Napad dronom u Jordanu: Uvlači li se SAD u još jedan rat na Bliskom istoku?
Napad u nedjelju u kojem su ubijena tri američka vojnika samo je najnovije poglavlje u ratu koji je započeo Trump prije više od pet godina.
U nedjelju, 28. januara, Islamski otpor u Iraku, krovna grupa koja uključuje milicije Kataib Hezbollah i Harakat al-Nujaba, između ostalih, preuzeo je odgovornost za napad dronom u kojem su ubijena tri američka vojna lica i ranjeno 34 drugih u bazi na sjeveroistoku Jordana, blizu granice sa Sirijom.
U medijskim izvještajima o ovom napadu, više puta je ponovljeno da su ove milicije izvele 165 napada na američke vojnike – 66 u Iraku i 98 u Siriji – od oktobra 2023. Iako jeste korisno smjestiti ovaj napad u kontekst, ovo je cifra koja navodi na pogrešan zaključak. Ovaj sukob je počeo mnogo prije oktobra prošle godine, pa je tako ukupan broj napada na SAD od ovih milicija mnogo veći.
Zaista, napad dronom koji se dogodio u nedjelju, samo je najnovija epizoda u neproglašenom ratu između Sjedinjenih Američkih Država i iračkih šiitskih milicija povezanih s Iranom, koji bjesni regijom duže od pet godina.
Prije više od šest godina, u oktobru 2017, u članku objavljenom na ovoj stranici, predvidio sam da će kontroverzna odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa o povlačenju iz Zajedničkog sveobuhvatnog plana akcije, ili „iranskog nuklearnog sporazuma“, rezultirati napadima iračkih milicija koje podržava Iran na američke snage u Iraku i širom regije.
Američki atentati
Napadi su počeli nedugo nakon američkog povlačenja, a vremenom su prerasli u pažljivo vođene uzajamne okršaje. Superioran američki odbrambeni sistem, u kombinaciji sa najmodernijim arsenalom dronova, značio je da su se rijetke žrtve ovog sukoba niskog intenziteta konstantno nalazile na iračkoj strani. Većinu projektila koje su ispaljivale milicije, bilo raketa ili dronova, lako su presrele i uništile američke snage.
Jasno se vidjelo da je cilj ovih napada bio uznemiravati američke snage, a ne uzrokovati veliki broj žrtava. Zapravo, ove milicije vjerovatno nisu ni mislile da bi njihovo oružje ikada moglo zaobići američke protivzračne odbrane i uzrokovati američke žrtve.
U decembru 2019, međutim, napad Kataib Hezbollaha na iračko vojno postrojenje rezultirao je smrću američkog državljanina koji je radio kao prevodilac za američku vojsku.
Ta jedna žrtva pokrenula je najnapetiju epizodu u ovom sukobu do tada. Trump je uzvratio u januaru 2020. godine atentatom na vođu milicije, Abu Mahdija al-Muhandisa, kao i na vođu iranskih elitnih snaga Kuds Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC), generala Qassema Soleimanija, izazivajući strah da će izbiti treći svjetski rat.
Sada nije samo jedna, nego tri američke žrtve, i s obzirom na sve intenzivnije sukobe između SAD-a i iranskih milicija širom regije, ponovo raste strah da bi SAD mogao odgovoriti na napad na svoje snage u Jordanu na način koji bi doveo do tog da stvari izmaknu kontroli u ovom sukobu.
Istina, Joe Biden nije Trump, i očekuje se da će biti oprezniji u odgovoru od svog prethodnika. Ali, 2024. je izborna godina, a Bidenova administracija suočava se s ogromnim unutrašnjim pritiscima. Bez obzira šta Biden odluči učiniti, to neće biti dovoljno da zadovolji republikance koji već traže da se Iran direktno cilja, pa čak i da se bombarduje Teheran.
Trump, koji će se vjerovatno natjecati protiv Bidena u novembru, već je smrtonosni napad dronom u nedjelju pripisao Bidenovoj „slabosti i predaji“.
„Ovaj napad se nikada ne bi dogodio, da sam ja predsjednik, nema šanse“, napisao je u objavi na društvenim mrežama u nedjelju. „Baš kao što se ne bi desio ni napad Hamasa, koji podržava Iran, na Izrael, rat u Ukrajini se ne bi dogodio, i vladao bi mir širom svijeta. Umjesto tog, na ivici smo trećeg svjetskog rata.“
Hoće li Biden preduzeti drastične mjere?
Suočen sa takvom provokacijom, predsjednik Biden mogao bi osjećati potrebu da poduzme drastične mjere, kako ne bi izgledao slab uoči ključnih izbora.
Iran, pak, izgleda više nego voljan da izbjegne uvlačenje u otvoreni sukob protiv SAD-a u vrijeme kada njegova takozvana „Osovina otpora“ zapravo napreduje u regiji. Zaista, Hamasov napad na Izrael 7. oktobra, i napad Izraela na Gazu, oživjeli su i ojačali antiamerički savez koji predvodi Iran između Hamasa u Gazi, Hezbollaha u Libanu, Husa u Jemenu i Harakata i Hezbollaha u Iraku. Osim toga, Husi su pokazali da mogu poremetiti plovidbu Crvenim morem, a samim tim i međunarodnu trgovinu, bez mnogo posljedica za sebe, čime su povećali percipiranu moć Irana na svjetskog sceni.
Iračke milicije, baš kao i Husi, vjerovatno uživaju u činjenici da su uspjele poniziti Washington ubijanjem američkih vojnika u Jordanu, i nadaju se da će im ovaj neočekivani uspjeh podići status unutar Osovine. Iran, izgleda, ima sasvim drugačiju procjenu situacije.
Islamska republika dugo odvraća svoje posrednike od poduzimanja akcija koje bi mogle pretvoriti njen pažljivo upravljani sukob niskog intenziteta i malog broja žrtava u skupi direktni rat protiv SAD-a. Ona, naprimjer, nije poticala libanski Hezbollah da se upusti u sukob visokog intenziteta sa Izraelom usred njegovog rata protiv Gaze. Stoga se može pretpostaviti da Iran zapravo nije toliko zadovoljan „uspjehom“ napada na bazu u Jordanu, i da se nada da će izbjeći dalje eskalacije.
Na Bliskom istoku danas postoji veoma realan rizik od veće eskalacije u posredničkom ratu između Irana i SAD-a, što bi moglo biti izuzetno skupo za regiju koja je već pogođena brojnim otvorenim sukobima i krizama. Ova prijetnja eskalacijom, međutim, ne dolazi od Irana, niti od njegovih posrednika koji već godinama napadaju američke ciljeve sa malo uspjeha. Prijetnja eskalacijom dolazi od američke administracije, koja bi mogla cijelu regiju ‘baciti u vatru’ pretjeranom reakcijom na napad dronom kojem se „posrećilo“ zbog unutrašnjih pritisaka.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.