Bursać: Ubit će nas šutnja o zločinu u Šahovićima!

Kada biste pitali prosječnog stanovnika ovih područja zna li koji je najveći zločin nad Bošnjacima, i uopće jedan od najvećih zločina počinjenih u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, rijetko i sramotno malo ko bi znao.

Anatomija jednog zločina

Taj masakr dogodio se prije stotinu godina nad Bošnjacima sela Šahovići kod Bijelog Polja u Crnoj Gori. Broj ubijenih Bošnjaka – žena, djece, staraca i srednjovječnih civila, muškaraca – nikada nije do kraja utvrđen i procjenjuje se na između stotinu i čak 1.500 mrtvih. Oni koji nisu pobijeni, raseljeni su, Šahovići su sravnjeni sa zemljom ili, kako se to kaže u zločinačkom novogovoru, izvršena je “asanacija” terena. Šahovićima je promijenjeno ime, i danas se mjesto zove Tomaševo.

Šta se zapravo desilo?

Tog 9. i 10. novembra 1924. godine pobijeno je između 100 i čak 1.500 stanovnika Šahovića.

Povod za masakr, kako stoji u historijskim udžbenicima, bilo je ubistvo Boška Boškovića, načelnika Kolašinskog okruga. Bošković je ubijen iz zasjede od strane nepoznatih počinitelja, po svemu sudeći crnogorskih komita – protivnika prisajedinjenja Crne Gore Srbiji – 7. novembra 1924. dok je putovao od Mojkovca prema Šahovićima. Sumnjajući da je u ovom ubistvu određenu ulogu imalo muslimansko stanovništvo Šahovića, istog dana je izdata naredba da se izvrši razoružanje stanovnika Šahovića i Pavinog Polja.

Bošković je sahranjen 9. novembra 1924, a na njegovoj sahrani održani su govori u kojima je za njegovu smrt optuženo stanovništvo Šahovića islamske vjeroispovijesti.

Adil Zulfikarpašić ističe da je dva dana prije masakra vlast oduzela naoružanje stanovnicima Šahovića i Pavinog Polja.

Inače, Zulfikarpašić navodi da je masakr počinilo 2.000 naoružanih muškaraca iz Kolašina i Bijelog Polja, koji su koordiniranom akcijom napali Šahoviće i Pavino Polje rasporedivši svoje snage na frontu širine 19 kilometara.

Milovan Đilas donosi istinu

Zanimljivo je da se decenijama nakon ovih događaja utvrdila prava istina, i da ju je svijetu otkrio ni više ni manje nego Milovan Đilas. Kao rođeni Crnogorac, Đilas je potresno svjedočio o ulozi svog oca u zločinu nad Bošnjacima Šahovića. Uz uznemirujuće opise barbarstva, Đilas je opisao kobne događaje, svjedočeći kako se njegov otac, žandarmerijski oficir i učesnik događaja, stidio onoga što je počinio, odbijajući govoriti o dešavanjima u Šahovićima iz 1924. godine. Tek je mnogo kasnije sinu priznao da je od povjerljivog čovjeka doznao da su Boška Boškovića, crnogorskog prvaka čija je smrt bila povod pogromu Bošnjaka, ubili prvaci iz Kolašina – Crnogorci i pravoslavci.

Masakr je opisan u Đilasovoj knjizi Besudna zemlja (eng. Land Without Justice).

Dakle, zločin nije samo po sebi zastrašujući, već je – ako je to moguće – još strašniji zbog lažnog i izmišljenog povoda za uništavanje i dokidanje muslimana Crne Gore.

Đilas piše:

“Zaklano je nekih 350 ljudi, svi na strahovit način. Usred pljačke bilo je i silovanja, koja su kod Crnogoraca do tada bila nečuvena… Nikada nije bilo takvog vojnog pohoda, niti je iko mogao pretpostaviti da se to zbilo u onome što zovemo duh nacije. U poređenju s tim, nedjela iz 1918. godine bila su dječja igra. Kasnije se većina hrišćana i sama stidjela onoga što su počinili. Ali, počinili su… U ovoj zemlji ubistvo nije ništa zastrašujuće. Na to se naučilo. Ali nečovječni način ovih ubistava i sadistički užitak u tome pobudili su otpor i jednodušnu osudu, iako se kod žrtava radilo o muslimanima.”
(Milovan Đilas, Besudna zemlja)

A danas – muk

Skupština Crne Gore prije nekoliko dana ne samo da nije osudila zločin u Šahovićima, nego o tome nije ni raspravljala. Tako su, naime, odlučile stranke većine, pa je odbijen prijedlog Bošnjačke stranke. Samo su opozicione DPS i URA podržale ovaj prijedlog.

Za one koji ne znaju, reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i historičar Šerbo Rastoder uputili su poslaničkim klubovima u crnogorskom parlamentu “Prijedlog rezolucije o genocidu u Šahovićima 1924. godine nad muslimanskim stanovništvom”. Umjesto svrsishodnog i civilizacijskog odgovora – muk.

Sjetit ćete se, to je ista ona Skupština koja osuđuje zločine diljem svijeta – od Amerike do Jasenovca. To je ista ona Skupština koja je donijela Rezoluciju o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen – rezoluciju koju nema ni Srbija. Ista ta rezolucija zapravo je politički inat uperen prema Hrvatskoj, a ne iskreno sjećanje na jasenovačke žrtve.

Eto, ta prosrpska Skupština Crne Gore pamti sve, svakog i svugdje, samo ne zna ili ne želi znati šta se dešavalo na teritoriji zemlje kojom upravlja. Ili su Šahovići sa svojim (pobijenim) stanovnicima toponimi i vlastita imena previše “egzotična” da bi se uklopila u nomenklaturu srpskog sveta?

Pa onda žrtva ime jednakih i jednakijih. Neke zaslužuju rezolucije, a o nekima se niti ne raspravlja po suhoparnom skupštinskom poslovniku dnevnog reda.

Crnogorski pisac, kolumnista i novinar Andrej Nikolaidis će čitav ovaj problem genijalno sažeti u nekoliko rečenica:

“Dakle, ovako: naša (crnogorska) Skupština će osuditi zločine u Hrvatskoj, Gornjoj Austriji i Bavarskoj, zločine s kojima Crna Gora nema apsolutno ništa. Ali o zločinima počinjenim nad našim sugrađanima, u tada izbrisanoj i nepostojećoj Crnoj Gori, pod ogavnim režimom Karađorđevića – o tome nećemo ništa. Piva i Velika – može. Šahovići – ne može. A što li, majka mu stara? Da nije možda zato što su u Šahovićima pale pogrešne žrtve, pogrešnog imena i pogrešne vjere? Odnosno ‘lažni ljudi lažne vjere’, kako je to formulisao Amfilohije, otac evropske i demokratske Crne Gore rođene 30. avgusta iz Božije volje, artikulisane kroz pravedni bijes naroda i njegov vapaj za slobodom…“

Kad se sve uklopi

I zaista, nisu li u ovoj, navodno “oslobođenoj“ Crnoj Gori, koja je ustavno građanska, muslimani/Bošnjaci opet postali građani drugog ili trećeg reda o kojima se niti ne govori? Pogotovo kad su ubijani kao zvijeri. Ali onda shvatite, nije ovo nikakva oslobođena Crna Gora, nego Crna Gora u kojoj je izvedena četnička kontrarevolucija 30. avgusta 2020, a koju je predvodila Crkva Srbije i tadašnji njen duhovni vođa Amfilohije Radović, poznat po nečovječnoj izjavi da su muslimani “lažni ljudi, lažne vjere“.

I onda se sve uklapa.

‘Šutnjom se zlo veliča!’

A žrtve, makar vijek nakon strašne smrti, umjesto da dobiju makar obilježje i zakonski budu uvrštene u dio crnogorske historije koje se Crna Gora mora sjećati, dobile su novu dozu zaborava.

Samo, znajte da su vapaji iz grobova i onostrano potisnuto mnogo jači od pokušaja uspavljivanja i eutanazije prošlosti.

Stanovnici Šahovića kojih nema, kao ni njihovog mjesta, zaslužili su vijek poslije makar pomen dostojan nekad živih ljudi. A to je izostalo i to se, povijesno gledajući, uvijek vrati onima koji štite zločince.

Profesor Šerbo Rastoder će na naslovnoj strani publikacije posvećene zločinu u Šahovićima 1924. godine staviti naslov:

“Šutnjom se zlo veliča!“

Mislite o tome!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.