Sirijski razbojnički par je u bijegu

Vjeran svojoj lukavoj prirodi, traženi razbojnik vjerovatno je pobjegao noću.

Bashar al-Assad, navodno u pratnji supruge i troje odrasle djece, žurno je pobjegao kako bi izbjegao žestoku kaznu koju itekako zaslužuje.

Bio je to, naravno, predvidljiv završetak kukavice koja je, prouzrokujući toliko tuge, gubitaka i patnje decenijama, potražila utočište na mjestu daleko od poprišta svog dugog popisa užasnih i smrtonosnih zločina protiv pristojnosti i ljudskosti.

Tako Al-Assad sada Rusiju, a ne Siriju, zove domom. Gost je svog zaštitnika, ruskog predsjednika Vladimira Putina, prikladno, još jednog bjegunca od pravde optuženog za ratne zločine.

Omraženi Sirijac u bijegu, bez sumnje je donio poveliku sumu opljačkanog novca ili zlata kojim će finansirati ugodan život na koji su on i njegova saučesnica Asma navikli.

Pretpostavljam da će par odmetnika u dizajnerskoj odjeći ostati skriven u prostranoj „sigurnoj kući“ negdje u golemom ruskom prostranstvu do kraja svojih bijednih života.

Razbojnici u bijegu

Za to vrijeme će se iscrpljeni Sirijci, koji trenutno slave diktatorov iznenadni pad, pokušati, koliko god mogu, oporaviti i obnoviti u jeku žestokog građanskog rata koji je godinu za iscrpljujućom godinom razorio njihovu voljenu domovinu.

No, pretpostavljam da će novi život porodice Assad u „stranoj“ zemlji, ne misleći pritom samo na puku geografiju, uvijek biti zasjenjen strahom i nagrizajućim osjećajem nesigurnosti koji uvijek prati razbojnike u bijegu.

Tamo će Bashar i Asma istrunuti, ako posjeduju i trun onoga što bi se dobrodušno moglo opisati kao savjest, uronjeni u spoznaju užasnih razmjera bijede za koju su odgovorni.

Nikada neće umaći toj neizbrisivoj mrlji.

Uprkos revizionizmu koji je sada prisutan u zapadnim prijestolnicama i redakcijama, Bashar i Asma su imali mnogo prijatelja koji su tvrdili, ne uvjerljivo, da su se, sve to vrijeme, nadali da će se „kasapin“ u Damasku suočiti s vrstom kazne koju je dijelio bez oklijevanja ili kajanja.

To je poznata retorička pantomima koju zapadne prijestolnice i redakcije izvode na pouzdan znak kad god još jedan od njihovih nekada slavljenih „dobrih momaka“ autokrata pogodno preraste u „lošeg momka“ izgnanika.

Basharovog oca, Hafeza, mnogi su zapadni čelnici i mediji establišmenta smatrali „dobrim momkom“ autokratom, uprkos užasnoj histroiji brutalnosti koju je njegov poslušni sin odmah usvojio kada je 2000. godine preuzeo dužnost sirijskog despota u stalnoj rezidenciji.

Hafeza al-Assada, sociopatu u dobro skrojenom odijelu, koji je naredio vojsci da uništi 20.000 sirijskih „pobunjenika“ tokom trosedmične opsade 1982, rehabilitovao je tadašnji američki predsjednik George Bush stariji. U to vrijeme su tog tiranina ogrezlog u krvi posmatrali kao korisnog regionalnog saveznika koji bi mogao umanjiti utjecaj Iraka.

Odnosi između Washingtona i Damaska ostali su uglavnom dobri do kraja 20. stoljeća i dobar dio Basharovog mandata na početku novog milenija.

Autoritarni čelnik s osmijehom

Od početka je Bashar, uz snažnu pomoć Asme, bivše bankarke obrazovane u Londonu – kamuflirao svoju nemilosrdnost iza prihvatljivog, PR „narativa“ da je par simbol progresivne, sekularne Sirije koju zapadni premijeri a predsjednici i mnoštvo novinara koje je lako prevariti očito smatraju tako očaravajućim.

Bashar je bio autoritarni čelnik s osmijehom.

Sve je to, svaki izmišljeni aspekt njihovog izrežiranog čina, bila laž koja je trebala uvjeriti lakovjerne da se Bashar odmakao od očeva ružnog modusa operandi i spriječiti svaku zapadnu „intervenciju“ koja bi mogla narušiti sposobnost novog predsjednika da vrši apsolutnu vlast.

Cvjetali su trgovina i turizam. Evropski parlamentarci redovno su posjećivali Assadovu palaču pod krinkom da je, prema riječima jednog francuskog senatora, „bolje razgovarati s Basharom nego s Daeshom [ISIS/ISIL]“ i veličali njegovu ulogu kao branitelja „istočnih kršćana“.

Godine 2001, taj uzor međunarodnog poretka temeljenog na pravilima, tobožnji „socijalistički“ britanski premijer Tony Blair, otisnuo se na hodočašće kako bi se susreo s Basharom – kolegom šarlatanom s kojim je očito mogao, da se poslužim njegovim riječima, poslovati.

Slijedeći njegov primjer, mnoštvo britanskih novinara napisalo je članke pune hvalospjeva i floskula o sirijskoj filantropskoj prvoj porodici usmjerenoj na „modernizaciju“ zemlje na prosvijetljene načine prije nego što je, pazite sad, Bashar postao masovni ubica bez kajanja koji je ubio mnoštvo sirijske djece, žena i muškaraca hemijskim oružjem i projektilima Scud.

‘Ruža u pustinji’

Vrhunac neugodne sentimentalnosti pojavio se u Vogueu, američkom časopisu koji odaje počast lijepim slavnim osobama, uključujući Asmu al-Assad.

U zloglasnoj hagiografiji objavljenoj 2010, Vogue je opisao Asmu kao „najsvježiju i najmagnetičniju prvu damu“, dokazujući da ljepotu, u kombinaciji s uglađenom, elokventnom osobnošću, mogu iskoristiti čak i najobičniji prevaranti kako bi sakrili istinu.

Vogue je dodatno nanio povredu novinarstvu i činjenicama dajući slijedeći naslov profilu Basharove uvijek vjerne desne ruke. „Ruža u pustinji“.

Ja se iskreno nadam da će ta „ruža“ uvenuti i oštroj i hladnoj ruskoj klimi.

Samo godinu dana kasnije Sirijci su, inspirisani mogućnostima Arapskog proljeća, masovno izašli na ulice na antivladine proteste.

Basharova maska je skliznula, otkrivši ubicu koji će u dogledno vrijeme i planski, nadmašiti oca kada je riječ o zvjerstvima kako bi zadržao poziciju, moć i privilegiju dok se približavao građanski rat.

Preneraženi zapadni čelnici i novinari izveli su slabu predstavu navodne solidarnosti s milionima Basharovih žrtava, zatvorenih, mučenih, silovanih, osuđenih ili prisiljenih na bijeg kao izbjeglice u susjednim državama.

Ranije ove godine, Evropska unija (EU) rado je oprostila i zaboravila krvoproliće i agoniju koju je počinio Bashar al-Assad.

Italija je obnovila diplomatske odnose s Assadovim režimom u julu. A u novembru je Michael Ohnmacht, izaslanik EU-a u Siriji, objavio kratki video na Instagramu i X-u u znak sjećanja na njegov povratak u sunčanu prijestolnicu.

Ohnmacht je opkoljenim i traumatiziranim Sirijcima uputio svoje pozdrave i objasnio da njegova prisutnost predstavlja opipljiv dokaz odlučnosti Evropske unije da „podrži sirijski narod u boljoj, prosperitetnijoj i mirnijoj budućnosti“.

Nasmiješeni diplomata završio je svoje predstavljanje riječima: „Radujem se našim zajedničkim naporima u narednim godinama.“

U pravi čas.

Izgleda da je EU bila spremna prigrliti Assada.

Ali, on je nestao da se spasi, ostavivši zaboravnu predsjednicu Evropske komisije Ursulu von der Leyen bez partnera za ples kojeg je sa zakašnjenjem prekorila kao „okrutnog“.

Licemjerstvo, upoznaj svog bestidnog autora.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.