Mnogo je kandidata u regiji da budu novi Sanader i(li) Khan

Koji bi to domaći vlastodršci, koji desetljećima vladaju i odlučuju o našim sudbinama, mogli slijediti primjere bivših premijera Hrvatske i Pakistana i završiti tamo gdje im je mjesto – u zatvoru?

Bivši premijer Hrvatske i HDZ-a Ivo Sander je uhapšen krajem 2010. i posljednjih 13 godina provodi na relaciji pritvor - zatvor - sud (Reuters)

U srijedu su bivši pakistanski premijer Imran Khan i njegova supruga Bushra Bibi osuđeni na 14 godina zatvora u slučaju u vezi s nezakonitom prodajom državnih darova. Presuda antikorupcijskog suda u Islamabadu dolazi dan nakon što je Khan osuđen na deset godina zatvora u drugom slučaju, u kojem je osuđen za otkrivanje državnih tajni, a uoči nacionalnih izbora.

Khanu je drugi sud u augustu prošle godine “odrezao” trogodišnju zatvorsku kaznu zbog prodaje darova vrijednih pola miliona dolara u državnom vlasništvu i primljenih tokom premijerskog mandata 2018-22. Kazna je kasnije suspendirana, ali Khan (71) ostaje u zatvoru u vezi s drugim slučajevima i, ako se nešto dramatično ne dogodi (a nije isključeno da uznik ponovo postane premijer), mogao bi životni vijek okončati iza rešetaka.

Desetljeće na relaciji pritvor – zatvor – sud

No, daleko je Pakistan, idemo u regiju, u kojoj također ne manjka premijera i drugih nositelja zakonodavne, izvršne i (što daje posebnu “težinu”) pravosudne vlasti s teškim optužbama za korupciju, finansijski kriminal, zloupotrebu položaja ili ovlaštenja, sumnjive privatizacije, milionske mahinacije, ponekih s podebelim optužnim, pa i zatvorskim dosjeima. Istina, neki su, i pored mnogobrojnih dokaza, sistemski i činjenicama potkrijepljenih (ne)djela, čak i prvostepenih presuda, uspjeli izbjeći, kako se to ovdje (prečesto) kaže, ruci pravde, pa i dalje su nezamjenjivi faktori na europutu svojih zemalja.

Jedan od onih koji to nije uspio bivši je premijer i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Ivo Sanader, koji je, nakon što je podnio neopozivu ostavku na sve funkcije (a bez razložnog pojašnjenja za taj čin), uhapšen krajem 2010. i posljednjih 13 godina provodi na relaciji pritvor – zatvor – sud. Do sada je “odležao” šest i po godina, projekcije su da ne može biti zatvoren duže od 15 godina na osnovu tri pravomoćne presude na koje je osuđen do sada u tri različita slučaja, što znači da bi slobodan čovjek mogao postati kada napuni okruglih 80.

E sad, koji bi to domaći (regionalni) čimbenici, oni koji desetljećima već vladaju i odlučuju o našim sudbinama, mogli biti novi Sanader ili Khan? Kandidata je mnogo, o njihovim korupcijskim aktivnostima postoji “more” dosjea (koje su uglavnom otkrivali mediji, a tužilaštva i sudovi ih marljivo skupljali, ponekad otvarali predmete, čak i suđenja počinjali, pa onda sve to fino arhivirali, složili u fascikle, koje su završile u ladicama i ormarima, na policama i u podrumima), ali kvalitetne, sistematske i adekvatne antikorupcijske akcije za sada nema. (Pravomoćnu presudu i četverogodišnju zatvorsku kaznu bivšem premijeru entiteta Federacija Bosne i Hercegovine Fadilu Novaliću, za sada, ostavimo po strani, jer je ipak riječ samo o “zloupotrebi položaja ili ovlaštenja” u posebno osjetljivom vremenu pandemije korona virusa.)

 Imena? Svi ih znamo, sami će se prepoznati

“Imena, čovječe, imena…”, kao da čujem čitatelja dok gozničavo traži u tekstu potencijalne kandidate za zatvorski smještaj u Vojkovićima kod Sarajeva, Idrizovu kod Skoplja, Spužu kod Podgorice, Sremskoj Mitrovici u Srbiji, Dubravama na Kosovu… Hrvatsku ćemo u ovom nabrajanju preskočiti, ne samo zbog toga što je, paradoksalno, najvažnije evropske korake napravila pod vladavinom Sanadera, nego što, kao članica Evropske unije, ima mnogo kvalitetnije pravosuđe od “ostatka” Balkana, a što je pokazala nemalim brojem hapšenja, procesuiranja, suđenja i pravosnažnim presudama općinskim načelnicima, županima, ministrima; plus premijer.

Ne trebaju nam imena (pogotovo ako za optužbe nemamo čvrsto, činjenično pokriće; neka se time bavi pravosuđe, mada bi se prvo trebalo pozabaviti samim sobom), dovoljno je pogledati posljednji izvještaj o percepciji korupcije Transparency Internationala za 2023. godinu i pozicije koje su zauzele zemlje regije pa da konstatiramo njihovo istrajno i nepokolebljivo čuvanje najgorih pozicija u Evropi, a ni na svjetskoj ljestvici im se “ni pera ne može odbiti” – ako tabelu okrenemo naopako. Ko je te zemlje doveo na sramne pozicije, ko ih je smjestio među najkorumpiranije, najsiromašnije, najpersperspektivnije? Valjda oni koji ih vode, koji upravljaju s njima kao da im je to vlastita imovina… imena (i prezimena) im znate, a i sami će se prepoznati.

Sve normalne Bosance i Hercegovce je sram (one koji su za to odgovorni sigurno nije) što se u ovom izvještaju Bosna i Hercegovina našla na pretposljednjem mjestu u Evropi (iza je samo Rusija), a i na svjetskoj tablici se ne može “postidjeti” – dijeli 108. mjesto s ocjenom 35 (od 100 mogućih). “Utjeha” bi trebala biti što je Bosna i Hercegovina u odnosu na 2022. godinu na listi koja broji 180 zemalja napredovala za jedno mjesto, pa ako tako nastavi, početkom 22. stoljeća bi se mogla naći među najboljima. No, pogleda li se “krivulja” od 2012. godine, kada je ocjena bila 42 te je kontinuirano padala, za Bosnu i Hercegovinu bi ostanak među “100 najboljih” bio značajan uspjeh.

Neko bi rekao da je od Bosne i Hercegovine bolja, a realan termin je “malo manje loša”, Srbija, koja ima jednu ocjenu više (36) i dijeli 104. mjesto. Na Zapadnom Balkanu “lider” je Crna Gora, koja dijeli 63. poziciju, s ocjenom 45, a slijede Sjeverna Makedonija – dijeli 76. mjesto s ocjenom 42, te Kosovo na 83. poziciji. s ocjenom. Hrvatska, od kako je uhapsila premijera i ušla u Evropsku uniju, konstantno napreduje, pa je trenutno na 50. mjestu, s ocjenom 57. Ko zna, možda i Pakistan, nakon hapšenja predsjednika vlade, “skoči” sa 133. trenutne pozicije (ocjena 29).

‘Nismo se mi borili za Evropu, nego za sebe’

Vratimo se na početak i osnovno pitanje: ko bi u zemljama regije mogao biti novi Sanader? Možda je odgovor da će u “ćorku” najprije čelnici država koje su najbliže ulasku u Evropsku uniju, jer je samo dvije i po godine nakon hapšenja premijera Hrvatska postala punopravna članica (tada) 28-članog eurobloka. Možda je to i razlog zašto je interesu naših vlastodržaca da verbalno ostanu na evropskom putu, ali da se puno ne “primiču vatri”, odnosno da se previše ne približavaju Briselu i punopravnom članstvu u Uniji; barem ne za njihovog mandata. Njima je dobro (šta dobro?, odlično!) i ovako, zašto bi svoju moć, novac, imovinu, privilegije… riskirali zbog Evrope, nisu se oni za to borili.

U slučaju Bosne i Hercegovine ćemo uskoro znati kome su usta puna evropskog puta tek puka floskula i zamajavanje onih koji su im dali glas, ali i čelnika Evropske unije, kakvi god da su, koji nam desetljećima širom otvaraju vrata, a bh. čelnici (ne svi, naravno) ih s treskom zatvaraju. Ako do marta oba doma Parlamentarne skupštine ne usvoje tri ključna zakona – o državnom Sudu; o sprečavanju pranja novca i finansiranju terorističkih aktivnosti; o sukobu interesa u institucijama vlasti – neće biti određivanja datuma o početku pregovora Bosne i Hercegovine s Evropskom unijom. Koji uključuju i neke druge procese, pravosudne između ostalih, a kojih se mnogo plaše, jer ih mogu dovesti do sudbine Ive Sanadera.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada