Izrael i ICC: Odgovor pravnog stručnjaka Washington Postu

The Washington Post je 24. novembra objavio članak u kojem je iznio svoje viđenje naloga za hapšenje izraelskih zvaničnika koje je nedavno izdalo Predraspravno vijeće Međunarodnog krivičnog suda (ICC).

Čitajući ga kao pravni stručnjak, otkrio sam da je pun dezinformacija i pogrešno predstavljenih činjenica. Nije jasno je li urednički članak pokušaj da obmane čitatelje ili odražava značajan nedostatak znanja i istraživačkih sposobnosti o pitanjima vezanim za ICC – ili oboje.

U svakom slučaju, članak zavređuje odgovor koji iznosi činjenice i ukazuje na netačne prikaze.

Je li ICC ignorisao druge ozbiljne situacije?

U članku se na početku navodi da se ICC nije bavio međunarodnim zločinima u Siriji, Mijanmaru i Sudanu. Ovo nije tačno.

Osnovni uvjeti da ICC vrši nadležnost su počinjenje međunarodnih zločina na teritoriji ili od državljana ili države članice ICC-a ili nečlanice koja je prihvatila nadležnost suda. Tri navedene države nisu pristupile ICC-u niti su prihvatile njegovu nadležnost.

Sud ima nadležnost u Sudanu na osnovu rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, koja je uputila slučaj sudu 2005. godine, kao što je to njegovo pravo prema Rimskom statutu, ugovoru kojim je uspostavljen ICC. Od tada je ICC aktivno angažovan u situaciji u Sudanu, gdje je izdao sedam naloga za hapšenje i gdje vodi šest slučajeva.

Post je zabrinut zbog ponašanja paravojnih Snaga za brzu podršku, ali nigdje u članku ne spominje da je Ali Muhammed Ali Abd-al-Rahman, jedan od vođa njene sastavne milicije, već u pritvoru ICC-a i predstoji mu suđenje. Također, izostavlja tvrdnju tužioca ICC-a Karima Khana da njegov ured još istražuje tekuće zločine.

Kada je riječ o Mijanmaru, Ured tužitelja je otvorio preliminarne istrage 2018. Nakon samo godinu dana, Predraspravno vijeće je odobrilo otvaranje istrage. Ured tužitelja je 27. novembra podnio zahtjev za izdavanje naloga za hapšenje šefa Mijanmarske vojne vlade Min Aung Hlainga.

Da bi to izveli, i Khanov ured i Predraspravno vijeće pomjerili su granice pravnog teksta da bi usvojili nekonvencionalna, presedanska tumačenja zakona s ciljem prevazilaženja izazova nadležnosti u odsustvu preporuke Vijeća sigurnosti UN-a.

Oba organa ICC-a su se složila da, iako su zločine „deportacije“ i „progona“ počinili državljani nečlanice i na teritoriji nečlanice (Mijanmar), „ponašanje“ koje sačinjava zločine prisililo je žrtve da uđu na teritoriju države članice (Bangladeš); shodno tome, ICC bi trebao imati nadležnost jer su zločini počinjeni „djelimično“ na teritoriji države članice.

Uprkos nedostatku osnova za vršenje nadležnosti u Siriji, bivša tužiteljica Fatou Bensouda se zaista trudila da adresira te zločine. Njen ured je smislio kreativan pristup za ispitivanje radnji koje su počinili državljani država članica, ali su završili s veoma kratkim dometom počinitelja i zločina.

Ne postoji „neuspjeh“ ICC-a da se pozabavi zločinima počinjenim u Siriji. Umjesto toga postoji neuspjeh Vijeća sigurnosti da uputi slučaj Sirije ICC-u kao što je uradio s Libijom i Sudanom. Prikladno je onda kritikovati sistem Vijeća sigurnosti, uključujući da Sjedinjene Američke Države višedecenijski zloupotrebljavaju prava veta, naprimjer, kako bi zaštitile Izrael.

Treba li izraelskom sistemu povjeriti vođenje postupka?

Post nekritički ponavlja uobičajeno izraelsko i američko stajalište: da je Izrael kao „demokratska država koja je posvećena ljudskim pravima“ sposoban istražiti vlastite snage sigurnosti. ICC ne bi trebao stavljati „izabrane vođe demokratske države s vlastitim nezavisnim pravosuđem u istu kategoriju s diktatorima i autoritarnim čelnicima koji ubijaju nekažnjeno“, navodi Post.

Ovaj argument pogrešno predstavlja zakon ICC-a i prikriva suštinske činjenice.

Čak i ako bi Izrael i njegove institucije mogli biti smatrani „demokratskim“ i „nezavisnim“, međunarodno pravo zahtijeva mnogo više od toga. Princip komplementarnosti znači da ICC dopunjava, a ne zamjenjuje nacionalne jurisdikcije. Dakle, tužitelj ICC-a može intervenisati samo kada država koja ima jurisdikciju bude „neaktivna“ u istraživanju zločina.

Komplementarnost nipošto ne znači da će izabrani zvaničnici i nezavisno pravosuđe demokratske države uživati imunitet od ICC-ovog procesuiranja. Umjesto toga, to znači kako Izrael treba pokazati da ima aktivne istrage. Činjenica neaktivnosti Izraela u vezi s ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti premijera Benjamina Netanyahua i bivšeg ministra odbrane Yoava Gallanta sama po sebi već znači da je komplementarna procjena iscrpljena i da sud može nastaviti.

Sve i da je aktivan, Izrael bi morao pokazati spremnost i sposobnost da zaista procesuira počinitelja i postupke. Zakon ICC-a omogućava sudu da djeluje ako „istražne aktivnosti koje provode domaći organi nisu opipljive, konkretne i progresivne“, kako je navedeno u odluci u slučaju prve dame Obale Slonovače Simone Gbagbo, optužene za zločine protiv čovječnosti.

Postupci osmišljeni da zaštite počinitelje ili zločine u pitanju opravdavaju intervenciju ICC-a. To, naprimjer, zahtijeva da Izrael istražuje istu osobu za suštinski isto postupanje.

Post sakriva činjenicu da Izrael decenijama nije pozvao na odgovornost svoje zvaničnike i članove oružanih snaga za njihove zločine. Ove propuste u više navrata su dokumentovali UN i organizacije za ljudska prava.

UN-ova Komisija za istrage iz 2014. godine, naprimjer, obradila je „proceduralne, strukturne i suštinske nedostatke, koji i dalje kompromituju sposobnost Izraela da adekvatno ispuni svoju dužnost da istraži“. Palestinske i izraelske nevladine organizacije su više puta analizirale tendenciju Izraela da zataška vlastite zločine, a Amnesty International je smatrao da je „istraga ICC-a jedini način“ da se podrži međunarodno pravo.

Ovi izvještaji niti su nepoznati niti novi. Human Rights Watch je, naprimjer, dokumentovao izraelski propust da procesuira ratne zločine još od rata u Gazi 2014. godine, Druge intifade, Prve intifade i čak izraelske invazije na Liban 1982. godine, nakon koje je Izraelska vlada oformila Kahanovu komisiju da prikrije odgovornost tadašnjeg ministra odbrane Ariela Sharona za masakr u Sabri i Shatili.

Čini se da Post nije iz puke nepažnje izostavio ove činjenice.

Daju li nalozi za hapšenje kredibilitet optužbama protiv ICC-a?

U članku se, također, tvrdi da nalozi za hapšenje „narušavaju kredibilitet ICC-a i daju kredibilitet optužbama za licemjerstvo i selektivno gonjenje“. Ovime se zlonamjerno iskrivljuje činjenica kako bi se namjerno zavarali čitatelji.

Zaista postoje dugotrajne, dobro potkrijepljene i gotovo neosporne optužbe, ali ne za pristranost protiv država poput Izraela. Tokom prvih 20 godina svog rada, sud je nastojao procesuirati ljude isključivo s afričkog kontinenta. Kao rezultat, kritikovan je da ima „problem s Afrikom“ i za usmjeravanje „asertivnosti neokolonijalne dominacije“.

Nemarnost ICC-a u vezi sa zločinima vojski sa Zapada se dosljedno spominjala, posebno u vezi s Palestinom, Irakom i Afganistanom. Kako smo Valentina Azarova, Triestino Mariniello i ja prethodno tvrdili u dva članka, aktivno postupanje suda u vezi sa zločinima počinjenim nad Palestincima moglo bi mu pomoći da ispravi svoje probleme sa efikasnošću i legitimitetom.

Kao pravni stručnjak, nisam naišao ni na kakvu rigorozno opravdanu optužbu protiv suda da je pristrasan prema „izabranim čelnicima demokratskih država“, kako Post sugeriše. Napadi SAD-a na ICC, koji su počeli s tzv. Zakonom o invaziji na Hag iz 2002. godine, koji prijeti invazijom SAD-a na bilo koju državu koja se pridržava naloga za hapšenje ICC-a za državljane SAD-a – bili su grubi izrazi američke hegemonije i neuglađen siledžijski nastup.

Izrael je sam provodio slične aktivnosti, kao što je otkrila istraga +972 Magazinea, Local Calla i Guardiana u maju. Prema tim publikacijama, Izrael je vodio devetogodišnju, državno orkestriranu kampanju špijunaže i zastrašivanja protiv ICC-a kako bi zaštitio svoje državljane od krivičnog gonjenja.

Na kraju, čak i u svojoj odluci da nastavi s krivičnim gonjenjem u palestinskom dosjeu, ICC radi minimum onoga što bi trebao. I nije pristrasnost, kako tvrdi Washington Post, ta koja ga tjera na djelovanje, nego izraelsko ponašanje – njegov obim, stepen okrutnosti i dostupnost uvjerljivih dokaza, koja je bez presedana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.