Pomiješani signali o budućem smjeru Sirije

U ovim prvim danima onoga što se naziva „novom erom“ u Siriji, vlasti koje sada kontrolišu Damask šalju pomiješane signale. S jedne strane, izražavaju svoju predanost očuvanju državnih institucija Sirije i poštivanju različitosti njenog stanovništva. S druge, međutim, signaliziraju namjeru monopoliziranja veoma osjetljivog procesa političke tranzicije i, posljedično, državne moći.

Put koji na kraju odaberu odredit će hoće li se greške i pogrešne procjene koje su uništile ne samo Assadovu Siriju nego i Irak i Liban ponoviti ovdje u ovoj „novoj eri“.

Očuvati formalnu strukturu državnih institucija

Prije nego što su snage grupe Hayat Tahrir al-Sham (HTS), na čijem čelu je general Ahmed al-Sharaa, poznat i kao Abu Mohammed al-Julani, ušle u Damask 8. decembra, obećale su očuvati formalnu strukturu državnih institucija. Bivši premijer Mohammed al-Jalali službeno je ostao na dužnosti do 10. decembra i odigrao barem kozmetičku ulogu u prijenosu vlasti na Mohammeda al-Bashira, privremenog premijera koji će na toj funkciji biti do marta.

Nedugo prije toga, snage HTS-a su, također, najavile opću amnestiju za vojnike sirijske vojske, signalizirajući svoju namjeru očuvanja redovne vojske, koja je središnji stub države.

Očuvanje strukture i jedinstva vojske ključno je za sprečavanje urušavanja države tokom političke tranzicije. Vidjeli smo katastrofalne posljedice neuspjeha u tome u Iraku 2003. godine. Zapravo, Irak i danas pati od posljedica te ozbiljne greške, više od 20 godina nakon uništenja njegove vojne organizacije u vrijeme invazije.

Osim toga, vlasti HTS-a do sada nisu pokazale interes za pokretanje intenzivnog procesa debaatifikacije sličnog onome koji je ispraznio sve iračke institucije i destabilizovao zemlju decenijama nakon pada Saddama. U svakom slučaju, čini se da nove vlasti ne planiraju ciljati na stranku Baath, koja je na vlasti u Damasku od 1963. godine, kao instituciju. Vodstvo bivše jedine stranke najavilo je privremenu obustavu aktivnosti, ali ne i njihov prestanak. Web-stranica stranke još je operativna, s fotografijom Bashara al-Assada, ni manje ni više, a njeni centralni i lokalni uredi nisu sistemski napadnuti, što bi se moglo očekivati nakon promjene režima.

Privremeni premijer Al-Bashir izjavio je, što se tumači kao još jedan pozitivan znak, da dolazeća vlada namjerava raspustiti represivne sigurnosne agencije koje su, od 1960-ih, terorisale milione Sirijaca. Najavio je planove za ukidanje takozvanih „antiterorističkih zakona“, koji su stupili na snagu 2012. godine kao revidirana verzija posebnih zakona koji su više od 50 godina činili legitimnim vojne sudove na kojima je suđeno stotinama hiljada aktivista i disidenata.

Ovo su, bez sumnje, pozitivni koraci, od kojih mnogi odražavaju želju za izgradnjom nove Sirije bez ukidanja temeljnih elemenata koji omogućavaju njeno preživljavanje kao države. Interakcije dolazećih vlasti s građanima na nivou općina, koje su dosad obilježene naglaskom na civilne, a ne vojne odnose također signaliziraju konstruktivan pristup upravljanju.

Međutim, svi ovi obećavajući znakovi donekle su zasjenjeni potezima i izjavama dolazećih vlasti koji nose odjeke autoritarne prošlosti Sirije, što bi moglo dovesti do ponavljanja grešaka koje su napravili njeni susjedi tokom svojih političkih tranzicija.

Vođa HTS-a Al-Sharaa je, naprimjer, najavio imenovanje Al-Bashira, koji je prethodno vodio takozvanu Vladu spasa Idliba, za premijera bez konsultacija s bilo kojim snagama izvan grupe. Ovo imenovanje, doneseno jednostrano i temeljeno isključivo na unutrašnjim vezama, natjeralo je ljude da se zabrinu da bi se disfunkcionalni mehanizmi moći Assadove Sirije mogli nastaviti u novoj eri.

Još jedan upečatljiv događaj bila je odluka da se prikaže zastava HTS-a, s temeljem islamskog vjerovanja (šehadet) napisanog crnim slovima na bijeloj pozadini, tokom prve sjednice nove vlade, održane u kancelariji premijera. Mnoge je to podsjetilo na to kako je, do prije nekoliko dana, sirijska trobojka uvijek bila praćena zastavom Assadove stranke Baath.

Manje iznenađujuća, ali ne manje značajna, bila je implicitna kontradikcija između medijskih izjava nove vlasti o inkluzivnosti njenog projekta izgradnje države i njene šutnje o uključivanju kurdsko-sirijskih zajednica. Čini se da Al-Sharaa i njegov bliski krug nisu voljni prihvatiti Kurde i pozvati ih da učestvuju u ovom nacionalnom projektu dok su u toku delikatni pregovori o ravnoteži moći duž Eufrata između Turske, koja podržava HTS, i Sjedinjenih Američkih Država, koje održavaju vojno prisustvo u područjima pod kontrolom Kurda. Osim toga, otvaranje prema Kurdima moglo bi rizikovati otpor Turske, koju novi čelnici u Damasku vjerovatno vide kao ključnu za održavanje podrške ako žele da njihov novonastali projekat upravljanja uspije.

Bez jasne naznake o pravcu tranzicije

S druge strane, nova vlast u Damasku mogla je snažnije osuditi de facto aneksije koje je izvršio Izrael jugozapadno od Damaska, kao i niz izraelskih zračnih napada na objekte sirijske vojske, iste one vojske koju Al-Sharaa tvrdi da želi zaštititi od urušavanja sada kada Assad više nije tu. Gotovo potpuna tišina Al-Sharae i njegovog novog premijera o odnosima s Izraelom izazvala je sumnjičavost među mnogim Sirijcima. Iako im je nesumnjivo laknulo zbog „oslobođenja“ nakon pola stoljeća, Sirijci ostaju duboko privrženi principima nacionalne odbrane, kao i očuvanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta Sirije.

Vojni čelnici koji su popunili vakuum koji je ostavio Assadov režim još nisu dali jasnu naznaku o pravcu tranzicije koju nadziru. Nisu priznali ni jedini plan koji je trenutno na stolu međunarodnih pregovora: Rezoluciju UN-a 2254 iz 2015. godine. Ovaj dokument opisuje put prema uređenoj tranziciji s dva glavna prioriteta: očuvanje države, odvojeno od režima, i sprečavanje daljeg krvoprolića. Hitnost ovih prioriteta naglašena je uznemirujućim, iako možda neizbježnim, epizodama svođenja računa na ulicama i trgovima raznih sirijskih gradova nakon decenija sistemskog nasilja režima.

Ovi principi su eksplicitno sadržani u Rezoluciji UN-a 2254. Iako je ona oblikovana u političkom i vojnom kontekstu koji je bio znatno drugačiji od današnje stvarnosti, njen plan za urednu, tranziciju koju predvode Sirijci ostaje vrijedan vodič. Rezolucija poziva na uspostavljanje prelazne vlade s punim izvršnim ovlastima koja uključuje sirijske političke snage, izradu novog ustava i parlamentarne izbore pod nadzorom UN-a unutar 18 mjeseci od početka tranzicije. Također, garantuje pravo glasa za sve Sirijce, uključujući izbjeglice i članove dijaspore. Značajno je da tekst eksplicitno isključuje „terorističke grupe“, a HTS su kao takav označile Sjedinjene Američke Države, Evropska unija i UN manje od tri godine nakon usvajanja rezolucije. Al-Sharaa i njegovi saveznici stoga se, možda, ne osjećaju obaveznim pridržavati rezolucije koju su pregovarale strane bez njihovog učešća i koje su ih demonizirale.

Ključno je da zapadne vlade, umjesto što žure pronaći formalni način za priznavanje HTS-a kao legitimnog partnera uprkos njihovoj „terorističkoj“ oznaci, izvrše pritisak na nove čelnike Damaska da pokrenu istinski inkluzivnu političku tranziciju u skladu s principima navedenim u rezoluciji iz 2015. godine.

Prostor za politički i građanski dijalog

S tim ciljem, sirijsko civilno društvo, kako njegovi javni dijelovi, tako i oni dugo potiskivani ili tajni, u državi i među dijasporom, moraju se hitno mobilizirati da bi stvorili prostor za politički i građanski dijalog koji nadilazi razlike.

Rizik je jasan: Sirija pod HTS-om mogla bi se transformisati u veću verziju Libana, s institucijama koje izgledaju demokratski i republički, ali ih u stvarnosti kontroliše uska elita koja vertikalno vlada kroz sektaške i klijentelističke lojalnosti, koju osnažuju njeni strani pokrovitelji. Izbjegavanje ove sudbine zahtijeva davanje prioriteta jednakom pristupu osnovnim uslugama i temeljnim pravima, kao što su zdravstvena zaštita, obrazovanje, zapošljavanje i smještaj, na inkluzivan i pravedan način, a ne ekskluzivan i sektaški.

Samo poticanjem aktivnog građanstva i izgradnjom horizontalnih veza preko zajedničkih podjela Sirijci mogu osigurati budućnost oslobođenu od korozivnog nasljeđa Assadove autoritarnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.