Repriza najgoreg doba Miloševićeve vladavine

Šta su radili agenti Bezbjednosno-informativne agencije (BIA) u Zavodu za zaštitu spomenika kulture, nakon čega je vlada ukinula status zaštićenog kulturnog dobra zgradi bivšeg Generalštaba u beogradskoj Nemanjinoj ulici?

Da li tajna policija hapšenjem demonstranata prelazi i na teren redovne policije ili u posljednje vrijeme intenzivno radi, kako mnogi tvrde, i na satanizaciji i rasturanju – opozicije?

Kako god odgovorili na ova i slična pitanja, jedno je tačno: BIA, u nekim ranijim vremenima poznatija kao SDB ili UDBA, duboko zalazi preko svojih ustavnih i zakonskih ovlaštenja, a njene pipke je sve lakše prepoznati i na mjestima gdje im nije mjesto, pogotovo na protestima nezadovoljnika svih vrsta stanjem prilika u srbijanskom društvu.

Umjesto da se bavi pitanjima zaštite države i građana, BIA je upregnuta u svrhe permanentnog proganjanja opozicionih aktivista, novinara i svih kritičara vlasti, zbog čega je i sasvim  opravdano prozvana političkom policijom. Što nikoga i nipošto ne smije iznenaditi.

Prosta je činjenica kako je na čelu ove važne vladine agencije doskorašnji javni naprednjački jastreb i predsjednik Narodne skupštine Vladimir Orlić, dok je prije njega “službom” neslavno rukovodio i Aleksandar Vulin, sadašnji potpredsjednik Srbijanske vlade.

I jednog i drugog “profesionalca” prije svega krase više nego bliske veze sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, zapravo beskrajna lojalnost partijskom i državnom vođi, što im je i jedina kompetencija za obavljanje sigurnosnih poslova.

Lov na ‘sumnjiva lica’ i ‘balkanske špijune’

U suštini, i nema tu, bogzna, šta novo. Bar što se tiče Srbije u kojoj zvanično osim civilne BIA-e djeluju još dvije obavještajne agencije, obje pri vojsci, vojno-obavještajna i kontraobavještajna, koje logično potpadaju pod vojnu hijerarhiju i kontrolu.

Još je prije više od 130 godina Branislav Nušić kroz lik sreskog špijuna Alekse Žunića ismijao mentalitet srpskog čovjeka i njegovu neobjašnjivu potrebu da bude doušnik ako ne i direktan saradnik vlasti, kakva god da je. Po pravilu nedemokratska i naopako izjednačena sa pojmom države.

Mnogo godina poslije Sumnjivog lica i spomenutog Žunića, Dušan Kovačević će svog glavnog junaka Iliju Čvorovića nazvati Balkanskim špijunom, podižući ljestvicu podaničkog duha na širi jugoslovenski i balkanski prostor, pa je krajnje vrijeme da se neko i danas poigra ovakvim društvenim i književnim nasljeđem i nekom novom tragikomedijom dopadne zatvora kao Nušić ili Akademije nauka kao Kovačević.

Ipak su se vremena promijenila, pa današnji inspektori, svejedno da li u uniformi ili u civilu, sve manje dojava primaju od najbližih “saradnika” ili žargonski “drukara”, prvenstveno regrutovanih iz reda taksista, kelnera ili radnica za pružanje seksualnih usluga iz kafana i polutajnih bordela u blizini doskorašnje nadaleko čuvene štajge (željezničke stanice). Danas koriste čak i digitalne mjere za praćenje i prisluškivanja sumnjivih lica.

Lov na “sumnjiva lica” i balkanske špijune” današnjice nastavljen je na isti ili sličan način samo drugim sredstvima. Neki bi rekli kako nikad nije ni prestajao. Samo što, iako stare dobre štajge u Beogradu više nema, obavještajci i kontraobavještajci BIA-e koriste i decenijama uvježbavane stare metode represije.

Novo je zapravo što “službu” danas ne kontroliše ni onaj ko bi to morao – skupštinski Odbor za kontrolu bezbjednosti. Čitava Skupština, onakva kakva je, nažalost, najrealnija je slika današnjeg srbijanskog društva.

Špijunski softveri u telefonima

O čemu se radi objavio je najprije Amnesty international, a informaciju prenijeli mnogi mediji kako policija i obavještajne službe u Srbiji koriste moderan špijunski softver za mobilne uređaje pomoću kojeg potpuno nezakonito nadziru telefone novinara, ekoloških aktivista u kampanji tajnog špijuniranja.

Kako se tvrdi u izvještaju te organizacije, postoji mnogo dokaza da su špijunski softveri postavljani u telefone dok su novinari ili aktivisti davali izjave u MUP-u ili agentima BIA-e. MUP, oličen u ministru policije Ivici Dačiću, brže-bolje je izjavio kako su tvrdnje o špijunskom softeru “apsolutno netačne”.

Dačić i službenici BIA-e biće uskoro u prilici da Tužilaštvu za visokotehnološki kriminal objasne da li i kako MUP i srpski obavještajci, kako tvrdi Amnesty international, koriste forenzički alat za izvlačenje podataka iz mobilnih telefona, koji su dobili na poklon od Norveške, a nabavljen je putem Agencije UN-a za projektne usluge.

Istraživači BIRN-a su otkrili da je BIA, koristeći izraelsku tehnologiju “Cellebrite”, otključavala telefone privođenih aktivista na protestima širom Srbije, a potom u te uređaje ubacivala domaći špijunski program “NoviSpy”.

Desetak nevladinih organizacija zbog navedenih radnji podnijelo je krivičnu prijavu protiv NN lica, a ishod se tek očekuje.

Huligani s policijskom značkom

Prethodnih dana i nedjelja otkako su ulični protesti kulminirali, prije svega, velikom studentskom pobunom i blokadom gotovo svih državnih fakulteta, mnogi su uočili i svojevrsnu mobilizaciju raznih stranačkih vojski, huligana, kriminalaca, koji su napadali i studente i druge građane tokom mirnih protesta.

Uloga tajnih policija u jednom trenutku pretvorila se u huškanje građana jednih na druge, slijedeći zahtjeve autokratske vlasti koja je danima opravdavala one koji nasrću na građane.

Posljedica je to pogubne politike dovođenja isključivo partijskih kadrova na čelo osjetljivih službi kakve su obavještajne agencije, koja je i do vela do toga da se BIA bavi hapšenjem poljoprivrednika ili sprečavanjem zaposlenih u Zavodu za zaštitu spomenika kulture da se suprotstave projektu u vezi sa zgradom Generalštaba.

Neki beogradski mediji otvoreno prenose i reakcije iz BIA-e, koje potvrđuju da je ona upregnuta kako bi proganjala sve kritičare vlasti u Srbiji, a da su policijske značke dobili i oni koji ne bi mogli proći ni osnovnu, a kamoli sigurnosnu provjeru.

Svi se slažu kako praćenje opozicionih lidera i istraživačkih novinara nije njihov posao jer služba ne treba istraživati ko je pisao grafite protiv predsjednika, nego treba braniti državu, a ne vladajuću stranku.

‘Politička policija’ bez kontrole

Da je tvrdnja o djelovanju BIA-e odavno izvan zakonskih okvira najubjedljivije je posvjedočio Miroslav Aleksić, član Skupštinskog odbora za bezbjednost, izjavom da se odbor osim u protokolarnim stvarima praktično nije ni sastajao.

Aleksić ističe da nikakvog nadzora nad radom BIA-e nema, jer je Skupština uzurpirana, a sistem je postavljen tako da službe štite kriminal i protivustavno djelovanje izvršne vlasti i mimo ovlaštenja proganjaju poljoprivrednike, studente i svakog ko se politički suprotstavlja režimu.

Dobra praksa prethodnih saziva Skupštine bila je da se mjesto predsjednika Odbora za kontrolu službi bezbjednosti prepušta opoziciji, ali je od dolaska SNS na vlast ona zaboravljena i – ukinuta.

Prema Aleksićevim riječima, BIA je potpuno kriminalizovana. “Oni su kapuljaši, ljudi sa maskama, oni koji hapse poljoprivrednike, studente i profesore. Gledamo reprizu najgoreg doba Miloševićeve vladavine, kada je Služba bezbjednosti ubijala”, rekao je Aleksić.

Alat u rukama vlasti

U takvoj situaciji nije incident da pripadnici BIA-e u prostorijama Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture “tragaju” ko je potpisao apel stručnjaka te institucije povodom odluke vlade o skidanju zaštite sa zgrade Generalštaba. Kao što je poznato, ovaj objekat sa liste spomenika kulture, odavno je pod nejasnim okolnostima faktički predat Jaredu Kushneru, zetu Donalda Trumpa, koji na tom mjestu planira izgradnju hotela.

Incidentom se ne može nazvati ni nedavno izrečena tvrdnja Dragana Đilasa, bivšeg gradonačelnika Beograda, kako je BIA uključena i u “rasturanje opozicije”. Ona je tu oduvijek još od Nušićevih vremena kao bitan alat svih vlasti i svih poredaka, naravno, sa svim svojim izgleda neizbježnim žunićima i čvorovićima.

Svima njima neko bi konačno morao poručiti kako uređenog društva ne može biti u državi u kojoj zakone ne poštuju ni oni koji primaju platu da zakone štite.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.