Besmisleni povratak na vojne strategije 1950-ih

Kada su se predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Ronald Reagan i njegov sovjetski kolega Mihail Gorbačov sastali u Ženevi 1985. godine, složili su se da se „nuklearni rat ne može dobiti i nikada ga ne treba voditi”. To je bio uvod u početak kraja hladnoratovske utrke u nuklearnom naoružanju i kasnije znatnih smanjenja američkih i sovjetskih (kasnije ruskih) arsenala.

Od tada je prvobitnih pet država s nuklearnim naoružanjem ponovilo ovu izjavu, posljednji put 2022.

No, neki se ne slažu i vraćaju se na vojne strategije 1950-ih, koje predviđaju upotrebu nuklearnog oružja na bojnom polju da se dobiju ratovi. Jedan od novijih primjera je zvaničnik bivše Trumpove administracije David Lasseter koji je rekao da „Ministarstvo odbrane (DoD) ne radi ni blizu dovoljno kako bi osiguralo da američki vojnik bude u stanju boriti se, preživjeti i pobijediti na nuklearnom bojnom polju“.

Trenutak za takve komentare nije mogao biti neprikladniji: u vrijeme kada treba biti dodijeljena Nobelova nagrada za mir organizaciji Nihon Hidankyo, koja okuplja preživjele američkog napada atomskim bombama na Hirošimu i Nagasaki (hibakuše), za njihovu cjeloživotnu borbu za ukidanje nuklearnog oružja.

Stvarno iskustvo

Atomske bombe iz 1945. godine koje su ubile više od 200.000 ljudi u Japanu danas bi bile nazvane „taktičkim“ nuklearnim oružjem. Osobe koje su preživjele napad tim ‘taktičkim’ nuklearnim oružjem pravi su stručnjaci za temu nuklearnog rata i toga šta on znači. Puzali su kroz ruševine prvog, i na sreću jedinog, nuklearnog rata na svijetu. Zaista je cinično da ratnici iz udobnih fotelja, posebno oni povezani s kompanijama koje proizvode nuklearno oružje, zagovaraju strategije zasnovane na neprovjerenim teorijama, a ne na stvarnom iskustvu.

Preživjeli (hibakuše) su bili djeca kada su njihove gradove razorile američke atomske bombe prije 80 godina. Njihova prosječna starosna dob sada iznosi 86 godina.

Sumiteru Taniguchi, koji je preminuo 2017, imao je 16 godina kada je napadnut Nagasaki. U trenutku eksplozije on je vozio bicikl. „U bljesku eksplozije“, pričao je, „zbačen sam s bicikla sa stražnje strane i udario sam o tlo“. Kada je podigao glavu, vidio je da su djeca koja su se igrala nekoliko trenutaka ranije, sva bila mrtva.

Zadobio je teške opekotine i nedugo potom rane su mu se inficirale. Proveo je gotovo četiri godine u bolnici oporavljajući se od zadobijenih rana, od čega je 21 mjesec morao ležati na stomaku. Kasnije je morao pretrpjeti deset operacija da se uklone izrasline iz dijelova tijela na kojima su ostali ožiljci. Bol i neugodan osjećaj zbog rana nikad nisu nestali.

Procjenjuje se da je u napadima na Hirošimu i Nagasaki ubijeno 38.000 djece. Činjenica da je tako veliki broj djece ubijen, osakaćen i da mu je nanesena šteta na druge načine u napadima motivisala je preživjele, kao što je Taniguchi, koji je godinama bio predsjednik Vijeća preživjelih iz Nagasakija, da posvete život radu na tome da niko više nigdje ne mora patiti kao što su oni morali.

Svjedočanstva preživjelih slikovito pokazuju da je ideja da se nuklearni rat može voditi i dobiti na bojnom polju opasna i groteskna besmislica koja povećava izglede za nuklearni rat. Kao što je jasno obrazloženo u nedavno objavljenoj knjizi Annie Jacobsen Nuclear War: A Scenario made clear, upotreba nuklearnog oružja brzo bi eskalirala i rezultirala velikom razmjenom koja ne samo da bi ubila desetke hiljada ljudi u blizini, nego bi i označila kraj svijeta kakav poznajemo za nekoliko minuta. To bi dovelo do nuklearne zime koja bi označila kolaps proizvodnje hrane, glad i smrt više milijardi ljudi. Utjecaj na globalni biodiverzitet i ekonomiju gotovo je nemoguće zamisliti.

‘Kraj ljudske rase’

U odgovoru na nuklearne prijetnje koje je uputila Rusija tokom rata u Ukrajini, potpredsjednik organizacije Nihon Hidankyo, Terumi Tanaka, koji je imao 13 godina kada je bačena bomba na Nagasaki, kaže da bi upotreba nuklearnog oružja značila „kraj ljudske rase“ i da čelnici kao što je predsjednik Putin „nisu svjesni razmjera štete koja se može prouzrokovati“.

Čelnici svih zemalja koje posjeduju nuklearno oružje trebaju ignorisati sirene koje im govore da se nuklearni rat može voditi i dobiti, te umjesto toga slušati hibakuše koje ih pozivaju da eliminišu svoje arsenale prije nego što bude prekasno.

Nakon što su saopštili organizaciji Nihon Hidankyo da je dobitnica Nobelove nagrade za mir, drugi njen potpredsjednik Toshiyuki Mimaki, iz Hirošime, rekao je da će ova nagrada pomoći da se približi kraj nuklearnog oružja rekavši: „Bila bi to velika snaga koja bi apelovala na svijet da se može postići ukidanje nuklearnog oružja… Nuklearno oružje apsolutno treba ukinuti.“

Hibakuše su napravile veliki pomak ka ovom cilju kada su odigrale vodeću ulogu u kreiranju Sporazuma UN-a o zabrani nuklearnog oružja (TPNW). Ovaj sporazum direktno zabranjuje nuklearno oružje i sve aktivnosti povezane s njim. Stupio je na snagu 2021, i polovina od ukupnog broja država već ga je potpisala ili ratificirala.

TPNW pruža putokaz pod međunarodnim pravom za sve države koje posjeduju nuklearno oružje da se riješe svojih arsenala. Ovogodišnja Nobelova nagrada za mir naglašava da vlade ovih zemalja nemaju više izgovora, trebale bi poslušati Nihon Hidankyo i hibakuše, pridružiti se sporazumu i eliminisati svoje arsenale.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.