Cenzura je ključna nadopuna genocida

Prošlog mjeseca, u vodećem BBC-jevom informativnom programu Newsnight, autor i novinar Howard Eric Jacobson žalio se da je javni britanski TV servis pokazivao isuviše slika palestinske patnje u /tag/pojas-gaze/. Dodao je da u prijenosu palestinske patnje na televiziji na ovaj način, BBC „zauzima stranu“ i da iako je „mučno gledati šta se događa … postoje razlozi za to“.

Ovo nije prvi put da je neko izrazio takav osjećaj. Nekoliko sedmica ranije, u toku je bila diskusija na profesionalnoj platformi za umrežavanje LinkedIn o tome ima li „previše objava o Izraelu i Palestini“ na ovoj platformi i treba li to mijenjati. Mnogi su odgovorili da bi trebalo – željeli su da ljudi prestanu pričati o Palestincima koje izgladnjuju, bombarduju i koji su zakopani pod ruševinama.

Može se činiti čudnim da osobe poput Jacobsona priznaju ogromne nivoe patnje u Gazi, ali u istoj rečenici traže da svijet manje sluša o tome. Ali, to uopće ne iznenađuje. Cenzura je oduvijek nužna nadopuna genocida. Sada, kada je u toku genocid u Gazi, napori da se ušutkaju oni koji su pokušali podići uzbunu poprimili su različite oblike.

Puno se govorilo i pisalo o odbijanju Izraela da dopusti stranim novinarima da slobodno uđu u Gazu i izvještavaju o genocidu i o njegovim ciljanim napadima na palestinske novinare tamo koji rizikuju živote i ekstremitete kako bi pokazali svijetu realnost onoga što se čini njihovom narodu. Ali, čak su i novinari koji su hiljadama kilometara udaljeni od palestinske enklave kažnjeni jer su se usudili govoriti o genocidu.

Brojni otkazi

U decembru prošle godine, australski ABC otpustio je voditeljicu Antoinette Lattouf jer je podijelila objavu Human Rights Watcha u kojoj se tvrdi da „Izrael koristi izgladnivanje kao oružje rata u Gazi“.

I sam ABC je izvještavao o ovoj tvrdnji HRW-a, a koju su kasnije ponovili i Ujedinjeni narodi. Lattouf, koja se smatra prvom Australkom arapskog porijekla koja radi kao reporterka na komercijalnoj televiziji, kaže da se boji da je ABC popustio pod pritiskom proizraelskih grupa koje su je optužile za „antisemitsku pristrasnost“ zbog njene podrške palestinskim pravima i kritikovanja Izraela otkad se tek zaposlila na ABC-ju. Ona sada tuži ABC zbog nepravednog otkaza.

Tokom ovog genocida, nastavnici i univerzitetski profesori širom svijeta koji su pokušali izraziti solidarnost s Palestincima također su ušutkani. Jedan izraelski nastavnik je otpušten, uhapšen i smješten u samicu jer je kritikovao postupke izraelske vlade.

Jedini „zločin“ Meira Baruchina bila je objava na Facebooku dan nakon Hamasovog napada na Izrael u kojem je pisalo: „Užasne slike pristižu iz Gaze. Cijele porodice su izbrisane s lica zemlje … Svako ko misli da je ovo opravdano zbog onog što se desilo jučer, treba se izbrisati iz liste mojih prijatelja. Tražim od svih ostalih da učine sve što je u njihovoj moći da zaustave ovo ludilo. Zaustavite ga sada. Ne kasnije, sada!“

A ranije ovog mjeseca, Hebrejski univerzitet u Jerusalemu suspendovao je profesoricu prava Naderu Shalhoub-Kevorkian, koja je palestinska državljanka Izraela, jer je kritikovala izraelski rat u Gazi i cionizam općenito. Ušutkivanje nastavnika i univerzitetskih profesora nije ograničeno na Izrael.

U novembru je u Sjedinjenim Američkim Državama, Univerzitet u Arizoni (UA) „privremeno zamijenio“ docenticu Rebeccu Lopez i koordinatoricu sa zajednicom Rebeccu Zapien jer su organizvale raspravu u učionici o izraelskom ratu u Gazi. Proizraelske grupe su tvrdile da je njihovo predavanje bilo „pristrasno, antisemitsko, očigledno lažno i da je podržavalo terorizam“. Dvije učiteljice prvog razreda u javnoj čarter školi u Los Angelesu također su puštene na dopust nakon što su na društvenim mrežama objavile da su predavale lekciju o „genocidu u Palestini“.

Političari i državni službenici u Izraelu i u državama koje podržavaju izraelski rat u Gazi, također nisu imuni na ovaj oblik cenzure.

U januaru je Ofer Cassif, član izraelskog Kneseta iz ljevičarske stranke Hadash-Ta’al, najavio svoju namjeru da se pridruži Južnoj Africi u njenoj tužbi protiv Izraela na osnovu UN-ove Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. U odgovoru na Cassifovu odluku da podrži slučaj Južne Afrike na sudu, 85 izraelskih zastupnika u Parlamentu (od 120) optužilo ga je za „izdaju“ i potpisalo peticiju za njegovo isključenje iz Kneseta.

Na drugoj strani svijeta, u Kanadi, Sarah Jama, koja je članica Pokrajinskog parlamenta u Ontariju, bila je prisiljena izviniti se za izjavu koju je dala neposredno nakon Hamasovog napada na Izrael u oktobru, u kojoj je pozvala na trenutni prekid vatre u Gazi, i okončanje izraelske okupacije i aparthejda. Jamaino izvinjenje uslijedilo je nakon što je premijer Ontarija Doug Ford zatražio njenu ostavku.

Menadžer za organizacijski učinak i jednakost za grad Evanston u Illinoisu, u Sjedinjenim Američkim Državama također je otpušten nakon što je izrazio simpatije za Palestince u Gazi na društvenim mrežama.

U januaru je Liam Bird podnio saveznu tužbu protiv svog bivšeg poslodavca. U tužbi se također tvrdi da su viši gradski zvaničnici „usmjerili“ bijes javnosti prema Birdu zbog predložene rezolucije koja poziva na prekid vatre u Gazi prije njenog predstavljanja Komisiji za jednakost i osnaživanje u novembru.

Ušutkivanje glasova kritičara

Napori da se cenzuriše i zastraši svako ko progovori protiv izraelskog genocida u Gazi su bez sumnje uznemirujući, ali nipošto nisu iznenađujući. Pogled na historiju svijeta otkriva da je takvo ušutkivanje glasova kritičara pomoglo stvoriti permisivno okruženje za masovne zločine, i najgori od svih, genocid, od prije najmanje jednog stoljeća.

U Jugoslaviji Slobodana Miloševića, nekoliko mjera je provedeno da se potisnu i cenzurišu sve nezavisne publikacije kao i televizijske i radio stanice koje su se usudile progovoriti protiv, ili čak spomenuti na prirodan načun, zločine koje su Srbi činili protiv Albanaca, Bošnjaka i Hrvata širom regije. Godine 1998, pet urednika nezavisnih novina „optuženo je za širenje dezinformacija“ jer su njihove publikacije nazivale Albance koji su ubijeni na Kosovu „ljudima“, a ne „teroristima“.

Kada je NATO na kraju zaprijetio da će napasti Kosovo kako bi stao u kraj zločinima, srbijanska vlada je udvostručila svoju riješenost da ušutka sve glasove neslaganja. Član Miloševićeve koalicije je rekao: „Ako ne možemo uloviti sve njihove [NATO] avione, možemo one koji su unutar našeg dometa, poput raznih helsinških komiteta i kvislinških grupa“. Dodao je da oni za koje je dokazano da su „učestvovali u službi strane propagande … ne trebaju očekivati ništa dobro [od državnih vlasti]“.

Dvije decenije nakon genocida u Bosnii Hercegovini, koji je propraćen tamnom sjenkom cenzure, vlasti u Kini pokrenule su „kampanju snažnog udara protiv nasilnog terorizma“, ciljajući Ujgure i druge turkijske muslimane u Ujgurskoj autnomnoj regiji Xinjiang.

Prema kineskom zvaničniku kojeg je citirao HRW, svrha kampanje protiv muslimanskih manjina u ovoj autonomnoj regiji je da „prekine njihovu lozu, njihove korijene, njihove veze i njihovo porijeklo“.

Organizacije za ljudska prava procjenjuju da je milion turkijskih muslimana poslato u kampove „za političku edukaciju“, pritvorne centre i zatvore od početka ove „operacije“. I ovdje je cenzura pratila zločine. Vlasti su isključile internet širom regije i tako je bilo mjesecima.

Zatvorili su ujgruske osnivače web-stranica, pisce i urednike zbog zločina kao što su „razdvajanje, curenje državnih tajni i organizovanje ilegalnih demonstracija ili ugrožavanje državne sigurnosti“. Osim toga, podvrgli su regiju ekstremnim nivoima nadzora društvenih mreža, obrisavši, kako se procjenjuje, 25 posto svih komentara na društvenim mrežama. Oštro su se obračunali i sa proujgurskim govorom na drugim mjestima u državi.

Kontrola medija

Cenzura i suzbijanje slobode govora također su bile ključne karakteristike nacističkog Holokausta. To je uključivalo zabranjivanje jevrejske književnosti i sistematsko spaljivanje „nepoželjnjih knjiga“ klasificiranih kao „nenjemačkih“ u traganju za „moralnom obnovom“.

Nacisti su zatvorili ili preuzeli sve opozicijske novine u Njemačkoj u početku svog mandata i do samog kraja kontrolisali su svaku vijest o nacističkoj stranci, njenoj politici protiv Jevreja i ratnom naporu općenito koja se pojavljivala u novinama, na radiju i u vijestima. Nijemcima je bilo zabranjeno slušati strane radio stanice, a samo su veoma ograničene i cenzurisane informacije o državi i njenim ratnim naporima mogle biti podijeljene s ostatkom svijeta.

Stranka je kontrolisala šta su njemački vojnici pisali kući sa raznih frontova širom svijeta. Krajnji rezultat ove sveopće cenzure bio je taj da znatna većuna u međunarodnoj zajednici nije saznala za pravi obim nacističkih zločina i jevrejske patnje na teritorijama koje kontroliše Njemačka, do kraja Drugog svjetskog rata.

Sada je u toku još jedan genocid u Gazi, a cenzura ponovo igra svoju ulogu. U eri telefona s kamera i društvenih mreža, bilo je pomalo nemoguće da oni koji čine i omogućavaju genocid zaustave Palestince da podijele svoju realnost, a ljude širom svijeta da podignu glas u znak podrške Palestincima. Ali upravo zato postoje neumorni napori da se ušutkaju i cenzurišu novinari, akademici, političari i aktivisti koji stoje uz Palestinu – napori kojim se pokušava osigurati da teške slike bola i patnje ne dospiju na naše ekrane.

I upravo zato, naša kolektivna odgovornost je da uključimo „Palestinu“ i „Palestince“ svuda – u svaki članak, svako umjetničko djelo, svaku diskusiju.

Naša jedina šansa da zasutavimo ovaj genocid je da učimo iz historije i da nastavimo govoriti o Palestini.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.