Vrijeme je da se Izrael izbaci iz Ujedinjenih naroda

Na sceni je sve brojniji pokret civilnog društva u Palestini i širom svijeta, koji zahtijeva izbacivanje Izraela iz Ujedinjenih naroda ili njegovu suspenziju zbog režima aparthejda na okupiranom palestinskom području, ratnih zločina koje čini u Gazi i drugih stalnih kršenja Povelje UN-a.

Taj zahtjev je u skladu s ciljevima i ambicijama globalnog pokreta „Bojkot, oduzimanje, sankcije“ (BDS).

Međutim, mjesecima se unutar pokreta vode rasprave o prednostima i nedostacima pozivanja na opoziv članstva Izraela, sa oklijevanjem koje prvenstveno proizlazi iz zabrinutosti zbog moguće izraelske odmazde.

Neki su se plašili da bi Izrael mogao odgovoriti blokiranjem agencija UN-a za pružanje osnovnih usluga Palestincima, posebno u Gazi, gdje je takva pomoć prijeko potrebna.

‘Progon za progon’

Međutim, nedavni zakoni koje je donio izraelski Knesset koji zabranjuju UNRWA-u, Agenciji UN-a za palestinske izbjeglice, da djeluje na teritoriji pod izraelskom kontrolom, uklonili su ovu pragmatičnu ograničenost. Prelazeći tu crvenu liniju, Izrael je potkopao glavni razlog za one koji se zalažu za oslobađenje Palestine da ne pozivaju na njegovo izbacivanje iz UN-a te utabao put snažnom sloganu “progon za progon”.

Pa, zašto je Izrael zabranio UNRWA-u da djeluje na teritoriji koju je okupirao?

Kao što je Naser Sharaya'a, glasnogovornik Komiteta za narodne usluge u izbjegličkim kampovima na okupiranoj Zapadnoj obali, rekao u nedavnoj izjavi: “Izraelska zabrana UNRWA-e dio je šire strategije usmjerene na potkopavanje prava na povratak Palestinaca koji su bili protjerani iz svoje domovine u Nakbi 1948, kada je uspostavljena Država Izrael“.

Više od 700.000 Palestinaca bilo je prisilno raseljeno, što je dovelo do stvaranja Izraela 1948, što Palestinci pamte kao Nakbu, ili “katastrofu”. Ubrzo nakon Nakbe, Generalna skupština UN-a usvojila je Rezoluciju 194, koja je potvrdila prava ovih palestinskih izbjeglica, i njihovih potomaka, na domove koje su bili prisiljeni napustiti.

Godinu kasnije, na temelju te rezolucije, osnovana je UNRWA, zadužena za pružanje osnovnih usluga palestinskim izbjeglicama, poput obrazovanja i primarne zdravstvene zaštite, dok su čekali na povratak.

Kao dio svojih operacija, UNRWA je dužna voditi evidenciju palestinskih izbjeglica i njihovih potomaka. Registar uključuje izbjeglice iz 1948. kao i one koji su protjerani ili prisiljeni na bijeg tokom kasnijih sukoba. Ovaj službeni registar je međunarodno priznat i služi kao pravni dokaz izbjegličkog statusa.

Stvaranje militariziranih geta

Na mnogo načina ova agencija UN-a služi kao zaštitnik palestinskog prava na povratak, držeći izbjeglice i njihovo pravo na povratak u svoje domove i zemlju priznatim od strane UN-a, i u centru svjetske pažnje.

Zabranom UNRWA-e, Izrael ima za cilj izbrisati palestinsko pravo na povratak, učvrstiti njihove doseljeničko-kolonijalne prakse i njihovu kolonizaciju učiniti trajnom.

Ova je namjera posebno očita u Gazi, gdje izraelski vojni napori nastoje zamijeniti UNRWA-u mehanizmom za humanitarnu pomoć, koji je u skladu sa njegovim dugoročnim kolonijalnim ciljevima. Izrael radi na ovom cilju od početka svog genocidnog rata u Pojasu Gaze, pokušavajući potkopati UNRWA-u napadom na njene objekte, ubijanjem brojnih članova njenog osoblja i optuživanjem mnogih drugih za učešće u aktivnostima otpora – što je tvrdnja koju Izrael na kraju nije uspio argumentirati.

Jedan scenarij o kojem Izrael, čini se, razmišlja u Gazi su privatni zaštitari koji rade s nevladinim organizacijama na isporuci pomoći stanovništvu na okupiranoj teritoriji. Ovaj model, koji su razvili Amerikanci u Afganistanu i Iraku, naširoko je kritiziran zbog militarizacije pomoći i omogućavanja nekontroliranog zlostavljanja izbjeglica od privatnih zaštitara.

Ako se provede u Gazi, ovaj scenarij bi zapravo pretvorio enklavu u mrežu izoliranih i snažno militariziranih geta pod nadzorom privatnih kompanija. To bi produbilo izraelski aparthejd, sa nivoom segregacije, koji bi nadmašio čak i onu koja se prakticirala u aparthejdu u Južnofričkoj Republici.

Dakle, šta bi trebalo učiniti kako bi se suprotstavilo očitoj izraelskoj strategiji zabrane UNRWA-e, brisanja palestinskog prava na povratak i trajnog uspostavljanja okupacije i aparthejda?

Najbolji način za suprotstavljanje ovoj strategiji je izbacivanje Izraela iz UN-a. Izbacivanje iz UN-a izoliralo bi Izrael od globalne zajednice i otežalo mu nastavak rata protiv Gaze, invaziju na Liban i nezakonite napade na druge države članice i agencije UN-a. Također bi poslužilo kao snažan odgovor na uporne napade Izraela na UN, njegove zaposlenike i agencije.

Kompliciran proces i stav SAD-a

Ali proces kojim se to postiže kompliciran je proceduralnim koracima i ravnotežom snaga među državama članicama UN-a. Prema članu 6. Povelje UN-a, Vijeće sigurnosti UN-a (UNSC) odgovorno je preporučiti Generalnoj skupštini protjerivanje svake države koja uporno krši načela UN-a. Dobivanje takve preporuke od Vijeća sigurnosti UN-a zahtijeva da se niti jedna od njegovih stalnih članica s pravom veta ne suprotstavi prijedlogu.

Ako niti jedna zemlja s pravom veta ne iskoristi tu mogućnost – što je veliko ako se uzme u obzir stav SAD-a o tom pitanju – proces bi tada prešao u Generalnu skupštinu UN-a, gdje bi dvotrećinska većina njenih članica trebala podržati preporuku kako bi ona prošla.

Međutim, s praktičnog aspekta, postizanje te većine bi, također, bilo teško zbog prevladavajućeg globalnog odnosa snaga. Ne samo da bi se SAD i njegovi evropski saveznici vjerovatno usprotivili takvoj preporuci, već bi, također, izvršili utjecaj na druge države kako bi spriječili da taj potez zaživi.

Alternativni put za izbacivanje Izraela iz UN-a je da Generalna skupština UN-a označi Izrael kao državu aparthejda. To bi stvorilo više prilika za inicijative civilnog društva širom svijeta da dobiju podršku za odluku o suspenziji učešća Izraela u UN-u. Pravni temelj za takvo djelovanje može se pronaći u Rezoluciji Generalne skupštine UN-a 3068 (XXVIII), koja definira aparthejd kao zločin protiv čovječnosti i poziva na njegovo “suzbijanje i kažnjavanje”.

Praktični dokazi koji podržavaju klasifikaciju Izraela kao države aparthejda mogu se izvući iz brojnih rezolucija UN-a, koje ističu izraelsku doseljeničko-kolonijalnu praksu na okupiranoj palestinskoj teritoriji, posebno kroz izgradnju i širenje naselja. Ova karakterizacija dodatno je ojačana izraelskim Zakonom o nacionalnoj državi, koji daje puna građanska prava isključivo Jevrejima, dok ograničava prava palestinskih državljana Izraela koji su ostali u svojoj domovini nakon Nakbe 1948.

Nekoliko posebnih izvjestilaca UN-a i mnoge vodeće međunarodne nevladine organizacije, uključujući Amnesty i B'tselem, također su objavile izvještaje u kojima se detaljno opisuje izraelska praksa aparthejda. Što je najvažnije, glavno pravosudno tijelo UN-a, Međunarodni sud pravde (ICJ), u značajnom savjetodavnom mišljenju objavljenom u julu proglasio je Izrael odgovornim za aparthejd i rasnu diskriminaciju na okupiranom palestinskom području.

Odbrana međunarodnog poretka

Izrael je zabranio djelovanje agencije UN-a na teritoriji koju kontrolira uglavnom kako bi mogao nekažnjeno nastaviti kršiti Povelju i rezolucije UN-a. To se dogodilo nakon što je njena vojska namjerno uništila objekte UN-a, ubila desetke njegovih zaposlenika i neutemeljeno ih optuživala za kriminal više od godinu.

Nema više razloga da se iko ko vjeruje u misiju UN-a i podržava oslobođenje Palestine suzdrži od zahtjeva za uklanjanje Izraela iz te organizacije. Iako je zbog globalne dinamike moći vrlo teško osigurati suspenziju, napori da se postigne taj cilj pomogli bi palestinskoj borbi.

Isključivanje Izraela iz UN-a jasno bi pokazalo predanost globalne zajednice okončanju aparthejda, eliminaciji rasne diskriminacije i poštivanje načela Povelje UN-a. To bi, također, poslalo jasnu poruku Palestincima da svijet stoji uz njih i prepoznaje zlostavljanje koje trpe pod izraelskom vladavinom i okupacijom.

Vrijeme je za “progon za progon”. Vrijeme je da svijet preduzme akciju u odbrani međunarodnog poretka i izbaci Izrael iz UN-a.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.