Kritika izraelskog rata i okupacije nije antisemitizam

Protiv mržnje se mora boriti posvuda i u svim njenim oblicima, uključujući i među onima čija borba protiv antisemitizma ovisi o tome kako se odnosi prema Izraelu.

Aktivisti Jevrejskog glasa za mir zauzeli su pijedestal Kipa slobode 6. novembra 2023. Tog je dana grupa okupirala istaknute lokacije u New Yorku pozivajući na prekid vatre u Gazi [Stephanie Keith / Getty Images / AFP]

Antisemitizam je kuga. I on kao takav je, kao što sam shvatio nakon Hamasovog užasnog terorističkog napada u Izraelu 7. oktobra, mnogo endemičniji nego što sam prije bio spreman prihvatiti, uprkos tome što sam u mržnju preispitivao i suočavao se sa njom cijeli život kao dijete američko-jevrejsko i njemačko-katoličkog para.

Antisemitizam, njegova prevladavajuća priroda te sram i krivnja za holokaust koji se nalaze u srcu njemačke kulture sjećanja neizbrisivo su oblikovali moj život.

Moja pokojna baka nikada nije priznala da je znala za zločine Njemačke prema evropskim Jevrejima. Nisam joj vjerovao, ali nije bilo važno. Kad god smo dolazili u posjetu, uvijek je insistirala da moj brat, sestra i ja obiđemo jevrejsko groblje, najstarije u Evropi, u gradu Wormsu, gdje je provela svoje posljednje godine.

Moji roditelji su se rastali kad sam bio mlad, ali majka nam je često pričala priču o tome kako smo stariji brat i ja bili kršteni u istoj katoličkoj crkvi u kojoj je otac išao u školu jer je, kao ateist, želio ugoditi svojoj pobožnoj majci. Tek sam kao odrasla osoba od oca saznao da je na tome zapravo insistirala moja majka Jevrejka. Prije manje od 50 godina evropski Jevreji potrošili su bogatstvo na nabavku lažnih krsnih listova u pokušaju da pobjegnu od nacista. Moja je majka, kao i bezbroj drugih, jasno znala da oživljavanje ove drevne mržnje uvijek stoji kao prijetnja.

Danas se, međutim, čini kako se svijet okrenuo naglavačke. Borba protiv pošasti antisemitizma ugrožena je od onih koji odbijaju kritizirati izraelske postupke u Pojasu Gaze jer poistovjećuju takve akcije s antisemitizmom.

‘Ukradena zemlja’

Nigdje to nije jasnije od reakcija na zloglasni tweet kongresmena Mikea Collinsa od 3. marta. Tog dana je antisemitski ekstremno desničarski račun objavio post u kojem se sugerira da je autor članka u Washington Postu koji je uključivao referencu da je SAD izgrađen na “ukradenoj zemlji” – Jevrej. Collins je odgovorio objavom: “Nisam imao dileme”. On se do danas odbija izviniti – čak je optužio svoje brojne kritičare da se “hvataju za slamku”.

Ta saga je učinila Collinsa drugim članom devetočlane republikanske delegacije države Georgia u Kongresu koji imao otvorene antisemitske istupe i koji se odbio izviniti za to.

Još jedna članica te delegacije, Marjorie Taylor Greene, postala je ozloglašena zbog objave na Facebooku iz 2018, prije nego što je izabrana, gdje je implicirala da iza šumskih požara te godine stoje “jevrejski svemirski laseri” (iako nikada nije upotrijebila taj tačan izraz) u Kaliforniji.

Čelnici Republikanske stranke odbili su kritizirati Collins i odavno su prešli sa izbjegavanja Greene na prihvaćanje nje kao jedne od vodećih ličnosti stranke. Čak je i Elise Stefanik, treća po dužnosti republikanka u Zastupničkom domu, odbila ukoriti Collinsa ili Greene, iako je ona ispitivala čelnike univerziteta Pennsylvania (UPenn) i Harvarda o njihovoj reakciji na proteste kojima su kritizirani izraelski postupci u Pojasu Gaze što je u konačnici dovelo do njihovih ostavki.

Šutnja Stefanik možda ima neke veze sa činjenicom da se ona sama bavila teorijom zavjere o „velikoj zamjeni“, kao i Greene – iako je priča potonje uključivala suludu i duboko antisemitsku tvrdnju da “cionistički supremacisti” stoje iza zamišljene zavjere da se zapad preplavi migrantima. ipak, danas se Greene predstavlja kao “proizraelska”.

Previše je onih koji bi trebali znati bolje, a koji su prihvatili te argumente. Priča „hoće-neće“ oko sudbina čelnika UPenna i Harvarda dobila je daleko više medijske pažnje od Collinsovih komentara ili prevrtljivosti Greene. Jedan od članova odbora potonje, investitor hedge fondova Bill Ackman javno se izjasnio u nastojanju da smijeni predsjednika Harvarda i upozorio da njegova alma mater postaje antisemitska. Međutim, ostao je ‘shtum’ (nijem) na antisemitizam Collinsa i Greene.

Problem cijelog društva

Ovo nije samo problem u političkom životu već u cijelom društvu. Da, Kanye West je izgubio ugovor sa Adidasom vrijedan milijarde dolara u oktobru 2022. nakon što je dao niz antisemitskih izjava, no od tada je otkriveno da je kompanija bila svjesna jednako zabrinjavajućih, iako manje javnih, komentara starih skoro deceniju. No, on ostaje najprodavanije lice sa naslovnice širom svijeta.

Elon Musk također se samo nakratko morao suočiti s posljedicama javne podrške tvrdnji da “javne zajednice” guraju “dijalektičku mržnju protiv bijelaca” prošlog novembra. Muskov odgovor da je njegov tweet bio “glup” ipak nije bio izvinjenje, no ipak ga je 12 dana kasnije u posjeti Izraelu glasno dočekao niko drugi nego premijer Benjamin Netanyahu.

Ovih dana, čini se kako su mnogi od onih koji kažu da se bore protiv antisemitizma zainteresirani samo za borbu protiv anticionizma i ušutkavanje svih kritika Izraela.

Za mnoge od najvatrenijih pristalica Izraela, u raspravi nema mjesta za one koji kritiziraju postupke Izraela, čak ni za one koji svoju kritiku zasnivaju na vlastitom jevrejskom identitetu. Nigdje to nije jasnije nego u Njemačkoj, gdje njemački Jevreji, od kojih su mnogi Izraelci, čine nesrazmjeran postotak pritvorenih zbog protesta protiv ratnog pohoda Tel Aviva.

Da, neki su dopustili da Izraelov bezobzirni odgovor na 7. oktobar i njegovu decenijama dugu okupaciju Zapadne obale pomuti njihovu prosudbu i prešli su granicu u antisemitizam u svojoj kritici cionizma. A brojni istinski antisemiti uskočili su u odbranu Palestine kako bi dodatno ojačali svoje planove.

Ali sve kritike Izraela, a posebno kritike načina na koji vodi rat protiv Hamasa u Gazi, nisu antisemitizam i tretiranje kao takvog šteti hitnoj, ključnoj borbi protiv sve veće prijetnje koju predstavlja ova drevna pošast.

Nasilje rađa nasilje

Izraelska kampanja bombardiranja i etničkog čišćenja Gaze mogli bi u konačnici rezultirati smrću svih Hamasovih vojnih vođa. Hamas bi mogao prestati postojati kao organizacija. Ali ništa od ovoga neće riješiti problem. Hamas je osnovan 1980-ih i Gazom je vladao tek od 2007. Nasilje između Izraelaca i Palestinaca davno je prethodilo formiranju grupe.

Teroristički napadi u kojima je ubijeno mnogo civila, napadi koji traumatiziraju cijela društva prirodno rađaju želju za osvetom – kao Njujorčanin koji je postao punoljetan nakon 11. septembra taj osjećaj predobro poznajem. Ipak, također sam dobro svjestan destruktivnih, razornih posljedica te želje za osvetom.

Saddam Hussein je bio tiranin koji je nanio ogromnu patnju svom narodu i ljudima širom regije, ali ni na koji način nije bio uključen u napade na Sjedinjene Američke Države 11. septembra. Ipak, George W. Bush iskoristio je traumu američkog naroda i želju za osvetom nakon tih napada kako bi natjerao državu u invaziju na Irak. Ta invazija, i posljedična okupacija, koštala je stotine hiljada nevinih života, opustošila regiju generacijama i rodila ISIL (ISIS).

Nasilje rađa nasilje.

„Nikad više“ mora značiti nikad više od strane bilo koga, protiv bilo koga. Ako se ovaj poziv ne primijeni na Palestince, realno se ne može nadati da će ga drugi primijeniti na Jevreje – naročito u eri u kojoj se toliko mnogo antisemitizma ignorira jer se ne uklapa u proizraelsko/propalestinsku dihotomiju.

Protiv mržnje se mora boriti posvuda i u svim njenim oblicima, uključujući i među onima čija borba protiv antisemitizma ovisi o tome kako se odnosi prema Izraelu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera