Netanyahu sanja o velikom Izraelu, ali se njegov svijet upravo smanjio

Predraspravno vijeće Međunarodnog krivičnog suda (ICC) 21. novembra je saopštilo da je izdalo naloge za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, njegovog bivšeg ministra odbrane Yoava Gallanta i zapovjednika vojnog krila Hamasa Mohammeda Diaba Imbrahima al-Masrija, zvanog Deif, koga je Izrael, kako tvrdi, ubio u akciji.

Predraspravnom vijeću trebalo je šest mjeseci da donese odluku o zahtjevu tužitelja Karima Khana za naloge za hapšenje, a njemu je trebalo čak osam mjeseci nakon 7. oktobra 2023. da podnese zahtjeve za izdavanje tih naloga. Prije toga, Khanovoj prethodnici Fatou Bensouda trebalo je gotovo sedam godina da pokrene istragu o navodnim izraelskim ratnim zločinima u Palestini od 2014.  S obzirom na stepen i razmjere ratnih zločina u Gazi prije i nakon 7. oktobra 2023. tromost ICC-a teško je razumjeti ili prihvatiti.

Predraspravno vijeće je naznačilo da ima „razumne razloge vjerovati da gospodin Netanyahu i gospodin Gallant snose krivičnu odgovornost za ratni zločin izgladnjivanja kao metode ratovanja“.

Sudeći prema prostoru koji je ovoj optužbi dat u saopštenju ICC-a, čini se da je riječ o humanitarnoj pomoći glavne optužbe protiv Netanyahua i Gallanta. Ali, uzimajući u obzir broj mrtvih, koji bi mogao biti čak 186.000, i čisto razaranje cjelokupne infrastrukture u Gazi, a posebno medicinskih ustanova i škola, zabrinjavajuće je da je „Vijeće utvrdilo da mu je materijal koji je dostavilo tužiteljstvo samo omogućio da donese zaključke o dva incidenta koji su kvalifikovani kao napadi koji su bili namjerno usmjereni protiv civila“. Samo dva incidenta?

Nasuprot tome, Predraspravno vijeće je, također, moglo zaključiti da je Deif, nedostižni zapovjednik Hamasa „odgovoran za zločine protiv čovječnosti: ubistvo, istrebljenje, mučenje i silovanje i druge oblike seksualnog nasilja; kao i ratni zločin ubistva, okrutnog postupanja, mučenja, uzimanja talaca, povrede ličnog dostojanstva te silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja”.

Vrijedi napomenuti da su dokazi koje je pružilo tužiteljstvo omogućili da se identifikuje takav popis zločina, a posebno jedan, „istrebljenje“ definisan u članku 7.2.b. Rimskog statuta kao onaj koji „uključuje namjerno nametanje životnih uvjeta, između ostalog uskraćivanje pristupa hrani i lijekovima, s ciljem uništenja dijela stanovništva“.

Dvostruki ili drugačiji standardi

Zapanjujuće je da se „istrebljenje“ ne spominje u vezi s optužbama protiv Netanyahua i Gallanta, uprkos činjenici da je 26. januara Međunarodni sud pravde zaključio kako je moguće da bi djela Izraela mogla predstavljati genocid.

Je li ovo još jedan slučaj dvostrukih standarda ili se primjenjuju drugačiji standardi tereta dokazivanja? Ne znamo jer su nalozi „tajni“, ali to pitanje, ipak, treba postaviti.

Gledano s pozitivne strane, sama po sebi odluka ICC-a je historijska, jer je prvi put izdata potjernica za državljanima, politički govoreći, zapadne zemlje. Intenzivni pritisci i prijetnje Izraela, njegovih prijatelja i njegovog glavnog zaštitnika Sjedinjenih Američkih Država nisu zaštitili dva glavna člana izraelskog ratnog kabineta od toga da postanu bjegunci.

Naravno, izgledi da vidimo Netanyahua i Gallanta na optuženičkoj klupi gotovo su nikakvi. Za sada, oni koji traže trunku pravde mogu naći utjehu u simbolici koju nose međunarodni nalozi za hapšenje dvojice izraelskih čelnika.

Međutim, iako pravda neće biti zadovoljena dovoljno brzo da zaustavi izraelsku genocidnu agresiju, veliki prag je pređen: snažan signal poslat je svim prošlim i budućim počiniteljima zločina nad Palestincima pod okupacijom: od izraelskog predsjednika koji je izjavio da ne postoje nevini Palestinci u Gazi, bezobzirnih ministara u vladi koji su navijali za genocid; do generala koji su naređivali bombardovanje žena, beba, bolnica i škola, do vojnika koji s radošću izvršavaju ratne zločine i postavljaju snimke na TikTok.

Poruka je da su nalozi vijesnici kraja nekažnjivosti međunarodnih zločina Izraela. Ne zato što će ICC procesuirati takve zločine, kojih je jednostavno previše za sud s nedovoljno resursa, nego zato što će povijesna odluka ICC-a dati novi poticaj procesuiranju ratnih zločina pod univerzalnom jurisdikcijom i obavezama erga omnes.

To su obaveze prema međunarodnoj zajednici da procesuira pojedince osumnjičene za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti, genocid i mučenje, čak i ako nadležnost kaznenog progona nije direktno povezana s pripisanim zločinima.

U tom smislu, vrijedi se prisjetiti značajnog slučaja u kojem se pozvalo na univerzalnu jurisdikciju. Četvrt stoljeća nakon što je počinio užasne zločine nakon državnog udara u Čileu koji je 1973. godine podržala CIA, londonski Scotland Yard uhapsio je generala Augusta Pinocheta u londonskoj bolnici nakon što je španski sudija Baltasar Garzon izdao međunarodni nalog za njegovo hapšenje.

Primjeri drugih

Nakon 503 dana duge pravne bitke, koja je završila tako što je ministar unutrašnjih poslova Jack Straw odbacio iz „humanitarnih razloga“ odluku britanskog suda da odobri španski zahtjev za izručenje, Pinochet (83) je pušten iz pritvora i vraćen u Čile. Garzonov pionirski potez je, ipak, bio prekretnica u međunarodnom krivičnom pravu jer je uspješno testirao primjenjivost načela univerzalne nadležnosti u odnosu na teška kršenja ljudskih prava.

Slično tome, bivši američki predsjednik George W. Bush otkazao je posjetu Švicarskoj 2011. godine. Službeno je to bilo zbog planiranih protesta koji su uslijedili nakon njegovog priznanja da je odobrio korištenje mučenja vodom protiv stranih zatvorenika. Ali, „trenutak Pinochet“ bio je važan faktor u otkazivanju putovanja. Amnesty International upozorio je švicarske vlasti da bi „istraga [o Bushovim navodnim zločinima] bila obavezna prema međunarodnim obavezama Švicarske ako predsjednik Bush uđe u državu“.

Visoki izraelski dužnosnici, poput bivšeg premijera Ehuda Olmerta, bivše zamjenice premijera i ministrice vanjskih poslova i pravde Tzipi Livni te bivšeg potpredsjednika vlade Moshe Ya'alona otkazali su putovanja u Veliku Britaniju, Švicarsku ili Belgiju zbog straha od hapšenja u vezi s navodnim ratnim zločinima.

Ovi primjeri, kao i prošli i aktivni slučajevi koji se procesuiraju pred raznim sudovima prema načelu univerzalne jurisdikcije, sugerišu da ovaj relativno novi koncept u međunarodnom krivičnom pravu napreduje.

Ironično, iako se korijeni „univerzalne jurisdikcije“ vežu za piratstvo na otvorenom moru, Izrael je taj koji se prvi pozvao na to načelo u modernom dobu za otmicu iz Argentine i kasnije suđenje zloglasnom nacisti 1961, oficiru Adolfu Eichmannu.

Sada kada je izdat nalog za hapšenje njihovog premijera s najdužim premijerskim stažem, ukrcavanje na avion iz Tel Aviva postat će opasan prijedlog za Izraelce osumnjičene za ratne zločine, ako uvide da bi mogli biti uhapšeni po slijetanju.

Kada je riječ o Netanyahuu, njegov avion i dalje može poletjeti, ali tek treba vidjeti gdje može sletjeti i čiji zračni prostor može koristiti. On može sanjati o „velikom Izraelu“ i kući na plaži na obali Gaze, ali se njegov svijet značajno stijesnio sada kada je bjegunac.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.