Milanović će odnose Hrvatske i BiH samo nastaviti držati zarobljenima

Iako regularna predizborna kampanja za predsjedničke izbore u Hrvatskoj tek počinje, lako je vidjeti da se do sada, kao pretkampanja, uglavnom odvijala na margini interesa javnosti. Tokom te pretkampanje postalo je očito nekoliko stvari. U političkoj se areni zapravo nije pojavio relevantan broj novih zanimljivih političkih aktera, tek pet od osam kandidata koji su uspjeli sakupiti zakonski određenih 10.000 potpisa, kao prag za ulazak u političku arenu, ima šansu u prvom krugu skupiti relevantan broj glasova, onakav kakav bi im na parlamentarnim izborima osigurao sudjelovanje u diobi mandata (pet posto glasova), a samo troje ili četvero imaju šansu skupiti toliko glasova (najmanje 10 posto) da bi prema zakonu ostvarili pravo na povrat dijela troškova kampanje iz državnoga proračuna.

Za razliku od prvog razdoblja parlamentarizma, dakle razdoblja od 1990. do 2000, i prvih godina nakon „druge smjene vlasti”, Bosna i Hercegovina i politika prema njoj nisu u hrvatskoj javnosti više tretirane kao važne teme. Ta tema je i dalje vezana uz političke podjele i važna je za odnose snaga u političkoj areni i u institucijama vlasti, ali javnost se za nju ne zanima previše.

Paradoksalno je da, općenito, teme vanjske politike nisu bile prepoznatljive u razdoblju pretkampanje, iako je vanjska politika jedno od područja u kojem prema ustavnom modelu predsjednik Republike ima određene ovlasti. Doduše, HDZ-ov kandidat Dragan Primorac je govorio o tome kako bi on stabilizirao hrvatsku europsku i euroatlantsku poziciju, koje je u svom prvom petogodišnjem mandatu Zoran Milanović destabilizirao, ali Milanović o tome nije govorio ništa, a ni druge kandidate nije bilo za čuti.

Oni odreda imaju problem: kandidatkinja zeleno-lijeve platforme Možemo! Ivana Kekin ne može kritizirati Milanovićevu vanjsku politiku i nuditi alternativu, jer ga je njena stranka podržala u njegovoj opstrukciji ispunjavanja obveza koje proizlaze iz pripadnosti euroatlantskim strukturama, a nacionalističko-populistički kandidati uglavnom dijele Milanovićevu paradigmu, koja nije niti socijaldemokratska, niti liberalna, nego je kvazisuverenistička, praktički identična politikama europskih neliberalnih opcija, čvrsto povezanih s totalitarnim režimom Vladimira Putina.

Uloga Schmidta

Iako se ovih dana počinje u javnosti i društvu razgovarati o hrvatskom odnosu prema Bosni i Hercegovini, ali jako „u rukavicama”, u kontekstu predsjedničke kampanje o tome neće biti niti riječi. Naime, očito je da za razliku od Milanovića s jedne strane, i Dragana Čovića i njegovog HDZ-a BiH, koji su više manje otvoreno skeptični prema politikama visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH Christiana Schmidta, politika hrvatskog HDZ-a (dakle premijera Andreja Plenkovića) i dalje je naklonjena Schmidtu i njegovim potezima.

Za razliku od Čovića i Milanovića, koji smatraju da se Europski sud za ljudska prava uopće nije smio baviti pitanjima izbornog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini, a kamoli svojom judikaturom nastojati usmjeravati razvoj tog sustava, Schmidt je odlučio, makar i korištenjem svojih bonskih ovlasti, prenijeti rješavanje sadržaja tih presuda, prije svega one u slučaju „Sejdić-Finci“, iz političkog u (ustavno)pravni prostor.

Za razliku od Čovića i Milanovića, koji misle da je Bosna i Hercegovina samo zajednica tri konstitutivna naroda, vidljive su naznake da je premijer Plenković sklon interpretaciji koju izgleda zagovara Schmidt, prema kojoj je BiH bitno više od toga, i prema kojoj su i Ostali iz Ustava BiH konstitutivni kao i Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Za sada nije moguće reći znači li to da Schmidt priprema bitno preuređenje i Predsjedništva BiH, povećanjem broja članova na četiri, čime bi se omogućila i zastupljenost tri konstitutivna naroda, ali i ostalih i zaštitilo i aktivno i pasivno biračko pravo svih građana Bosne i Hercegovine.

Kad bi jasno zagovarao takav stav, Plenković bi si stvorio problem s desnim krilom vlastite stranke, a Čovića bi odgurnuo prema Milanoviću i time bi u hrvatskoj političkoj areni ozbiljno oslabio svoju poziciju. Zato niti u predsjedničkoj kampanji, a niti inače, premijer Plenković i HDZ neće otvarati ovo pitanje, a svoj će stav iznositi tek posredno.

Kampanja na jednoj jedinoj floskuli

Prema onome kako se predizborna arena formirala, već sada je jasno da je pobjeda trenutnog predsjednika Milanovića, unatoč neuspješnosti njegovih politika tokom prvog mandata, vrlo izvjesna. Njegova se kampanja zasniva na jednoj jedinoj floskuli, prema kojoj je on jedina brana apsolutnoj moći HDZ-a i premijera Plenkovića u hrvatskoj političkoj areni.

Iako se ni u čemu u prvom mandatu nije pokazao kao netko tko bi u korist građana ograničavao presizanje izvršne vlasti preko njenih ustavnih ovlasti, koji bi garantirao usklađeno djelovanje državnih institucija (što mu je ustavna obveza), da bi funkcionirao kao netko tko sprečava političke krize i neizvjesnost (upravo suprotno, on je u više navrata, pa i ustavnim udarom na parlamentarnim izborima bio izvorište krize, nestabilnosti i neizvjesnosti), ta floskula o njemu kao ustavi, brani demokratskog poretka „sjela” je u javnosti. Birači iz lijevog i liberalnog polja posve zanemaruju njegovu kvazisuverenističku, antieuropsku i protuatlantističku retoriku, ispade s odlikovanjima krajnje suspektnih nacionalističkih aktera koji su bili pod sumnjom za sudjelovanje u ratnim zločinima… Ta odlikovanja dijelio je i u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini.

Svojim „narativom” (naklapanjima) iz sfere putinovskog kategorijalnog aparata, kao i ovim nacionalističkim ispadima, on privlači birače iz nacionalističkog populističkog polja, a frustrira ga što je i na prethodnim predsjedničkim izborima, i na parlamentarnim izborima na kojima je nastupio kao šef opozicije „u ormaru”, ostao bez biračke podrške Čovića i HDZ-a BiH, iako stalno ponavlja da je on, i kao premijer i kao predsjednik Republike, napravio više za interese političke elite bosansko-hercegovačkih Hrvata, nego itko prije njega.

I doista, nitko prije njega u hrvatskoj politici, barem na mjestu predsjednika Republike nije bio tako isključiv kao on. Iako je judikatorom ICTY-ja utvrđeno da je predsjednik Franjo Tuđman sudjelovao u oblikovanju i provođenju „zločinačkog poduhvata” protiv suvereniteta Bosne i Hercegovine i protiv njenih građana, Tuđman je imao i drugu stranu, koju su pokazivali Vašingtonski sporazum, kojim se odrekao paradržavne tvorbe „Herceg-Bosne”, ali i dva Splitska sporazuma – onaj ratni, kojim je definirano obrambeno savezništvo oružanih snaga BiH i Hrvatske protiv agresora, i stvorena pretpostavka za zajedničko djelovanje u združenim oslobodilačkim operacijama, i onaj poslijeratni, nažalost neprovedeni, o razgraničenju i koridoru kod Neuma, i slobodnoj zoni u Pločama, te pravu Bosne i Hercegovine na slobodni koridor od Ploča do granice kod Metkovića.

Jedino se izdvajao Mesić

Jedini tko je imao jednoznačnu politiku prema Bosni i Hercegovini bio je predsjednik Stjepan Mesić, a njegovu je politiku moguće sažeti u pregnantnu poruku Hrvatima u BiH: Sarajevo je vaš glavni grad, ondje morate rješavati svoje probleme, a Zagreb može samo pomoći u uspostavljanju povoljne klime za dogovore. Mandat Ive Josipovića bio je obilježen dobrim namjerama, pohvalnim isprikama za povijesne greške, ali i ozbiljnim promašajima, koji su proizašli iz naivnog povjerenja prema ulozi Milorada Dodika i manjeg bosansko-hercegovačkog entiteta.

Za razliku od Kolinde Grabar Kitarović, koja je nastojala svoju ne posve definiranu politiku prema BiH uklopiti u njen dominantan vanjskopolitički okvir – okvir euroatlantizma – Milanović je upravo na odnosu prema BiH oblikovao svoj „suverenizam” i to je počeo činiti još kao premijer. Njegov prvi mandat prošao je u nježnom prijateljstvu i neskrivenoj naklonosti prema glavnom zagovorniku putinovskog „narativa” u Bosni i Hercegovini, Miloradu Dodiku, a bez ikakve stvarne komunikacije sa službenim Sarajevom.

Pragmatična suradnja i bliskost u vrijednostima između predsjednika Milanovića i Čovića, u prethodnom su razdoblju bili kamen oko noge politici premijera Plenkovića, a kako se sada čini, u narednom razdoblju, dakle do kraja Plenkovićeva mandata, ništa se bitno neće promijeniti. Kad bi se dogodilo ono što je ako ne nevjerojatno, ali onda vrlo vrlo malo vjerojatno, naime da Milanović ne dobije novi predsjednički mandat, osim što bi se relaksiralo pitanje kadroviranja vrha hrvatske diplomatske mreže (u toku prvog Milanovićevog mandata, u suglasnosti premijera i predsjednika, imenovan je samo jedan ambasador – Hidajet Biščević kao šef misije u Beogradu, a razriješeno je njih pet-šest, pa na tim diplomatskim odredištima već godinama otpravnici poslova vode misije), relaksirala bi se hrvatska pozicija unutar NATO-a i izbjeglo se da na praktički svakom summitu Sjevernoatlantskog savezništva Milanović prouzroči neki incident, ali najveće bi olakšanje bilo upravo ono vezano uz politiku prema Bosni i Hercegovini.

Sva je vjerojatnost da će Milanović i u narednih pet godina odnose Hrvatske i Bosne i Hercegovine držati zarobljenima i poticati radikalizaciju pozicije Dragana Čovića i HDZ-a BiH.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.