Narodna skupština RS-a: Armatura suvereniteta ili ratnih zločina i genocida

“Lјudi i narodi nisu pilјci, niti klјučevi u džepu, pa ćemo ih premestiti tamo-amo. To je lako reći, a teško ostvariti… Prema tome, mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto da prosejemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin [Momčilo] Krajišnik i gospodin [Radovan] Karadžić objasniti svetu. To je, lјudi, genocid!”, ‘proročanski’ je tog 12. maja 1992. godine, na sjednici samozvane skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, govorio general-pukovnik Ratko Mladić.

Tri godine i dva mjeseca kasnije, 11. jula 1995, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske najavio je ono čemu se ranije (kao) protivio: “Evo nas 11. jula 1995. u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskog, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Napokon, došao je trenutak da se, posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru…” Krvavi lov na bošnjačke dječake i muškarce je mogao početi te su u narednih nekoliko sedmica brutalno ubijene hiljade “Turaka”, Srebrenica je etnički očišćena, a general smrti je “ušao u legendu” i 27 godina kasnije u Hagu pravomoćno presuđen na doživotni zatvor, zbog počinjenog genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.

Ima li zločinačke najave od 12. maja 1992. i početka izvršenja genocida 11. maja 1995. u nedavno objavljenoj knjizi Armatura suvereniteta, kojom je Narodna skupština bh. entiteta Republika Srpska obilježila 33 godine od osnivanja? Pitanje je retoričko i nepotrebno, jer tog 24. oktobra 1991, kada je formirana samozvana skupština srpskog naroda u Bosni Hercegovini, ti “časni i hrabri” stvaraoci (Nenad Stevandić, oktobar 2024.) nisu imali na umu ništa drugo nego da po svaku cijenu podijele Bosnu i Hercegovinu te ognjem i mačem omeđe “svoju, srpsku teritoriju”, kao što je nedvosmisleno govorilo ime te paratvorevine – srpska republika Bosna i Hercegovina.

Krajišnik, ratni zločinac s lopovskim građevinskim iskustvom

Časni i hrabri ljudi ne planiraju, organiziraju, izvršavaju, opravdavaju, slave i ponose se genocidom, ne čine ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, ne vrše etničko čišćenje, ne ubijaju i ranjavaju civile, ne siluju žene i djevojčice, ne opsjedaju godinama, neprestano granatiraju i uništavaju sela i gradove, ne izgladnjuju ljude “koji nisu naši” (bez obzira na vjeru, religiju, naciju), ne uskraćuju im vodu, električnu energiju, plin, slobodu kretanja… Ljudi (?) koji formiraju parlament na temelju “krvi i tla” (“Ubijeđen sam da će 21. decembar 1991. biti početak bune protiv dahija” – poslanik Rajko Dukić je gotovo četiri godine prije zločinca Mladića krenuo u boj protiv “Turaka”) sve su samo ne časni i hrabri, a nemali broj njih se “učlanio” u klub optuženika i osuđenika pred domaćim i međunarodnim sudovima.

“Slavljenička” knjiga u prvom dijelu naslova građevinske tematike, a u drugom dijelu netačnog termina – Armatura suvereniteta – kako kažu autori, promotori i slavljenici, sadrži sve akte koje su poslanici izglasali od osnivanja parlamenta RS-a, na jednom mjestu sabrani su svi zakoni, pravni akti, deklaracije, rezolucije i odluke, po godinama usvajanja. Posljednji dio je deklaracija o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda, usvojena na svesrpskom saboru u Beogradu, gromoglasna i na papir utisnuta “vekovna težnja” (a u suštini nacionalistička, zločinačka, neljudska) u najavi – “svi Srbi u jednoj državi”, poznata i kao “srpski sv(ij)et”.

Nije prvi predsjednik parlamenta RS-a Momčilo Krajišnik dočekao svesrpski sabor, ali jeste pravomoćnu presudu da je ratni zločinac i kaznu od 20 godina zatvora. Taj “časni i hrabri” nacionalista ove je epitete stekao i prije ratnih devedesetih, kada je, kao direktor TAT-a jednog od najboljih pogona sarajevskog „Energoinvesta“, sredinom osamdesetih završio u zatvoru na devet mjeseci, zbog malverzacija oko izgradnje vikendice brata mu po zločinu Radovana Karadžića na Palama. Krajišnik je kasnije kriminal “pravdao” nacionalnom pozadinom, jer je bio u zatvoru “zato što je Srbin”, a ne sitni lopov. Kasnije ga je u zatvor spremio i Haški tribunal, ali ne zato što je Srbin, nego ratni zločinac.

Doktori koji su pogazili obraz i Hipokratovu zakletvu

I većina od Krajišnikovih sedam nasljednika na čelu Skupštine RS-a bila je iz kolone “časnih i hrabrih”. Prvi od njih je sarajevski doktor Dragan Kalinić, u ratu ministar zdravlja na Palama, koji je sramno šutio (neki tvrde i likovao) dok su njegovi „oslobodioci“ sa okolnih brda granatirali i palili sarajevsko porodilište i ostale bolnice, ubijali i ranjavali bebe, djecu, žene, stare ljude, ranjenike, bolesne i nepokretne. Kako je uspio pobjeći ispod radara Haškog tribunala i domaćih sudova ostat će misterija, što mu podiže nacionalistička krila, pa je i danas jedan od najradikalnijih i najbezobzirnijih „stvaraoca“ RS-a i najglasniji navijač aktuelne entitetske vlasti – što je, dakako, odlika „časnih i hrabrih ljudi“.

Jedan iz plejade „časnih i hrabrih“ je i Petar Đokić, predratni uzorni omladinac, komunista, milicajac, pa reformista Ante Markovića i privatnik, ratni „bezbjednjak“. Pa se poslije rata „uhvatio“ konkretnijih stvari, politike (Socijalistička partija RS-a, posestrica Socijalističke partije Srbije Slobodana Miloševića), moći, para. Jeste „nešto malo muljao“, pa je 2007. proglašen krivim za prevaru, kada je oštetio jednog teleoperatera za 150.00 eura i osuđen na tri mjeseca zatvora. Što ga je „preporučilo“ da je već deset godina ministar industrije, rudarstva i energije RS-a te da „časno i hrabro“ raspolaže (na, blago rečeno, sumnjiv način, kažu dobro upućeni) milijardama eura.

Posebno je „častan i hrabar“ aktuelni predsjednik parlamenta RS-a Nenad Stevandić, autor ove bezvremenske kovanice, (prvo)borac za slobodu srpskog naroda. Dok su se mnogi još zavaravali i nadali da će ratno ludilo „zaobići“ Bosnu i Hercegovinu, on i ekipa „časnih i hrabrih“ su maltretirali, šikanirali, tukli, protjerivali nesrpsko stanovništvo iz Banje Luke i okoline. Slično kao kolega mu doktor i (raniji) predsjednik Narodne skupštine RS-a Dragan Kalinić, ni Stevandić nije odgovarao za svoja (ne)djela pred domaćim i međunarodnim sudovima, ali je zato, kako sam tvrdi, „ponosni nosilac“ sankcija Sjedinjenih Američkih Država, s velikim izgledima da na crnoj listi OFAC-a još dugo ostane.

Uporno krijete kosti i krvavu armaturu žrtava

Ipak, najveći biser parlamenta RS-a nije se nalazio na čelu ove institucije, ali jeste zato (više puta) bio premijer ili predsjednik (i sada je) ovog entiteta te član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Poslanik Milorad Dodik, s još dvojicom stranačkih kolega, uspio je, uz pomoć stranaca, u januaru 1998. od opozicionara postati vlast (premijer). Od tada je, s nekoliko godina pauze, na čelu RS-a i sve upornije i bezobzirnije gura u crnu rupu stanovnike ovog entiteta, ali i cijele Bosne i Hercegovine, što mogu, pogađate, isključivo „časni i hrabri“. Oni slave 33 godine kako su startali da, između ostalog, ispune „proročanstvo“ svog lidera i ratnog zločinca Radovana Karadžića: „Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak…“ Nisu uspjeli u tom paklenom naumu, ali i dalje zdušno i ponosno veličaju i slave genocid i ratne zločine i zločince.

Ako su kosti ubijenih (bez obzira na njihovu nacionalnost) devedesetih godina prošlog vijeka ta „armatura“ (nepostojećeg) suvereniteta jednog na krvi i zločinu formiranog entiteta, onda ste svi vi – ideolozi, planeri, stvaraoci, izvršioci, slavljenici, ponosni nasljednici – „debelo“ pogriješili, ponajprije dok ste kopali temelje neljudskog projekta, pa zatim gradili zidove i, na kraju, podigli krov sramom i beščašću. I od toga ne odustajete; krijete krvavu armaturu žrtava, lažete i iskrivljujete mnogo toga što ste učinili, ali istina vas uvijek stiže.

Ne do kraja i nedovoljno dokumentirana i procesuirana, ali ipak jasna i opominjuća – ne radujte se zločinu i zločincima…

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.