Kurti i harmonika u Predsjedništvu BiH: Daleki put do Evropske unije

Nije to bilo davno, prije nešto više od tri godine, kada je (tadašnji) član Predsjedništva Bosne i Hercegovine u zgradu Državnog predsjedništva u Sarajevu doveo harmonikaša. Razvezao je svoj instrument omiljeni Dodikov harmonikaš Miroslav Matić, revali su „Romaniju“ i „Pjesmu majci“ (ili tako nekako) aktuelni predsjednik bh. entiteta Republika Srpska te njegovi najveći obožavatelji Radovan („republika šumska“) Kovačević, Staša (uzgajivač, prerađivač i preprodavac voća) Košarac i Branislav (nikad procesuirani, a osumnjičeni za ratne zločine počinjene na Ilidži) Okuka.

Kako je muzikant prošao kroz obezbjeđenje u Titovoj 16, ko je unio harmoniku Guerrini u Državno predsjedništvo, je li Matić upisan kao diplomatski, državnički ili „obični“ posjetilac sada i nije toliko važno, ali ostat će zabilježeno da se pola Bosne zbog ovog muzičkog happeninga istinski radovalo, a (gotovo) pola se smijalo i „tjeralo šegu“ gdje joj vrijeme i mjesto nije. Kolega iz Predsjedništva Željko Komšić izjavio je da “Dodik sam sebe ponižava” i da je „harmonikaš nepotrebna provokacija“, mediji su još nekoliko dana „žvakali“ ovu „zgodu“, sada malo ko i da je se sjeća.

Evropski put će biti sve teži i neizvjesniji

Dodikov muzički izričaj samo je fragment ko, kako i gdje vodi ovu državu i moguća, ali suprotna paralela s događajem od prošle sedmice, kada je Sarajevo posjetio premijer Republike Kosovo Albin Kurti. Daleko od toga da u istu ravan dovodim šatorskog muzikanta i predsjednika Vlade (za sada od Bosne i Hercegovine nepriznate) države koja od 1. januara bh. građanima jednostrano ukida vize, ali je krajnje neprihvatljiva pojava da u zgradu Predsjedništva može ući kad ko želi i hoće, odnosno da to bez ikakvih konsekvenci može odlučiti jedan od trojice članova kolektivnog šefa države.

Željko Komšić i kolega mu Denis Bećirović zvanično su, sve s protokolom, zastavama, slikanjem, saopćenjima, ugostili premijera Kosova i to je vjerovatno njihovo pravo i procjena. Imaju poslovnike, pravila, kućni red, protokol, državnički i diplomatski kodeks, desetke savjetnika… valjda su, ako ništa drugo, svjesni da su ispunili ispravnu i odgovornu misiju. (Da se mene pita, a ne pita se, vjerovatno bih drugačije postupio, ali ko sam ja da pametujem i savjetujem iskusne političare koji imaju nekoliko desetljeća iskustva.)

Državnički prijem Albina Kurtija u Bosanskohercegovačkom predsjedništvu – kakav god bio i kako god ga ko, pozitivno ili negativno, kvalificirao – definitivno je razobličio ono što smo i do sada znali, ali smo se nadali da se nešto može nabolje promijeniti: Bosna i Hercegovina ne da zadugo neće ući u Evropsku uniju, nego će joj ionako težak i trnovit put ka bloku biti sve teži i neizvjesniji. Otkazivanje dvije sjednice Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, na kojima su trebala biti usaglašena i u Brisel poslana dva zakona bitna za Reformsku agendu i odobravanje prve tranše Plana rasta i moguću isplatu „čistih“, bez velikih uslovljavanja, 70 miliona eura nije razlog i rezultat posjete premijera Kosova Sarajevu. Nedolazak ministara srpske nacionalnosti na sjednicu državne vlade samo je (sitni, gotovo nevidljivi) povod za mnogo opasniji i štetniji projekt urušavanja i uništavanje Bosne i Hercegovine.

Prijetnje ruskog ambasadora nisu slučajnost

Nije to „pamet“ Dodika, Košarca i ostale bratije da jednu „običnu“ posjetu dignu na nivo „opstanka srpskog naroda“, kojom mu je „političko Sarajevo (šta god to značilo) „gurnulo prst u oko“, zbog čega se na sjednici Narodne skupštine RS-a prosulo more uvreda, kletvi, međusobnih optužbi… Ništa u geopolitičkim i geostrateškim odnosima nije slučajno, malo toga promakne ispod radara, planova i namjera velikih sila. Sramna i neskrivena prijetnja ruskog ambasadora u Sarajevu Igora Kalabuhova kako ćemo „zapamtiti ovaj dan“ – i to zbog mogućeg usvajanja zakona o Južno plinskoj interkonekciji, koja bi mogla biti realizirana tek za sedam-osam godina – najmanje se odnosi na dotok ne-ruskog plina, razlozi su mnogo dublji i po ovu zemlju zlokobniji.

Bosna i Hercegovina je stoljećima na udaru velikosrpske hegemonije, najkasnije od „Načertanija“ (1844), nacrta nekada tajnog „programa spoljašne i nacionalne politike Srbije“ Ilije Garašanina, a javno objavljenog 1906. godine. Agresija devedesetih godina prošlog vijeka, činilo se, bila je vrhunac projekta Srpske akademije nauka i umetnosti, ali se ponovo rasplamsala, pogotovo nakon što je nekadašnji „američki igrač“ Milorad Dodik u potpunosti i ne krijući preuzeo nacionalističku i agresivnu politiku srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i sve izraženiji i otvoreniji maligni utjecaj koji stiže iz Rusije, koja, frustrirana zbog neočekivano dugog rata i velikih gubitaka tokom agresije na Ukrajinu te povlačenja sa strateških pozicija u Siriji, negdje mora „nadoknaditi“ te neuspjehe.

Upravo je na tom fonu američki magazin Newsweek objavio analizu vojnih stručnjaka o mogućnosti početka trećeg svjetskog rata. Admiral u penziji Mark Montgomery i bivši savjetnik američkog ministra odbrane James Anderson su istakli nekoliko lokacija u svijetu gdje bi mogao početi veći sukob, ne bez razloga akcentirajući Zapadni Balkan, prije svih Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Kosovo i Crnu Goru.

Montgomery smatra da će Rusija, koja ima veliki utjecaj u Gruziji i Srbiji, biti najvjerovatniji okidač za širi rat, da je ruski predsjednik „Vladimir Putin napravio pritisak na Srbiju“ te da s „Republikom Srpskom snažno gura ka sukobu tamo…” Nimalo optimistička predviđanja i opservacije iskusnih vojnih analitičara nisu veliko iznenađenje, ali su znakoviti jer dolaze u vremenima teških sigurnosnih kriza, ratova, bezbjednosnih izazova i tektonskih promjena na geopolitičkog i geostrateškom planu doslovno širom svijeta.

Milijarda eura ostaju samo kao dobra namjera?

Dok čitamo i slušamo crne slutnje i besramne prijetnje, Bosna i Hercegovina nema drugi put nego mukotrpno i dugotrajno istrajavanje na euroatlantskim integracijama. Plan rasta i milijarda eura kroz grantove i povoljne zajmove teško da će uskoro (a možda i nikada) stići na bh. budžete, jer oni koji opstruiraju rad najvažnijih državnih organa nisu naučili dobijena sredstva trošiti na transparentan i kroz realne projekte provodiv način. Njihovo opstruiranje rada Vijeća ministara i evropskog puta nije, kako je to kulturno i blago, da se nekome ne zamjeri, nazvao ministar prometa i komunikacija Edin Forto, „neodgovorno“ i „nije državničko“. Kako očekivati od onih koji otvoreno poručuju da ne vole državu Bosnu i Hercegovinu da se prema njenim institucijama ponašaju „odgovorno“ i „državnički“?

Vratit će se ministri srpske nacionalnosti u državnu vladu kad im opet bude trebalo napraviti neki ustupak, ali ne bez vanjske (Beograd, Moskva) dozvole i „programa rada“, možda već iduće sedmice. I na toj sljedećoj sjednici Vijeća ministara će se vidjeti da li su ministri „Trojke“ (Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovina, Narod i Pravda, Naša stranka), pa i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, naučili lekciju koju su još ranije trebali apsolvirati. I poručiti im da je Albin Kurti uvijek dobrodošao u Bosnu i Hercegovinu, bez obzira ko ga i gdje primio, a da je harmonikašima mjesto u orkestrima, na priredbama, veseljima i – što se Dodika i njegovih suflera tiče – u šatorima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.