Kada nas riječi izdaju, moramo se okrenuti zakonu

Zbog dobrobiti djece, moramo zahtijevati okončanje nasilja i poštivanje međunarodnog prava u Palestini.

Palestincima, uključujući i djecu, ljekari ukazuju pomoć u bolnici Al-Aqsa nakon što su ranjeni u izraelskim napadima koji su ubili 40 Palestinaca i ranili još 100 u Deir el-Balahu, u Gazi, 22. februara 2024. [Ashraf Amra/Anadolija]

Kriza. Užas. Tragedija. Sve su to riječi koje smo čuli mnogo puta kao opis situacije u Gazi. I sve su, nažalost, nedovoljne.

Kao Palestinac, mogu vam pouzdano reći da, ako postoji jedna stvar koje Palestincima ne nedostaje, to su riječi. Možda se i sjećate kako su na početku rata, djeca u Gazi držala vlastite konferencije za novinare, moleći svijet „da ih zaštiti“ kako bi mogla „živjeti kao i ostala djeca“.

Ali razmjeri nasilja u Gazi nakon napada na Izrael 7. oktobra, u kojem je ubijeno blizu 1139 ljudi, bez premca su. Izraelske snage ubijaju u prosjeku 250 Palestinaca dnevno, premašujući broj ubijenih u svim drugim sukobima u novije vrijeme.

Više od milion ljudi je raseljeno u Rafah, jedino preostalo mjesto u Gazi na kojem postoji neki privid humanitarnog odgovora, gdje čekaju sljedeću vojnu operaciju koja bi mogla dovesti do krvoprolića.

I tako su nas riječi izdale. Mnogi sada kažu da jednostavno ne postoje riječi koje bi pravedno opisale mučenje s kojim se suočavamo. Ne slažem se s tim.

Još postoje riječi na koje se možemo i moramo osloniti, koje nas usidruju u našu kolektivnu ljudskost. Jezik ljudskih prava, međunarodnog prava i odgovornosti. Riječi kao što su obaveze, kršenja, zvjerski zločini. Zakoni o okupaciji i zakoni ratovanja.

Naglasak stavljam na ove riječi, jer su to prave riječi, ali i zato što su one suprotnost drugim riječima koje su došle u prvi plan, kao što je jezik dehumanizacije, koji utire put za činjenje zvjerskih zločina.

Uništavanje radosti

U junu 2023, prisustvovao sam bratovom vjenčanju u selu na okupiranoj Zapadnoj obali u kojem smo odrasli. Iako nakratko, uspjeli smo zaboraviti na okupaciju pod kojoj živimo i svakodnevna maltretiranja koja sa sobom nosi.

Taj trenutak radosti ubrzo je uništen kada je nekoliko dana kasnije stotine naoružanih doseljenika ušlo u naše selo, zapalivši kuće i automobile i napadajući moju porodicu, prijatelje i komšije, u desetom napadu na selo u samo šest mjeseci.

Dvadesetsedmogodišnji otac dvoje male djece je ubijen. Mnogi drugi su pogođeni i ranjeni. Koliko znamo, nijedan doseljenik nije odgovarao za to.

Napadi na moje selo uklapali su se u trend sve veće nesigurnosti za Palestince s češćim i nasilnijim napadima doseljenika i izraelskih snaga koji su se dešavali širom okupirane Zapadne obale. U septembru je izvještaj organizacije Save the Children otkrio da je 2023. postala najsmrtonosnija godina za palestinsku djecu na okupiranoj Zapadnoj obali otkako se vodi evidencija. Broj djece ubijene u prva tri mjeseca te godine trostruko je veći od broja ubijene djece 2022, koja je do tada bila najsmrtonosnija godina od 2005. Potom je došao 7. oktobar koji je vodio ka potpuno novim nivoima dehumanizacije i nasilja.

Užasno je da su, od početka rata počinjena najmanje četiri od šest teških kršenja prava djece, uključujući djecu ubijenu u Gazi i Izraelu, otmice djece iz Izraela u Gazu, napade na bolnice i škole širom Gaze i uskraćivanje humanitarne pomoći djeci u Gazi.

Prema podacima palestinskog Ministarstva zdravstva, ubijeno je najmanje 29.000 ljudi, dok se procjenjuje da je 8000 ljudi nestalo, vjerovatno zarobljeno ispod ruševina bombardovanih zgrada.

Nehumano postupanje izraelskih snaga

Neki od najnehumanijih postupaka koje izvode izraelske snage uključuju usmjeravanje palestinskih civila u takozvane „sigurne zone“ i zatim bombardovanje tih područja, te sprečavanje da hrana, voda i lijekovi dopru do civila, iako humanitarne agencije upozoravaju da je gotovo svako dijete u Gazi u neposrednoj opasnosti od gladi.

Ovi ekstremni nivoi nasilja su, bez sumnje, dijelom posljedica sve veće dehumanizacije Palestinaca. Visoki izraelski vladini zvaničnici nazvali su Palestince „ljudskim životinjama“, pojedini novinari su pozivali na pretvaranje Gaze „u klaonicu“, a neki izraelski vojnici su nosili majice na kojima su trudne Palestinke i bebe označeni kao vojne mete.

Neselektivni napadi na civile, prisilno raseljavanje, upotreba kolektivnog kažnjavanja i izgladnjivanja kao oružja rata predstavljaju kršenja međunarodnog prava i mogu predstavljati ratne zločine.

Svijetu su emitovani snimci na kojima izraelski buldožeri iskopavaju palestinska groblja, beživotna tijela Palestinaca gaze vojna vozila, a palestinskim dječacima stavljaju povez na oči i svlače ih do gola na ulici.

Užasava me činjenica da su mnogi svjetski čelnici koji tvrde da su branitelji ljudskih prava i svjetskog poretka zasnovanog na pravilima vidjeli te snimke i nisu ih osudili. Za razliku od toga, kada su se pojavili snimci nekih od više od 130 talaca koji su još u zarobljeništvu u Gazi, nakon što su zarobljeni u Izraelu 7. oktobra, svijet je to osudio.

Baš kao što je i na mnogim drugim mjestima prije našeg neuspjeha da spriječimo zvjerstva u Gazi, ismijavana fraza „nikada više“.

S obzirom na sve što sada znamo, pitam se hoće li svjetski čelnici konačno iskoristiti svoje pozicije moći i utjecaja da okončaju ovo krvoproliće ili će samo nastaviti „izražavati zabrinutost“ i okretati glavu.

Ovaj rat nije trebao ni početi i, bez sumnje, predugo traje. Sa svakim novim danom, sve veći broj djece bit će ubijen, osakaćen, ostat će bez roditelja i duboko istraumatiziran.

Ali, čak i ako politika nastavti potkopavati čovječanstvo, vladavina zakona i dalje se može održati. U sedmicama, mjesecima i godinama koji su pred nama, presude koje se donose imaju potencijal da refediniraju kurs u kojem se kreće društvo, vodeći do poštenijeg i sigurnijeg svijeta.

Dugujemo to svoj djeci, uključujući i onu u okupiranim palestinskim teritorijama u Gazi, na Zapadnoj obali, u Istočnom Jerusalemu i širom Izraela, da zahtijevamo okončanje nasilja, poštivanje međunarodnog prava i pozivanje na odgovornost onih koji ga krše.

Oni imaju pravo na to i ništa manje od toga.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera