Evropa (ne) čeka na nas: Sretna nova 2029.

„Evropa je od nas ‘digla ruke'“, „Nikada mi nećemo u Evropsku uniju“, „Prije će se Unija raspasti nego što će Bosna i Hercegovina ući u nju“, „Evropski blok nikada nije ni želio da budemo njegov dio“… samo je djelić širokog dijapazona odlično „informiranih“ i poslovično „obaviještenih“ sveznalica opće prakse u Bosni i Hercegovini, a takvih eksperata ne manjka ni u okruženju, naprotiv. Slušajući ove majstore spinova i vanjskopolitičke „analitičare“, koji teško da bi pobrojali desetak članica Evropske unije, saznalo bi se da je „blok davno propao, samo mu to još niko nije javio“.

Posljednji izvještaj Evropske komisije o stanju u Bosni i Hercegovini još jednom je na površinu izbacio nepogrešive „poznavatelje“ (ne samo) političke situacije u zemlji, regiji, Starom kontinentu, a ustvari radi se o, jednostavno rečeno, negatorima ove države. Radili to direktno ili indirektno, svjesno ili ne – svejedno je, rezultat njihovih „analiza“ je pogrešan, neargumentiran i, što je najvažnije i najporaznije – zlonamjeran. Što se ponavlja godinama i nikada neće (pre)stati, čak ni onda kad (pesimisti bi rekli: ako) Bosna i Hercegovina uđe u Evropsku uniju.

Može li i hoće li Dodik uvesti sankcije Putinu?

No dobro, da vidimo gdje je to „opet zapelo“, koji su to novi (uz nekoliko ranijih) „neprovodivi“ uvjeti koje je Evropska komisija postavila pred bh. vlasti i zbog kojih je zaigrale srca i pojavio se osmijeh kod hejtera i drugih negatora države i njenog euroatlantskog puta. Evo prvog: izvršno tijelo Evropske unije zahtijeva da Bosna i Hercegovina uvede sankcije Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, bez obzira na “političke opstrukcije” bh. entiteta Republika Srpska, a po „obvezujućem nalogu“ Srbije i njenog predsjednika Aleksandra Vučića (koji i dalje čuvaju i zavjetuju se „braći Rusima“) i zvanične Moskve, odakle stiže (ili je čelnik entiteta Republika Srpska direktno i vlastoručno donosi) molba (čitaj: naredba) da o sankcijama ne smiju ni pomisliti.

Jeste (malo?) kontradiktoran zaključak iz izvještaja Evropske komisije kako je Bosna i Hercegovina napravila dobar posao u kontekstu zajedničke vanjske, sigurnosne i odbrambene politike („Postignut je dobar napredak, jer je Bosna i Hercegovina dostigla i održavala potpuno usklađivanje sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom Evropske unije, posebno u vezi s izjavama i restriktivnim mjerama nakon ruske agresije na Ukrajinu“, ali „provedba restriktivnih mjera ostaje izazov zbog političkih opstrukcija“), no nesumnjivo je da u Briselu žele da se, nakon što su bh. zvaničnici (ne računajući one iz entiteta Republika Srpska) potpisivali dokumente u kojima se osuđivala agresija Rusije na Ukrajinu, službeno i zvanično Sarajevo uvede sankcije Moskvi.

„Nikada do toga neće doći“, imaju na to spreman odgovor analitičari, kolumnisti i komentatori sa društvenih mreža i minornih medija i portala. Jer, tvrde oni, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik ne ide, s neskrivenim veseljem i poniznim, gotovo puzećim, snishodljivim gestama, najmanje dva puta godišnje u Moskvu i druge ruske gradove kako bi se na pet-deset minuta „zvanično“ sastao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u nekim hodnicima i na marginama većih skupova i poručio da će mu država (Bosna i Hercegovina) koju ne voli, a po diktatu „mrskog“ Zapada“, uvesti ekonomske i svake druge sankcije.

Kakav je evropski odgovor na rusku ekspanziju?

„A što do toga ne bi došlo [bh. sankcije Rusiji], je li to Dodik nedodirljiv, bezvremen i svemoguć?“, pitat će neki drugi, sposobniji, upućeniji i informiraniji analitičari i poznavatelji vanjskopolitičkih odnosa i okrenuti priču za 180 stepeni. Jeste da Dodika, osim nacionalističke i antibosanske vlasti u Srbiji, „prate“ i nerijetko podstrekavaju čelnici Mađarske i Slovačke, Viktor Orban i Robert Fico, ali do „prijelomne“ tačke u narednom periodu mora doći, a samim tim i do raspakiravanja paketa koji je „skockan“ još 1998. godine. Istina je da ni trenutna opozicija u entiteta Republika Srpska ne bi „zaigrala“ protiv „braće Rusa“, Moskve i Putina, ali nije li upravo onaj kojeg nastoje zbaciti od 2006. godine na vlast stigao zahvaljujući prozapadnoj, a ne proruskoj podršci? Moglo bi se nešto slično ponoviti, zašto ne?

Predstavljajući prije nekoliko dana redovne izvještaje o potencijalnim članicama Evropske unije, (još malo) visoki predstavnik za sigurnosnu i vanjsku politiku Josep Borrell i komesar za proširenje Oliver Varhelyi nimalo slučajno nisu spomenuli 2029. godinu kao mogući okvir za primanje u članstvo u blok „pojedinih zemalja“. Koje su to zemlje, kakve su im šanse i ko su favoriti za ulazak u Uniju niko zvanično od evropskih čelnika ne govori, ali ne jednom su najavili kako bi bilo najbolje i najpoštenije da sve zemlje Zapadnog Balkana zajedno postanu članice Evropske unije.

Je li to realno i moguće, je li to okvirno 2029. godina i kraj mandata narednog saziva Evropske komisije, koji će uskoro preuzeti mandate, za sada je teško odgonetnuti, ali je nesumnjivo da nova geopolitička i geostrateška pomjeranja nalažu snažan i adekvatan odgovor Brisela. U takvim okolnostima ni mnogo veći i značajniji „autoriteti“ od Dodika, Vučića, Orbana, Fica… ne mogu i neće zaustaviti evropski odgovor na rusku ekspanziju. Brutalna agresija na Ukrajinu, čiji se kraj ne nazire, prijeti da se prelije na Gruziju i Moldaviju, pa čak i na Zapadni Balkan, prije svih na Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru, a onda ni maligno širenje na Kosovo i Sjevernu Makedoniju nije nemoguće.

‘Samo par godina za nas’ i za ‘one što nas ne vole’

Evropska komisija je konačno, možda i najjasnije do sada, poručila kako je Srbija jedina koja se nije u potpunosti uskladila s vanjskom i sigurnosnom potlikom Unije, nije uvela sankcije protiv Rusije, zadržala je odnose na visokom nivou s Moskvom te intenzivirala odnose s Kinom, “što otvara pitanja o njenomu strateškom smjeru”.

Iako je nekoliko dana ranije predsjednica Evropske komisije Ursula Von der Leyen u Beogradu hvalila Srbiju, Vučiću poručila kako je “predan reformama, naročito u temeljnim pitanjima, vladavini prava i demokratije … iza Vaših riječi slijede djela”, svima je jasno da od „dobro volje“ Srbije zavisi evropski put ostalih zemalja u regiji. Ima li Brisel specijalan i efikasan plan za Beograd za sada je teško prognozirati, ali ne bude li ga „operacija 2029“ nema šansi za uspjeh.

Pogotovo je ovaj, za sada vjerovatno virtuelni, plan važan za Bosnu i Hercegovinu, čiji predstavnici vlasti konačno i definitivno trebaju i moraju ispuniti sve one zadatke i obaveze koje pred njih postavi Brisel. U tom slučaju će i odlično „informirane“ i poslovično „obaviještene“ sveznalice opće prakse (a ustvari negatori ove države) ostati na marginama i u crnim rupama, gdje i pripadaju. Prije više od tri i po desetljeća Milan Mladenović je poručio „Samo par godina za nas“, a upravo narednih četiri-pet godina Bosna i Hercegovina ne smije propustiti. Šta god o tome mislili „oni što nas ne vole“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.