo dviju žena kojima se može zamjerati što god se poželi, ali se mora priznati kako imaju mnogo veću petlju od većine muškaraca.

Jedan od njihovih uzora, prerano preminuli “feralovac” Predrag Lucić, kome je i posvećen dubrovački “pobunjenički” festival, o kome je na ovom mjestu već bilo riječi, znao je sa svojim splitskim saborcima na najčuvenijoj naslovnici Ferala usred bratoubilačkog rata nakon disolucije Jugoslavije krupnim slovima ispisati “Mi smo svi njegov narod” posloživši slogove riječi tako da se sve čita kao “Mi smo svinje, govna, rod”.

Naravno da se mislilio prije svega na Franju Tuđmana i indirektno na Slobodana Miloševića, ali i na sve nas koji smo učestvovali u ratovima iz devedesetih bez obzira koje smo znakovlje, bezbeli odbrambeno i oslobodilačko, nosili. Franje i Slobe odavno nema, ali kao da se njihov duh i dalje valja Balkanom.

Jajima na Mladićev mural

Tako će Aida Ćorović, koja je i kao novinarka i kao antiratna aktivistkinja još od vremena njenog Urban-Ina, radija i istoimene nevladine organizacije, tačno pročitala pomenutu Lucićevu poruku ne prihvatajući kao istine ništa od onoga što su nam servirali strogo kontrolisani mediji, morati riješiti ličnu dilemu. Koja i nije baš sasvim lična. Ili će platiti novčanu kaznu za prekršaj od 100.000 dinara (862 eura) ili će se za koji dan po sili zakona na dva mjeseca preseliti u Bačvansku ulicu (Centralni zatvor u Beogradu).

Kakvu god odluku Aida donese, poslije decenija antiratnog i antinacionalističkog staža, ostaće upamćena po tome što se stavila na stranu onih kojih su tražili uklanjanje murala Ratka Mladića iz centra Beograda. I ne samo to, nego je sa još jednom kolegicom jajima gađala mural koji su čuvali “navijači” bliski policiji. To je njen najveći grijeh kojem je sada pridodat i onaj iz Dubrovnika gdje je, kako su prenijeli svi mainstream mediji u Beogradu, navodno izjavila kako će Vučić kada više ne bude na vlasti “biti ubijen”. Istini za volju, Aidina misao nije bila baš najpreciznija, ali su je “prevodioci”, jedva dočekali i metodom izvrtanja riječi dali željeni smisao. Aida je, kako su posvjedočili neki od učesnika dubrovačkog festivala i njegovog panela o ekstremnom nacionalizmu, zapravo rekla kako će Vučić nakon silaska sa vlasti – umrijeti. Moglo se to tumačiti na razne načine, ali je jasno da je mislila na političku smrt Vučićevu, a ne na ubistvo kako su prenijeli svi oni koji u Dubrovniku nisu bili nikad, pogotovo ne na festivalu “Rebedu”.

Naravno, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji, na snazi su zakoni koji garantuju slobodu mišljenja i javnog govora, pa reakcija državnih organa, pogotovo onih pravosudnih, nije ni bilo niti ih može biti. Jedini “dijalog” protkan žestokim prijetnjama i uvredama vođen je na socijalnim mrežama i u izjavama političara vlasti.

Ostaju ona stvarna jaja Aidina razbijena na zidu koji ukrašava lik Ratka Mladića u uniformi koji i za one koji ga vole i za one koji ga ne vole i poslije presude jedinog nadležnog suda, Haaškog tribunala o doživotnoj robiji izrečenoj generalu srpske vojske, koja svjedoče kako ratne godine iz devedesetih još žive u mnogim glavama. Zbog toga je prijeko potrebno da Aida ovaj put bude pragmatična i plati opisani prekršaj javnog reda i mira, onako kako je ocijenio sudija Prekršajnog suda. To će joj omogućiti nastavak i antiratne akcije i svakog drugog društvenog angažmana, uključujući i ulicu i društvene mreže i sve druge aktivnosti.

Položaj žrtve  i u ovom slučaju, uostalom kao i uvijek ranije, biraju režim i njegove pristalice kako bi sa te pozicije branili svoje navodno ugrožene pozicije u samom završetku procesa stvaranja kulta ličnosti u Srbiji.

Otkud Vojvođanka u Dubrovniku

Najveći gnjev, međutim, od svih dubrovačkih “pobunjenika” sručio se na glavu poznate novosadske novinarke Ane Lalić Hegediš. Prvenstveno, zbog njene izjave da ne dolazi iz Srbije, nego autonomne pokrajine koja i dalje nosi svoje ustavno ima Vojvodina i u kojoj je u toku, kako je rekla, “dosrbljavanje”.

U maniru Aleksandra Vučića, koji je znao tvrditi kako je bolje od svoje majke znao koliko je bio težak na rođenju, trgnula su se sva (veliko)srpska formalna i neformalna društva kojima je posebno zasmetala Anina ocjena kako je u toku stvaranje – vojvođanske nacije kakvih je mišljenja bilo i ranije, ali bi se prije moglo tvrditi da su u fazi oseke, a ne plime.

Tako se ponovo došlo do otvaranja još jednog kolektivnog identitetskog pitanja koje nikad nije ni dovršeno još od onda kada su nacionalizmi postali jedine vladajuće ideologije i od zajedničke južnoslovenske države ostavile zgarište. Ani se prijetilo na razne načine, a najdalje je otišao onaj koji je javno ustvrdio kako će svoju sugrađanku – preklati. Tvrdi se da je otkriven i da će biti primjereno kažnjen.

Izložena bjesomučnim napadima prvenstveno tabloida i nacionalnih televizija pod kontrolom režima, ali i u skupštinskim raspravama odlučila je sama objasniti o čemu se sve tu radi u tekstu Ana Lalić Hegediš: Šta sve niste čuli iz Dubrovnika, ali mojim rečima koje vam se podjednako neće svideti.

“Na dubrovačkom, a levičarskom ‘Rebedu’ festivalu sam govorila svojim imenom, prezimenom i profesijom. Nisam predstavljala nijednu državu, redakciju, ni Luksemburg, ni esnafsko udruženje. Tema sesije je bila ekstremni nacionalizam. To vam je ono što vam piše po zidovima, pojačano portretima ratnih zločinaca. To vam je ono kada vam četvrtaci završetak škole ‘slave’ pesmom Ne volim te Alija… To je ono kada ste me nazivali ‘ustaškom-mađarskom kurvom’ jer sam napisala da vam lekari po bolnicama nemaju osnovnu zaštitu od kovida. To vam je ono kad mi kolege nazivate ‘balijama’. To vam je poklič sa tribina i natpis na majicama ‘Nož, žica, Srebrenica!’. To vam je kada pevate Veseli se srpski rode, dok se 100 metara dalje od vaše pesme ukopavaju zemni ostaci 30 Srebreničana, od kojih je najmlađi imao 15 godina.”

Još je dodala i kako je to ono što raspirujete svaki put kada napišete “Televizija NDH 1” i “Nova SS”. To vam je “kada nam pretite da ćete nas ubiti, zaklati, silovati, denacifikovati, hebati mrtve majke i živu decu, jer vam se ne dopada kako pišemo, šta izgovaramo, odakle izveštavamo”.

Gradnja crkve na Štrandu

Pozivi za linčovanje Ane Lalić, sklone tome da ima svoje mišljenje i da ga javno saopštava, nisu krenuli iz Dubrovnika i debate o ekstremnom nacionalizmu. Sa prozivkama i prijetnjama krenulo se nakon što je u javnost dospjela informacija da će se nova pravoslavna crkva graditi u novosadskom naselju Liman, na zelenoj površini u neposrednoj blizini Dunava i čuvene i najveće gradske plaže Štrand.

Limanci su se naravno pobunili, a pridružila im se i Ana. Vlastima se naročito nije dopala njena izjava kako je prema projektu predviđena crkva u vizantijskom stilu i da bi, osim što je treba locirati na nekom drugom mjestu bolje bilo da se gradi u baroknom stilu, kakve su sve pravoslavne crkve u Vojvodini i kakvih ni u Novom Sadu ni u cijeloj multikonfesionalnoj pokrajini nije mali broj.

Ana je predsjednica Nezavisnog društva novinara Vojvodine, a ne, kako sama kaže, Nezavisnog društva novinara sjeverne srpske pokrajine. Ova se sintagma sasvim svjesno sve češće upotrebljava kao eufemizam za Vojvodinu, pogotovo u Beogradu, što nikako ne može biti slučajno. Zbog toga, ali i još mnogo drugih stvari, a ponajprije zbog proste činjenice da su joj u Vojvodini rođeni i otac i majka, Ana insistira da je Vojvođanka, ali, kao i Aida, građanka Srbije.

Može li biti nacionalist neko ko kaže kako je i za latinicu, ćirilicu, mađarski, rumunski, slovački, rusinski, bunjevački, romski… Može li biti nacionalist neko ko nije za krečom iscrtane zastave po fasadama ”jer im tamo mesto nije”.

“Nisam za zloupotrebu državnih obeležja kao sredstva manipulacije i isticanja ko je glavni baja u selu. Shodno tome, nisam ni za bilborde “Slava herojima (???) Banjske” po Farkaždinu, Senti, Adi, čiji su stanovnici većinom pripadnici nacionalnih manjina. Ne prihvatam da se ‘srpstvo’ koristi kao politička merna jedinica kojom se određuje ko je patriota, a ko izdajnik”, objašnjava Ana svoje “vjeruju” i s ponosom ističe da je unuka partizana.

Patrioti i izdajnice

I ova, kao i mnoge druge druge priče o malim različitostima, što nije ništa neuobičajeno ni u Srbiji niti na Balkanu, završava se klasičnom i vječito aktuelnom podjelom na patriote i izdajnike. Tačnije projekcijom te i mnogih drugih podjela na kojima profitiraju oni koji najglasnije viču da su patrioti. Pravi patrioti o svojim osjećajima najčešće šute.

Ovaj put su na meti jedna Vojvođanka i jedna Bošnjakinja, jedna Ana i jedna Aida, koje se ne uklapaju u projektovani kalup po kojem se svako ko ne podržava vlast, pa makar se radi o milionskoj armiji građana koji glas daju opozicionim strankama i civilnom društvu nazivaju – izdajnicima. Pogotovo ako su novinarke i ako razgovaraju s Dubrovčanima i Dubrovkinjama. Makar i o ekstremnom nacionalizmu.

I umjesto završnog komentara u ovom uratku, valja nam nanovo citirati dio Anine ispovijesti.

“Protiv sam da mi građani ‘svih srpskih gradova’ glasaju na novosadskim izborima. Protiv sam da glasaju i na beogradskim. Moja hrvaština, mađarština, rumunjština, bunjevština (u zbiru „vojvođanština“), ničim ne ugrožava bilo čije srpsko nacionalno biće.

Mi smo „isti narod sa dve različite istorije“ i to je istorijska činjenica. A da smo normalni, to nam je i prednost, koju rado zovu i „bogatstvo različitosti“. Ja sam građanka Srbije. Od mene je ne morate braniti. Poštujem zakone ove zemlje i plaćam joj porez”.

(Ako poslije svega pročitanog i dalje mislite kako su Ana i Aida izdajnice koje atakuju na narod i državu, onda ništa. Džaba smo krečili.)

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.