Je li režim poslije 12 godina prvi put stvarno uzdrman

Teza kako su tragični događaji u Novom Sadu pokazali da je sistem autokratske vladavine Aleksandra Vučića u Srbiji prvi put stvarno uzdrman – sve je manje teza, a sve više stvarnost koju podjednako manifestuju i bahata vlast i opozicija koje doskora kao da nigdje nije bilo.

Kako je došlo do toga da se kriza opozicije koja se podijelila još na temi izlaska ili bojkota parlamentarnih izbora preobrati u sve evidentniju krizu vlasti koja više i ne krije svoju autoritarost, aroganciju i spremnost da se po svaku cijenu održi u sedlu.

Lideri opozicije su izašli iz sjenke i konačno stali u prvi red neravnopravne borbe, dok Vučić čini sve više ustupaka makar i privremenim pritvaranjem svojih najodanijih saradnika kako bi na taj način lakše “kontrolisao štetu”.

Politička kriza je na vrhuncu, a poslije tuče u Skupštini i nezakonitog usvajanja budžeta i još masu drugih važnih zakona bez ikakve rasprave, sada se kao izlaz iz krize spominju čak i novi vanredni parlamentarni izbori i to, možda, već na proljeće 2025. godine. Iako je s vrha vlasti poručivano kako će opozicija imati svoju sljedeću priliku tek kroz četiri godine, kako je zakonima normirano.

Zašto Vučić ne da Vučevića

Da je Vučić poslije 12 godina ovaj put stvarno uzdrman, ponajprije zna sam Vučić koji je i prije velike tragedije u Novom Sadu najavljivao rekonstrukciju vlade koju je nedavno sam sastavljao unaprijed svjestan njene neučinkovitosti. Kriterij je uvijek bio poslušnost i slijepo provođenje vođine volje, a ne stručnost, iskustvo, profesionalizam i slične “trice i kučine”.

Uprkos raširenom uvjerenju kako Vučić bezgranično vjeruje ljudima iz vlastitog okruženja, prava je istina da on sada sve više strahuje od svojih namještenika nego od njegovih zvaničnih političkih oponenata.

Upravo zbog toga je najprije postavio Miloša Vučevića, tadašnjeg gradonačelnika Novog Sada, na čelo Srpske napredne stranke, a potom mu dodijelio ministarsku (vojnu) a onda i premijersku funkciju, djelimično zbog zajedničkih radikalskih i ideoloških korijena, ali i zbog bliskih Vučevićevih odnosa s Vučićevim bratom Andrejem koji, po svjedočenjima mnogih Novosađana, vodi glavnu riječ u tom gradu.

Zbog toga, a ne nekakvih menadžerskih i drugih sposobnosti, Vučić će braniti Vučevića od svake vrste odgovornosti, pa i one koju eventualno ima u padu nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu koja je ubila 15 ljudi. I, što je možda još važnije, neće ispuniti zahtjeve opozicije za smjenu Vučevića jer bi u tom slučaju on ostao sam na vjetrometini nezadovoljnika kojih je sve više u Srbiji.

Posebna priča je lider socijalista Ivica Dačić, glavni koalicijski Vučićev partner, koji se u dva prethodna izborna ciklusa takmičio s parolom “Vučić predsjednik, Dačić premijer”, ali je oba puta narodski rečeno “izvisio”.

Kao utješnu nagradu u raspodjeli kolača dobio je da vodi Ministarstvo unutrašnjih poslova, ali ne i gospodarevo blanko povjerenje. Zbog toga se u posljednje vrijeme oglašava kao portparol MUP-a umjesto policijske Službe za informisanje. Zašto to radi i zasipa javnost neistinama, kao što je ona kako nadstrešnica-ubica navodno nije ni bila u planu za rekonstrukciju, zna samo on.

Vjerovatno bi svako ko bi pomislio kako je koalicija doista oslabljenog SPS-a sa Vučićevim SNS-om na staklenim nogama bio u pravu bez obzira što je u toj stranci predsjednik Srbije samo “običan član” i bez obzira što će i Vučić i Dačić tvrditi kako je sve u najboljem redu i da je za sve aritmije u društvu i državi odgovorna isključivo opozicija “koja hoće građanski rat”.

Na Mesićevom tragu

Na pitanje je li zloslutno igranje riječima kao što je sintagma “građanski rat” samo pokušaj vlasti da zastraši sve nezadovoljnije građane kojima je već odavno “dosta svega” (čitaj: aktuelne vlasti) ili najava pojačane državne represije nad neistomišljenicima, najtačnije će biti ako se odgovori – i jedno i drugo.

S tim što valja podsjetiti na riječi hrvatskog političara iz devedesetih Stjepana Mesića, u to vrijeme predsjednika Predsjedništva SFRJ, kojeg srpska javnost pamti po rečenici: “Ja sam svoj posao završio, Jugoslavije više nema!”

Ali, kada već spominjemo Mesića, nije zgoreg podsjetiti na još jednu njegovu rečenicu koja koincidira sa današnjom srbijanskom stvarnošću: “Rat(ovi) na prostoru bivše Jugoslavije završiće se građanskim ratom u Srbiji.”

Ondašnji Mesić nije svoju anticipaciju detaljnije elaborirao, baš kao što ni službeni Beograd danas ne elaborira “građanski rat” koji sve češće izbija iz njegovih političkih kuhinja. Što je u svađi više sa samim sobom nego sa onima koji bi htjeli nešto više pravde i demokratije, duboko svjesni kako su na strani režima i vojska i policija i paravojska, protiv kojih sve i kada bi htjeli izmišljeni rat ne bi imali nikakve šanse.

Demonstriranje sile, ukoliko se ulični protesti nastave, svjedočiće ponajviše o strahu i slabosti države i njenog vrhovnika koji više od svega strahuje od gubitka vlasti.

Promjena opozicijske taktike

Šta se to promijenilo u odnosu na ranije ulične proteste građana i građanske opozicije koje je Vučićeva vlast relativno lako pacifikovala pomoću velikog broja podaničkih medija?

Do sada je bilo dovoljno da se kaže kako iza svake pobune stoje Đilas i Šolakovi mediji, riječju “žuti ološ”, da se to hiljadama puta ponovi na svim javnim smatračnicama, pa da pobuna bude ugušena. Usput, posljednje “lemanje” demonstranata od “kornjača”, žandarmerijskih jedinica za razbijanje demonstracija, desilo se još prije četiri godine kada se nekoliko hiljada građana usprotivilo Vučićevoj najavi drugog kruga represivnih mjera zbog pandemije korona virusa.

Tada se i dio opozicije ogradio od demonstranata, tvrdeći da je proteste organizovala sama vlast radi zastrašivanja građana.

Ni nedavni sukob kod Starog dvora, odnosno Skupštine Grada Beograda, osim polomljenih vrata i prozora, nije prouzrokovao veće posljedice po vlast kada je na gradskim izborima za dlaku izbjegla poraz, dijeleći čak i ministarske fotelje dotadašnjim opozicionarima.

Sada se bez uvjerljivih obrazloženja brutalno hapse pojedini lideri opozicije, naprimjer Savo Manojlović iz “Kreni-promeni” ili aktivisti brojnih pokreta otpora nastali u Beogradu, Novom Sadu, ali i drugim većim gradovima u vrijeme 12-godišnje Vučićeve vladavine.

Sada se, međutim, čak i Đilas šaketa sa skupštinskim obezbjeđenjem i agresivnim poslanicima većine u domu koji sve više liči na kozačku skupštinu, a ne na obavezno poštivanje demokratskih procedura bez kojih nema demokratije ni u Srbiji, niti bilo gdje u svijetu.

Sada Beograd više ne brane samo zeleno-lijevi frontovci kao onomad u Hercegovačkoj ulici, nego se na odbrani Starog savskog mosta, naprimjer, mogu vidjeti gotovo svi lideri opozicije koji se guraju sa do zuba naoružanom interventnom brigadom policije i “kornjačama” na ulazu u Novosadsko tužilaštvo ili na novosadskim ili beogradskim ulicama kada se obilježava 15 minuta šutnje za 15 žrtava nedavno obnovljene nadstrešnice dok na njih automobilima kidišu nahuškani lokalni funkcioneri i simpatizeri vlasti.

Pobune na sve strane

Svejedno, poslije serije štrajkova godinama zapostavljenih nastavnika u školama, sada je sve uočljivija i pobuna studenata koji blokiraju rad fakulteta koje manje ili više otvoreno podržavaju i njihovi profesori. Glas dižu i advokati, a taj će se “požar” sasvim izvjesno širiti cijelom Srbijom, što nikako ne znači da demonstranti žele “građanski rat” kako im se imputira, već upravo suprotno.

Žele ono što ispisuju po zidovima i pločnicima: dokidanje korupcije koja ubija i odgovornost svih kojima su “krvave ruke”.

Shvatili su, izgleda, kako više nije neophodno da na ulice izađe 100.000 ljudi i blokira autoputeve već je mnogo važnije da se raskrinkaju tajni najčešće koruptivni ugovori domaće i strane građevinske mafije, koje vlasti uporno žele sakriti ostavkama nadležnih ministara ili rukovodiocima željeznice.

To su tek prvi ustupci opoziciji za 12 godina vlasti koji, barem kako sada izgleda, neće relaksirati uzavrelu političku scenu.

Ili, kako bi rekao jedan od opozicionih lidera, Vučić jeste uzdrman, ali ne treba potcijeniti njegovu spremnost da posegne za aparatom sile i prinude u pokušaju da se odbrani.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.