Božić za pesimiste

Kao dijete koje je odrastalo u Washingtonu 1980-ih, Božić je bio vrijeme kada je uobičajena monotonija mog života u katoličkoj školi ustupala mjesto neopisivoj čaroliji. Nisu to bili toliko pokloni koliko osjećaj da je stvarnost privremeno obustavljena i zamijenjena nečim mnogo uzbudljivijim, što je, pretpostavljam, dijelom razlog zašto sam insistirala na vjerovanju u Djeda Mraza sve do svoje desete godine.

Naravno, moje djetinjstvo bilo je relativno privilegovano u glavnom gradu Sjedinjenih Američkih Država, imperijalnom sjedištu koje i dan danas utjelovljuje rasizam i socioekonomsku nejednakost koja upravlja životom u takozvanoj „zemlji slobodnih“. Dok sam odrastala, malo sam znala o takvim domaćim problemima, a još manje o doprinosima moje zemlje globalnoj patnji; u godini mog rođenja 1982, naprimjer, Washington je odobrio izraelsku invaziju na Liban u kojoj su ubijeni deseci hiljada ljudi.

Decenija 1980-ih bila je obilježena američkom podrškom za masovna desničarska ubistva u Srednjoj Americi, sve u plemenitoj ideji činjenja svijeta sigurnim za kapitalizam. To što je monotonija katoličke škole bila moja najveća ovozemaljska žalba značilo je da sam prošla mnogo bolje nego drugi, što mi je postalo još jasnije kada sam napustila SAD 2003, u dobi od 21 godine, i odabrala nomadski način života koji me doveo u kontakt s posljedicama američkih zlodjela od Kolumbije do Vijetnama.

Sada imam 42 godine i nisam imala velika očekivanja za Božić kada sam sredinom decembra putovala avionom iz Meksika u DC, gdje su se moji roditelji vratili, nakon što su i sami dugo vremena boravili u inozemstvu, nedugo prije smrti mog oca prošle godine. Ove godine, nije samo činjenica da moj tata više nije s nama bila ta koja je unaprijed prigušila praznično raspoloženje. Potencijal za neopisivu magiju čini se prilično uništenim zbog sumornog stanja zemaljskih poslova i izraelskog genocida koji podržava SAD i koji i dalje bjesni u Pojasu Gaze, gdje je gotovo cijelo stanovništvo prisilno raseljeno.

Američka verzija Božića

U međuvremenu, američko pretvaranje Božića u ogromnu saobraćajnu gužvu dostavnih kamiona Amazona samo dodatno naglašava sveprožimajuće prisustvo apokaliptičnog kapitalizma i svođenje čovječanstva na beskonačan niz ekonomskih transakcija koje iscrpljuju dušu.

Ipak je, ironično, prvi nagovještaj praznične radosti ovdje u Washingtonu pobudila upravo takva interakcija zasnovana na transakciji, kada me vozač iz Sudana, koji radi za kompaniju koju koristi moja majka, zagrlio.

Porijeklom iz sudanske prijestolnice Khartouma, taj čovjek, nazvat ćemo ga Alsafi, pokazao je oduševljenje ugledavši moju majicu s natpisom „Slobodna Palestina“ kada je došao da me odveze. Alsafi, koji također ima 42 godine, radio je kao advokat za ljudska prava u Sudanu, u kojem sistematska ubistva i prisilna raseljavanja, također, nisu strana, prije nego što je pobjegao iz domovine 2013. nakon što više nije mogao izdržati hapšenja i mučenja.

Kada je stigao u Sjedinjene Američke Države, međutim, Alsafi je uvidio da američki san uopće nije ono što se priča. Ne samo da je redovno bio meta otvoreno rasističkog ponašanja, nego se brzo umorio od opresivnog konzumerizma koji je postao zamjena za sam život. I on je sada planirao kako otići iz SAD-a. Ne treba ni reći da smo imali mnogo tema za razgovor.

Ljudi još postoje čak i u društvu koje je pokorio kapitalizam

Nekoliko dana prije Božića Alsafi me pozvao na večeru u nepretenciozni etiopski restoran u Arlingtonu, u Virginiji. Provela sam mjesec dana u Etiopiji 2016, a Alsafi je proveo nekoliko mjeseci tamo 2013. između bježanja iz Sudana i preseljenja u SAD. Uz pivo Habesha iz Etiopije i etiopski hljeb (injera) s mnogo leće i zelenog povrća slušala sam o nekim detaljima Alasafijevih zatvorskih iskustava.

Kada je jednom boravio u zatvoru, vezali su mu povez preko očiju i tukli ga dok su mu mučitelji uporno naređivali da ide u ugao prostorije. Spoticao se tražeći ugao, ali bez uspjeha. „Bilo je smiješno“,  primijetio je s iskrenim smijehom. „Kada su mi skinuli povez s očiju, vidio sam da, ipak, nije bilo uglova u sobi. Bila je okrugla.“

Alsafi nije bio ljubitelj vožnje, ali je morao provoditi sate za volanom kako bi izdržavao porodicu u Egiptu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, gdje su potražili utočište od nasilja u Sudanu. Na putu nazad do majčine kuće u DC-ju ukazao mi je na ključne znamenitosti u geografiji koju je do sada mnogo bolje poznavao nego ja: zgrada Pentagona, hotel Watergate, prostor sa šatorima u kojima su boravili beskućnici za koje me Alsafi obavijestio da su, također, prisilno raseljeni zbog „sigurnosti“ kada je izraelski premijer Benjamin Netanyahu u julu dolazio u glavni grad SAD-a kako bi obrazložio argumente za genocid.

Bilo je nešto paradoksalno uzbudljivo u našem zajedničkom pesimizmu, a večer je završila još jednim zagrljajem ispred zgrade u kojoj živi moja mama, a u čijem predvorju je sada bila ogromna božićna jelka i rastuća gomila paketa s Amazona. Alsafi je otišao svojim putem, a ja sam ostala s podsjetnikom da čak i u društvu koje je pokorio kapitalizam još postoje ljudi – što je dovoljno čarobno samo po sebi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.