Zašto je ‘plan pobjede’ Zelenskog tako daleko od pobjede Ukrajine

Saveznicima je sada važnije napraviti okvir o zamrzavanju konflikta jer imaju svega dvije mugućnosti: ili da se direktno uključe u sukobe ili da prestanu snabdijevati Ukrajinu novcem i oružjem, što bi bila kapitulacija.

Ukrajinskom se predsjedniku Zelenskom ne može zamjeriti grčevita upornost u borbi za osiguranje dovoljno oružja (OLIVIER MATTHYS/Pool via REUTERS)

Pet tačaka i tri tajna aneksa “plana pobjede” s kojima je predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenskij upoznao saveznike iz Evrope i Amerike, očekivano, nisu se dopali službenoj Moskvi, ali ni saveznici nisu pretjerano oduševljeni. Jer je nerealan.

Njima (saveznicima), bez obzira na izjave u javnom prostoru, posljednjih mjeseci rata je važnije napraviti okvir o zamrzavanju konflikta jer poslije dvije i po godine od početka ruske agresije i aneksije ukrajinskih teritorija danas imaju svega dvije mugućnosti: ili da se direktno uključe u sukobe, što  bi, kako tvrde Rusi, moglo označiti i službeni početak trećeg svjetskog rata, ili da prestanu snabdijevati Ukrajinu novcem i oružjem, što bi bila kapitulacija i Ukrajine i onoga što se kolokvijalno zove politički Zapad.

Ključni su tajni pregovori

Ipak, i jedna i druga strana se nadaju da će naredna ratna zima možda biti posljednja i kako je krajnje vrijeme da mirovni pregovori počnu. Kada i gdje bi se to moglo desiti i dalje je potpuno neizvjesno, a nisu rijetki vojni i politički stratezi i analitičari koji tvrde kako sve zavisi od rezultata američkih predsjedničkih izbora do kojih je ostalo svega desetak dana.

Dok ruska vojska sporo ali sigurno napreduje prema zapadu, a Ukrajinci se i dalje nalaze u ruskoj oblasti Kursk, u blizini tamošnje najveće atomske centrale, prema svim raspoloživim izvorima, “plan pobjede” Zelenskog je u Moskvi blago rečeno ismijan, ali ni Zapad nije pretjerano oduševljen. Šta nam to govori?

Najprije, kako se neće ponoviti situacija kao, naprimjer, sa Kumanovskim sporazumom 1999. po kojem su se srpska vojska i policija povukle sa Kosova, a tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević proglasio pobjedu Srbije. Ali, niti je anektirani Donbas ruska pokrajina niti je Krim anektiran 2014. oduvijek bio dio Ukrajine. A ni Vladimir Putin nije Milošević…

Ključna riječ i u vojnom i u političkom pogledu jest pobjeda, koju sanjaju i Putin i Zelenski već pomalo iscrpljeni od sankcija velikog dijela svijeta u prvom, ili svakodnevnim razaranjima ukrajinskih gradova i infrastrukture i ubijanja i civila i vojnika, u drugom slučaju.

Zbog toga će budući pregovarači imati nemoguću misiju: da i Rusiju i Ukrajinu proglase pobjednicima, što smo već vidjeli u slučaju Bosne i Hercegovine kojoj Dejtonski sporazum jest zaustavio rat, ali  nije napravio funkcionalnu državnu zajednicu koja u miru može normalno rasti i hvatati korak sa svijetom.

Druga je opcija, koju smo takođe vidjeli u mnogim svjetskim sukobima, povlačenje demilitarizovane paralele u kojoj bi se, opet, i jedna i druga strana mogle osjećati djelimičnim pobjednicima, Vijetnam ili Koreja, naprimjer.

Ono čime se svjetski mediji ponajmanje bave jesu zapravo tajni pregovori koji se uprkos svemu sve vrijeme vode “ispod žita”, a koji su za trenutak utihnuli samo iz jednog razloga – spomenutih izbora u Americi. Jer, tzv. crveni telefon će ponovo proraditi istog dana kada se utvrdi je li njegov vlasnik Kamala Harris ili Donald Trump, a najrazličitije prije svega tajne službe dobiju nove instrukcije za rad.

Je li turneja Zelenskog uspjela

Ukrajinskom se predsjedniku Zelenskom ne može zamjeriti grčevita upornost u borbi za osiguranje dovoljno oružja i novca u suprotstavljanju superiornijem agresoru, posebno u Americi i Evropi odnosno NATO-u i Evropskoj uniji koje vidi kao jedini kišobran od toksičnog uticaja Moskve na njegovu zemlju. To je jasno svakom posmatraču sa strane.

Njegova je posljednja turneja i predstavljanje “plana pobjede” ustvari i upriličena isključivo u tom cilju, ali su već prve reakcije najrelevantnijih igrača na svjetskoj sceni ubrzo pokazale kako ni “plan” ni sama turneja nisu donijele baš očekivane učinke.

Reakcije glasnogovornika Kremlja, Dmitrija Peskova koji je ismijao Zelenskijev plan kao „efemeran”,  dok ga je Marija Zaharova nazvala „skupom nekoherentnih slogana”, mogle su se unaprijed predvidjeti.

Indikativnije su javne poruke sa Zapada među kojima i ona novog generalnog sekretara NATO-a Marka Ruttea.

“Plan pobjede je snažan signal, ali ga se ne može u potpunosti podržati. To bi bilo teško jer postoje mnoge tačke koje moramo bolje razumjeti.”

Bijela kuća je odbila komentirati “plan” iako su o njemu razgovarali Joe Biden i Zelenski. Samo je ukrajinski predsjednik izjavio kako se razgovaralo o potencijalnim načinima zajedničke proizvodnje oružja između SAD-a i Ukrajine.

Njemačka vlada se nije željela izjašnjavati o detaljima “plana pobjede” iako se o njemu razgovaralo, ali je “dogovorena povjerljivost”.

Francuski ministar vanjskih poslova Jean-Noel Barrot izjavio je kako će raditi s ukrajinskim zvaničnicima kako bi okupili druge nacije da stanu iza prijedloga.

Na osnovu svih ovlaš navedenih izjava nije teško zaključiti kako zapadne sile ne žele potpisati kapitulaciju u ratu u kojem navodno ne učestvuju, ali ga ne žele ni izgubiti očigledno igrajući na kartu iscrpljivanja Rusije na razne načine koji nisu sadržani isključivo u brojnim paketima sankcija. Vidjelo se to i u Kazanju, gdje je Putin okupio brojne zemlje na samit BRICS-a da stvaraju multipolarni svijet.

Njegov projekt tzv. dedolarizacije zasad nije dobio punu podršku, a neke od učesnica su se otvoreno suprotstavile ideji kako bi ta asocijacija zemalja morala biti a priori antizapadna koalicija. Bili su to neočekivani šamari Putinu na njegovom terenu.

Orban: Gubimo ovaj rat

Nije beznačajno u ovoj kratkoj analizi spomenuti i “fejsbučke” bilješke mađarskog premijera Victora Orbana, svakako “najruskijeg” čovjeka Evropske unije koji igra ulogu bijele vrane u Evropi. On je plan Zelenskog nazvao “više nego zastrašujućim” i govori u množini kako “gubimo ovaj rat” iako navodi samo svoje i, vjerovatno, rusko mišljenje.

“Gubimo ovaj rat, tako da strategija ne funkcionira. Ali to ne znači da nam treba više rata, opasnijeg i dalekometnijeg oružja, to znači da se moramo prebaciti s ratne na mirovnu strategiju. Trebamo prekid vatre i mirovne pregovore”, napisao je premijer zemlje koja trenutno predsjedava Evropskom unijom.

Orban je najavio kako će pozvati njemačkog kancelara Olafa Scholza i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona da što prije počnu pregovorati s Moskvom “u ime cijele EU” kako bi našli izlaz iz ove situacije.

Reći će neko kako Orbanovo mišljenje nije releventno, ali ne treba zanemariti činjenicu da u samoj Evropi broj onih koji misle na sličan način nikako nije zanemarljiv čak i u vodećim zemljama Evropske unije. Pogotovo što se riječ pregovori sve više spominje i u Moskvi i u Briselu. Samo je pravo pitanje sa kojih će pozicija nastupiti dvije strane.

Plan pobjede je dobar, samo što nije moguć

Zašto je “plan pobjede” dobar, samo što ima jednu veliku manu – nije ostvariv?

Sastoji se od pet tačaka, od kojih tri imaju tajne anekse dostupne samo partnerima “koji posjeduju odgovarajući potencijal za vojnu podršku “(Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Francuska, Italija i Njemačka).

Najkraće, prva tačka plana, možda i najvažnija, jest bezuslovni poziv Ukrajini u NATO na koji se čeka odgovor još od 2022. godine, dok se druga odnosi na jačanje odbrane. Radi se, između ostalog, o isporukama oružja partnera i ulaganjima u ukrajinsku vojnu industriju.

Zapadni saveznici pozvani su da uklone ograničenja za upotrebu oružja dugog dometa u napadima na teritorije koje je okupirala Rusija i ciljeve u Rusiji.

Prema tom planu, susjedne zemlje trebale bi obarati ruske dronove iznad Ukrajine sa svoje teritorije.

Kao treće je odvraćanje. Predlaže se uspostava sveobuhvatnog nenuklearnog paketa strateškog odvraćanja na teritoriju Ukrajine, koji bi bio dovoljan da zaštiti Ukrajinu od bilo kakve vojne prijetnje Rusije.

Kako se tvrdi, Rusija djeluje agresivno samo kada je uvjerena da neće biti odgovarajućeg i razornog odgovora.

Četvrta tačka se odnosi na strateški ekonomski potencijal. Ukrajina raspolaže prirodnim resursima vrijednim milijarde američkih dolara, uključujući uran, titan, litij i grafit. To će ili ojačati Rusiju i njene saveznike ili će ojačati Ukrajinu i demokratski svijet.

I posljednja peta tačka plana se odnosi na poslijeratno vrijeme kada će Ukrajina moći, kako se tvrdi, zamijeniti dijelove američke vojske u Evropi i garantovati sigurnost cijele Evrope.

Predstavljajući “plan pobjede” u Vrhovnoj radi, Zelenski je ponovio kako Ukrajina nije spremna na “zamrznuti konflikt” niti na bilo kakve “kompromise koji uključuju ustupanje teritorija ili suvereniteta”.

Dijelovi opozicije, pak, smatraju kako plan ne može zavisiti samo od partnera nego i od toga šta Ukrajina može uraditi sama.

Jedno je sigurno. Sam “plan pobjede” neće donijeti pobjedu i povoljniju stolicu u pregovorima s Rusijom. Taktika iscrpljivanja do sada nije dala očekivane rezultate. Naprotiv, U Moskvi ili Petrogradu, pardon Sankt Peterburgu, ljudi djeluju manje iscrpljeno, nego u Kijevu, Harkivu ili Odesi. Vrijeme je da tajni pregovori postanu javni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama