Dan državnosti Bosne i Hercegovine: Možemo li vratiti dostojanstvo?

Žalosno je da se u vezi sa obilježavanjem godišnjice ZAVNOBiH-a vode besmislene rasprave o tome da li je ono formalno predviđeno ustavima ili zakonima, a ćuti se o vrijednostima onoga što je, bar normativno, utemeljeno prije gotovo 70 godina. Radi se, zapravo, o poniženju. Ako ponižavamo vrijednosti prošlog, onda ponižavamo sami sebe. No, možda smo se na poniženje svake vrste i navikli, jer u takvom horizontu živimo već duže vrijeme. Otuda i pitanje: možemo li vratiti dostojanstvo – kako svakom od nas pojedinačno, tako i društvu u cjelini?

Ovo je, u kolumni za Al Jazeeru Balkans napisao profesor doktor Miodrag Živanović povodom 68 godina od prvog Zasjedanja antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, pa se taj datum, 25. novembar, obilježava kao Dan državnosti u „našoj maloj zemlji sa velikom antifašističkom tradicijom i doista vrijednim tekovinama“. Danas, 13 godina kasnije, teško da se može šta oduzeti (pa i dodati) sumornoj, ali istovremeno i poučnoj poruci i vapaju najomiljenijeg filozofa svih Bosanaca i Hercegovaca koji se ne mire što na „ovom brodu ludaka … živimo sate, dane, godine u uslovima brutalnog populizma i još brutalnijeg fašizma…“

Jedna od najsiromašnijih i najkorumpiranijih zemalja Evrope

Tog 25-novembarskog dana vijećnici ZAVNOBIiH-a su u Mrkonjić-Gradu donijeli odluku o obnovi državnosti Bosne i Hercegovine, koju je izgubila 1463. godine, kada je Bosna potpala pod upravu Osmanskog carstva, potvrdili njene historijske granice i utemeljili je kao jednu od šest ravnopravnih republika u tadašnjoj Jugoslaviji. Četiri dana kasnije, na Prvom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, održanom u Jajcu, Rezolucija ZAVNOBiH-a je potvrđena i ozvaničena.

Legalno, legitimno, konkretno, precizno, afirmativno… pa ipak, i 81 godinu kasnije, ne smanjuje se broj onih koji, sve bezobzirnije i otvorenije, „crtajući“ nove granice i najavljujući secesije, ponižavaju vrijednosti prošlog i navlače teške oblake na horizonte budućeg. Za njih ne postoji ni država (termin iz Ustava Bosne i Hercegovine), niti Dan državnosti; njima je himna Bože pravde (da se susjedi ne uvrijede, mnogima i Lijepa naša domovino) važnija i draža od svečane pjesme (i dalje bez teksta) Bosne i Hercegovine; ne kriju – dapače, javno se hvale – da slave i praznuju značajne datume i događaje drugih država, raduju se uspjesima i dostignućima komšija i susjeda…

Bosna i Hercegovina danas je jedna od najsiromašnijih i najkorumpiranijih zemalja Evrope, s nedavnom (a i stoljećima) tragičnom prošlošću i neizvjesnom budućnošću. Zemlja tisućljetna preživjela je brojne okupatore, tutore, agresore i političke rašomone i udare i sve je izvjesnije da sličnih, blago rečeno, iskušenja neće manjkati ni u narednim godinama i desetljećima. Zemlja koja ima komšije i susjede kao Bosna i Hercegovina – da parafraziram čelnika u doba kada su joj, nakon gotovo pola milenija, potvrđene granice i kada je utemeljena kao jedna od šest republika u Jugoslaviji – itekako mora biti zabrinuta za svoju budućnost.

Predstavnici dva konstitutivna naroda ‘zaigrali’ protiv vlastite države

Primjera za to je kroz historiju bezbroj, a posljednji se dešava upravo ovih dana i mjeseci, dok je održavana rasprava pred Velikim vijećem Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u slučaju “Slaven Kovačević protiv Bosne i Hercegovine”, a po žalbi (kud’ će suza već na oko) vlastite vlade, odnosno državnog Vijeća ministara. Ne ulazeći u „meritum slučaja“ – je li u prvostepenom postupku prihvaćena žalba bh. građanina čiji je „cilj da se u Bosni i Hercegovini uspostave standardi kakvi vladaju u drugim evropskim, demokratskim i pravnim državama“; ili je riječ o „svjesnoj obmani Evropskog suda“ i „pokušaju da se od Bosne i Hercegovine napravi unitarna [bošnjačka?] država“ – nedvojbeno je da su predstavnici dva (od tri) konstitutivna naroda „zaigrali“ protiv vlastite države.

Ministri pravde na državnom te entitetskim nivoima nisu žalili ni truda, ni krupnih riječi i „neosporivih“ činjenica da uvjere sudije Velikog vijeća da bi njihova potvrda prvostepene presude da su Ostali majorizirani dovela do nesagledivih posljedica po Bosnu i Hercegovinu, ali ponajviše na konstitutivnost naroda, prije svih hrvatskog i srpskog. Imali su Davor Bunoza, Vedran Škobić i Miloš Bukejlović u Strasbourgu punu podršku bh. agentice pred ovim sudom Monike Mijić, predstavnice Hrvatske Štefice Stažnik te advokata kojeg je angažirao Ured visokog predstavnika, dok je Kovačevića (doduše iz publike, „bez prava glasa“) sokolio član bh. Predsjedništva Željko Komšić, kod kojeg je apelant zaposlen. Neravnopravna borba, reklo bi se, ali za konačnu presudu Velikog vijeća, koja bi mogla biti obznanjena na proljeće, brojčana nadmoć i „teška artiljerija“ protiv prvostepene presude i boraca za konstitutivnost ne bi trebala imati značajnijeg utjecaja.

Ono što je „lovce na sitnice“, a ustvari je jedan od krucijalnih detalja, zaintrigiralo bilo je pitanje jednog od 17 članova Velikog vijeća, bh. sudije na „privremenom radu“ u Strasbourgu Farisa Vehabovića, „ima li u bh. delegaciji Bošnjaka, ako već zastupaju interese svih konstitutivnih naroda?“ Znao je on odgovor i prije nego što je postavio to pitanje – nema! – i time na određeni način pokazao šta čelnicima (ne svima, naravno) najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini znači ova presuda, ali i – možda je pregrubo, ali ne i netačno – sudbina ove zemlje. Borba za vlast (a time i moć, novac, privilegije), podjela na „patriote“ i „izdajnike“, ko je više uradio za svoj narod i stalno gledanje i očekivanje da neko drugi uradi njihov posao i za njihovu državu, u koju se zaklinju i koja im je sve dala… postali su konstanta, stil života i vladanja (ili borba za vlast, svejedno) posljednjih desetljeća.

Potiru nam i ono malo dostojanstva koje nam je ostalo

„Zahvaljujući“ Dejtonskom mirovnom sporazumu, Bosna i Hercegovina ima brojčano malu (profesionalnu) vojsku i skromno naoružanje, pa je sretna ako dobije pokoju međunarodnu donaciju i obećanje predstavnika vlasti na državnom nivou da će biti kupljen helikopter, ali bez naoružanja, za „humanitarne misije“. Za to vrijeme komšije na istoku kupuju borbene avione, helikoptere, dronove, sisteme raketne artiljerije, tenkove… Susjedi na zapadu planiraju u narednih nekoliko godina investirati 3,2 milijarde eura za kupovinu zračnog sistema Bayraktar, tenkove Leopard, raketni sistem Himars, korvete…

Prije nekoliko dana je bivši premijer Srbije i potpredsjednik vlade nekadašnje Savezne republike Jugoslavije te (bivši, sadašnji i zauvijek) ratni zločinac Nikola Šainović najavio „moguće promene granica“, jer su „već promenjene u Ukrajini”. Ovaj nekadašnji haški uznik (presuđen na 18, a „odležao“ 13 godina, zbog zločina počinjenih na Kosovu) i dalje je aktivan i nesumnjivo upućen u dešavanja u regiji i šire. U takvom „ozračju“, dok se svijet naoružava i najavljuju „promjene granica“, Bosna i Hercegovina, odnosno samo jedan njen dio, dočekuje Dan državnosti, a mnogi ponižavaju i vrijeđaju vrijednosti prošlog i potiru ono još malo dostojanstva koje nam je ostalo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.