Šta pad sirijskog režima govori o arapskoj regiji

Ustanak protiv Sirijske vlade, koji je okončao pola stoljeća vladavine porodice Al-Assad treba posmatrati kao jednu od najvažnijih političkih prekretnica u modernoj arapskoj regiji od kraja Drugog svjetskog rata i stvaranja Izraela 1948. godine. Ovaj događaj obilježava konačni raskid s nasljeđem arapskih autokrata koji su se oslanjali na vojsku, dugo dominirali i uništavali arapska društva od 1950-ih.

Mnogi s pravom slave svrgavanje Al-Assada, a mnogi drugi se pitaju šta slijedi s obzirom na uključenost različitih lokalnih i vanjskih sila u dešavanja u Siriji. Sirijski narod zna da želi pristojan život, da se tretira s poštovanjem i da se njegov glas čuje. Trebali bismo ih ponizno posmatrati dok donose novi i stabilan poredak svojoj državi i prestati sa zapadnjačkim ludostima analiziranja dužine brade ili s teorijama zavjere.

Karakteristike zajedničke arapske autokratije

Sada je ključno razmisliti o tome šta znače potresne priče o sirijskoj upravi i građanskom ratu. Sirija pod porodicom Assad nije bila ni jedinstvena niti djelo samo nekoliko lokalnih nasilnika. Umjesto toga, ona je primjer rasprostranjenog nasljeđa teške, često okrutne arapske državne moći koja je opustošila regiju i ponižavala njen narod pola stoljeća, uz pomoć regionalnih i velikih sila te raznih nevladinih grupa.

Al-Assadov režim bio je najdugotrajnija autokratska vlada oslonjena na vojsku, podržana izvana i vezana za porodicu koja je dominirala arapskom regijom, što je uništilo njen narod, ekonomiju i nacionalni integritet.

Sirijsko iskustvo otkriva sve oslabljujuće karakteristike zajedničke arapske autokratije, koje su široko rasprostranjene i moraju se sistematski iskorijeniti iz naših društava. To uključuje nedostatak pravog pluralizma i odgovornosti kroz vjerodostojne participativne institucije; vladavinu oslonjenu na vojnu i policijsku brutalnost, masovna hapšenja, mučenje i ubijanje; centralizirano ekonomsko planiranje koje stvara korupciju među elitom i duboke razlike u kvalitetu života širom države; nepostojanje strukturalnih veza između građana i države koje bi mogle generirati politike koje odražavaju pristanak i volju onih kojima se vlada.

Egipatska revolucija koju je predvodio Gamal Abdel Nasser iz 1952. godine počela je destruktivno nasljeđe vojne arapske uprave, koja se brzo proširila nakon što je Izrael porazio arapske vojske 1967. godine. Otac Bashara al-Assada, Hafez, bio je među grupom arapskih oficira koji su preuzeli vlast u sljedeće dvije decenije u raznim arapskim državama i nastavili ih tjerati u propast.

Bijes, strah i očaj

Ovi samonametnuti oficiri nisu mogli ni voditi rat ni efikasno upravljati tokom svojih decenija vladavine. Kao rezultat toga, od 1990-ih, većina Arapa izuzev onih koji su živjeli u nekoliko bogatih proizvođača nafte, trpjela je stalni pad u svojim mogućnostima za pristojno obrazovanje i zdravstvenu zaštitu, poslove, pristup dovoljnim količinama hrane, vode i struje i drugim osnovnim potrebama.

Regionalne ankete iznova otkrivaju da mali postotak Arapa (uglavnom u državama koje proizvode naftu i među malobrojnim elitama drugdje) živi ugodno, dok većina ne uživa ni politička prava ni pristojan materijalni život. Nejednakost i siromaštvo unutar arapskih društava nastavljaju rasti.

Kroz represiju, arapske vlade pretvorile su svoje građane u pasivne, nemoćne potrošače bez glasa od kojih mnogi pokušavaju emigrirati ili emigriraju. Represija je stvorila intenzivan bijes, strah i očaj među građanima. Oni su odgovorili izazivajući državu, pridružujući se njenom korumpiranom sistemu ili se povlačeći iz nje u manje plemenske, religijske ili ideološke grupe koje formiraju da bi se zaštitili i opstali suočeni s opasnostima od vlastite države, Izraela ili stranih sila.

Poziv za buđenje arapskim autokratama

Najmoćniji arapski pokreti koji su osporili militarizirani model moći bili su islamisti, i naoružani i miroljubivi. U Siriji, kada je mirni protestni pokret bio suočen s brutalnom vojnom silom, ustanak se brzo pretvorio u građanski sukob, što je ugrozilo nacionalnu koheziju, omogućilo širenje naoružanih grupa i dovelo do miješanja stranih sila.

Ovo što se dogodilo u Siriji trebalo bi biti poziv na buđenje za sve arapske autokrate. Ova regija ne može dugo izdržati činjenicu da nijednu arapsku državu nije vjerodostojno potvrdio vlastiti narod putem ustavnih ili izbornih sredstava.

Iskusio sam i kao novinar pisao o uvjetima života u arapskim društvima duže od pola stoljeća i mogu zaključiti da nijedna arapska država nije položila četiri ključna testa: stabilne državnosti, istinske suverenosti, državljanstva i održivog i pravednog razvoja ljudi.

Bilo bi bezumno propustiti signale koje Sirija šalje svijetu o nesalomivoj volji svakog građanina da živi slobodno i dostojanstveno. A bili bismo saučesnici u uskraćivanju toga Arapima ako se nastavimo ponašati kao i dosad s postojećim državnim i ekonomskim sistemima koji su uglavnom iznevjerili svoje ljude.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.