Genocidni Izrael živi u prošlosti

„Stari svijet je na samrti, a novi se u mukama rađa; sada je vrijeme čudovišta“, napisao je italijanski filozof Antonio Gramsci 1929. godine.

Tih riječi se prisjećam dok posmatram aparthejdni Izrael koji se ubrzano raspada u historijskom smislu te riječi. Izrael je doseljenička kolonija koja je iznevjerila svoju misiju, uništivši starosjedilačku populaciju i zamijenivši je „civilizovanim“ doseljenicima. Dok se aparthejdni sistem polako urušava iznutra, Palestinci, posebno oni u Gazi, plaćaju užasno visoku cijenu.

Ta „jevrejska država“, kako se sama definiše, počinila je nezamislive ratne zločine i prekršila brojne međunarodne zakone. Uspjela se izvući sa svim ovim zločinima, zahvaljujući neograničenoj podršci koju joj pruža kolonijalni Zapad.

No, urušavanje se nastavlja ujednačenim tempom. Mnogi ne shvataju da je ovaj raspad neizbježan, a među njima je, paradoksalno, i vodstvo palestinskog naroda. Zbog tog nedostatka dalekovidnosti, palestinski čelnici su potpisali Sporazum iz Osla i učinili rasističko „dvodržavno rješenje“ nacionalnim sloganom zakamufliranim kao „nezavisnost“.

‘Drevni rat’

Sporazum iz Osla zapravo je izbrisao doseljeničko kolonijalnu prirodu ugnjetavanja Palestinaca i predstavio je kao „drevni rat“ zbog vlasništva nad zemljom. Potpisavši taj sporazum, palestinski čelnik Yasser Arafat sasvim je zanemario realnost doseljeničkog kolonijalizma nametnutog Palestincima.

Čim se Arafat rukovao s izraelskim premijerom Yitzhakom Rabinom 1993, palestinski intelektualac Edward Said je napisao: „Sada kada je malo splasnula euforija, možemo hladne glave pobliže osmotriti sporazum između Izraela i PLO-a. Ispostavilo se da je on za većinu Palestinaca daleko neadekvatniji i neuravnoteženiji nego što su mnogi isprva mislili. Neukusno postavljanje ceremonije u Bijeloj kući, ponižavajući nastup Arafata dok je zahvaljivao svijetu što se odrekao većine prava palestinskog naroda i smiješna uloga Billa Clintona kao rimskog cara 20. stoljeća koji prati svoja dva kralja vazala u ritualima pomirenja i pokoravanja: Sve ovo moglo je samo privremeno zamagliti pravi nevjerojatni obim palestinske predaje.“

Nekada se zapitam jesu li Arafat i ostatak vodstva PLO-a čitali Saida, Frantza Fanona, Amilcara Cabrala, Ghassana Kanafanija ili bilo koga od antikolonijalnih intelektualaca svoga vremena.

Politički cionizam, koji tvrdi da predstavlja „jevrejsku naciju“ pojavio se u Evropi u 19. stoljeću i prirodno je oponašao evropske ideologije toga vremena. Tvrdio je da polaže „pravo“ da uspostavi svoju državu na bilo kojoj teritoriji u svijetu, bez obzira na lokaciju. Bacio je oko na Palestinu, tvrdeći da je ona „zemlja bez naroda za narod bez zemlje“ i napravio ono što su Evropljani već uradili u Africi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji, na Novom Zelandu i u dijelovima Azije.

Genocid, kao što su dokumentovala mnoga antikolonijalna djela, bio je i ostao sastavni dio doseljeničkog kolonijalizma. Oni su neodvojivi. Tako je i u slučaju doseljeničko-kolonijalnog cionizma.

‘Nedovršen posao’

Nemoguće je razumjeti aktuelno ubijanje dva miliona ljudi u Gazi, koje se uživo prenosi i kojim se hvali većina Izraelaca na društvenim mrežama, a da se ono ne poveže s kolonijalnom hegemonističkom ideologijom.

Izrael od svog nastanka sistematski radi na „uklanjanju“ starosjedilaca. Gaza trenutno plaća cijenu za ono što je vodeći izraelski fašistički historičar Benny Morris tvrdio da je izraelski neuspjeh da „premjesti“ sve Palestince iz Palestine 1948. godine.

To je zato što je 1948. godine Gaza postala najveći izbjeglički kamp na svijetu, u kojem žive starosjedioci Palestinci koji su odbili da se etnički očiste i nad njima izvrši genocid i koji su stalno podsjećali Izraelce na „nedovršen posao“. Oni sada trpe gnjev genocidnog Izraela riješenog da njegova tvrdnja postane činjenica – da „ne postoji takvo što kao što je palestinski narod“.

Ali prosperitet aparthejda i doseljeničkog kolonijalizma sada je stvar prošlosti. Država utemeljena na tim konceptima ne može opstati.

Usred genocida u Gazi to, možda, nije tako očito, ali prisjetimo se da je pad aparthejdnog režima u Južnoj Africi počeo u najmračnijim trenucima južnoafričke historije, krajem 1980-ih kada je sve izgledalo bezizlazno. U to vrijeme, ljudi nisu bili svjesni da se rasistički režim raspada i da se primiče nova zora.

Otpor, u raznim oblicima, pomiješan s najvišim nivoom „sumuda“ (postojanosti) postao je norma u Gazi. Očekuje se da će se ovaj otpor i sumud proširiti po cijeloj historijskoj Palestini i drugim mjestima.

Gaza je postala centar svijeta. Ako padne, past će i Globalni jug. Svijet nema izbora nego da rasformira jedini preostali aparthejdni režim koji u 21. stoljeću čini genocid bez presedana.

Nekad sanjam da imam sposobnost posjetiti budućnost i vratiti se s porukom. U budućnosti, vozim automobil pored mora od Gaze na jugu do Haife na sjeveru, slušam Fairuzov anđeoski glas i pričam kćerkama o užasnoj prošlosti kada nam je država zvana Izrael zabranila da posjećujemo ostatak države. Pričam im o vremenu kada je svijet nijemo posmatrao dok je Izrael brutalno ubijao desetke hiljada djece i žena i kada su u konačnici ljudi koji imaju savjest odlučili da je dosta.

Kako je to elokventno kazao američki pisac Mike Davis: „Snagu da nastavimo daje nam naša međusobna ljubav i odbijanje da pognemo glave, da prihvatimo presudu, bez obzira koliko se svemoćnom činila.“

Vraćam se iz budućnosti pun optimizma da će „vrijeme čudovišta“ uskoro biti završeno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.