Ako se nešto ne poduzme, libanska kriza s raseljavanjem mogla bi uništiti državu

Liban se suočava s prijetnjom jednako razornom kao i bombe koje padaju na njegove gradove: krizom raseljavanja koja prijeti da iznutra razori državu. Zajednice su prenapregnute, a rasjedi u libanskom društvu sve su širi svakoga dana. Ako se ovo nastavi bez intervencija, implozija bi mogla biti razornija od samog rata.

Više od milion ljudi pobjeglo je iz svojih domova u prva 72 sata izraelskog bombardovanja. Egzodus je bio brz i haotičan, a porodice su se osjećale izgubljeno i nisu znale gdje ići. No, uskoro se formirao obrazac – ljudi su bježali u „sigurnija“ područja – ali tu je prestajao red. Samo je 190.000 od procijenjenih 1,2 miliona raseljenih našlo put do organizovanih skloništa. Većina ljudi sada je izvan vidokruga, odsjedaju u neformalnom smještaju, iznajmljuju smještaj po izuzetno visokim cijenama, borave u napuštenim kućama i višespratnicama ili su se smjestili u domove porodice i prijatelja u kojima sada boravi previše ljudi. Ova ‘nevidljiva’ popuacija komplikuje već preopterećen odgovor.

Vlada je uspostavila osnovne strukture u skloništima i počinje određivati centralne tačke za raspodjelu humanitarne pomoći. Obični Libanci su ponudili svoje domove i urede, restorani daju besplatne obroke. Ali, solidarnost nije dovoljna.

Strah, nepovjerenje i porast napetosti

Strah i sektaško nepovjerenje sada se šire krhkim libanskim društvenim tkivom, prijeteći da mu podriju stabilnost. Zajednice u kojima većinski žive kršćani i Druzi, u strahu da će ih to što su primili raseljene porodice iz regija povezanih s Hezbollahom uvući u sukob, sve više oklijevaju otvoriti svoja vrata. Nedavni izvještaji o Izraelu koji cilja nekretnine za iznajmljivanje u kojima su smještene raseljene osobe učvrstile su ove strahove, dodatno obeshrabrujući čin ugošćavanja.

Ovaj strah veći je od pojedinačne reakcije; on pokreće i političke odluke. Neke su općine već izjavile kako je isuviše opasno primati interno raseljene osobe zbog straha da će ih Izrael ciljati. Zaista, ranije ove sedmice izraelski napad je sravnio trospratnicu u selu Aiotu na sjeveru, s kršćanskom većinom, ubivši najmanje 22 osobe, među njima 12 žena i dvoje djece. Stan je nedavno izdat porodici raseljenoj s juga i UN je pozvao na istragu.

Ova promjena u obrascima raseljavanja prijeti da će narušiti krhku sektašku ravnotežu Libana, a najugroženiji, sami raseljeni, plaćat će najveću cijenu.

Oportunizam raspiruje vatru

Odgovor vlade bio je neujednačen. Plan za vanredne situacije pruža osnovni okvir, ali situacija na terenu je očajna. Rješenja poput montažnih skloništa i prenamjene zgrada u vlasništvu vlade, uključujući one pod kontrolom Libanske centralne banke, predložena su, ali o njima se uglavnom samo priča. Zbog interesa, posebno u bankarskom sektoru i među političarima, nevoljki su razamtrati bilo koje druge zgrade osim škola. Njihov cilj je imovina Centralne banke (umjesto vlastite imovine) kako bi kompenzirali štediše koji su izgubili ušteđevinu u finansijskoj krizi koju su izazvali. Takav oportunizam miriše na očiglednu nebrigu za stanovništvo koje već pati od godina ekonomskih poteškoća, sada pojačanih najgorim sukobom od građanskog rata 1975-1990.

Umjesto uznemirenosti, kratkoročno se moraju poduzeti mjere za proširenje kapaciteta javnih skloništa i rasterećenje škola korištenjem svih dostupnih resursa – montažnih skloništa, državnih zgrada, novčane pomoći, svega što se može mobilizirati.

Vladina Jedinica za upravljanje rizicima od katastrofa (DRM) napredovala je u osposobljavanju ljudi da postanu kontakt osobe za skloništa i upravljaju kolektivnim skloništima, ali se ne može zanemariti ‘nevidljiva’ populacija – velika većina izvan formalnog sistema koja ne može iskoristiti prednost tih skloništa. Ako odgovor Libana ne uzme u obzir te ljude, propast će kada ponestane državnog novca ili gostoprimstva na koje se oslanja, a i jednog i drugog brzo nestaje.

Srednjeročno gledano, potrebno je provesti program iznajmljivanja koji podržava vlada i koji obuhvata kontrolu nad iznajmljivanjem kako bi se zaštitili i vlasnici stanova i raseljene obitelji. Cilj tog programa trebao bi biti prelazak iz rješenja privatnog vlasništva u rješenje javnog stanovanja u najkraćem mogućem roku, omogućavajući vladi neko vrijeme za preusmjeravanje imovine u državnom vlasništvu, osiguravanje smještaja za raseljene osobe i, na kraju, vraćanje djece u školu.

Izbjegavanje građanskog sukoba

Ako je ova kriza išta učinila očitim, to je činjenica da je libanskoj dugoročnoj stambenoj politici potrebna velika revizija. Vlada se mora uhvatiti u koštac sa strukturnim problemima na tržištu nekretnina regulisanjem cijena i oporezivanjem praznih nekretnina, koje čine oko 20 posto stambenog fonda. Liban ne može priuštiti da zbog spekulacija smještaj bude izvan dometa većini ljudi koji su u potrebi. Raseljeni – bilo Libanci, Sirijci ili bilo koja druga marginalizirana grupa – moraju imati pravnu zaštitu od prisilnog iseljenja i vlada im mora garantovati pristup osnovnim uslugama kao što su voda, struja i sanitarne usluge.

Ugrađivanjem ovih načela u strategiju hitnog stambenog zbrinjavanja, Liban može početi rješavati nove pukotine u svom društvenom tkivu. Alternativa je dopustiti strahu, sumnji i tržišnim silama da dominiraju, ponovno stvarajući uvjete koji su ga gurnuli u građanski rat prije nekoliko decenija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.