Povratak Crvene armije i partizana u Beograd zato što tako želi Moskva

Zašto istoričari šute? Jubilarna 80. godina od oslobođenja Beograda u Drugom svjetskom ratu, uostalom kao i do sada, jedva da je protekla uz usputno spominjanje jugoslovenskih partizana i njihovih pjesama.

Nekad popularnih koračnica nije bilo čak ni na svečanoj akademiji u Narodnom pozorištu, zapravo neuobičajenom matineu, gdje su se čule samo ruske pjesme, uz neizbježni “Marš na Drinu” ili “Tamo daleko”, koje datiraju iz Prvog svjetskog rata.

Bila je to proslava jubilarne 80. godišnjice oslobođenja Beograda od fašizma i njemačke okupacije koja je trajala tri godine i sedam mjeseci.

Dva svjetska rata nisu pomiješana slučajno niti prvi put. Postala je to uobičajena praksa još otkako su najznačajniji antifašisti i rodoljubi, narodni heroji i svi ostali koji su slijedili Josipa Broza izbrisani iz istorije.

Revizija historije na djelu

Jubilarna proslava imala je zadatak da zadovolji ruskog predsjednika Putina koji je prije nekoliko godina insistirao da se ovaj značajan datum obilježava kako dolikuje, odnosno da se uloga crvenoarmejaca postavi u prvi plan iako je u Beogradskoj operaciji poginulo tri puta više pripadnika Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, dakle partizana, nego Sovjeta. Pogrešno je reći Rusa jer Crvena armija nikako nija bila samo vojska Rusa. Prema dostupnim podacima, među oslobodiocima Beograda bilo je čak 60 odsto Ukrajinaca iako je odavno uobičajeno reći kako je Beograd oslobađan uz pomoć ruskih tenkovskih jedinica.

Čak je i Vučić prigodni govor održao na ruskom jeziku, nakon što je poslije dvije i po godine prvi put govorio s Putinom u telefonskom razgovoru i nakon što mu je objasnio zašto ne može ići u Kazanj na samit zemalja BRICS-a.

Zbog navodne “gužve u šesnaestercu”, kako je još ranije nazvao seriju zakazanih diplomatskih susreta u vrijeme održavanja susreta te prilično nejasne asocijacije različitih država koje manje ili više otvoreno stoje na pozicijama antiamerikanizma i antievropeizma ili, prevedeno na običan jezik koji svako razumije, zbog svojih evropskih obećanja, a ponajprije skorog dolaska Ursule von der Leyen i drugih zvaničnika u Beograd, od Mitsotakisa iz Grčke do Tuska iz Poljske.

Zbog toga je Evropski pokret u Srbiji saopštio kako je i ovog 20. oktobra pokazano “podsticanje i dalje brisanje svega što podsjeća na slavnu narodnooslobodilačku borbu i proizvodnju atmosfere revanšizma”.

Prosta je činjenica kako su partizanska groblja zapuštena, nazivi ulica i škola sa imenima narodnih heroja odavno zamijenjeni nekim drugim imenima, partizanski spomenici oskrnavljeni, memorijalni murali prefarbani“.

Beogradski se gradonačelnik Aleksandar Šapić, naprimjer, danas grčevito bori da podigne spomenik Draži Mihailoviću u strogom centru Beograda i izmjesti grob Josipa Broza, što je klasično farbanje istorije, mnogo opasnije od prefarbavanja crvenih gradskih autobusa u plavo, kako bi to Šapić rekao, vizantijski plavo. Uostalom, je li ga iko vidio na protekloj proslavi velikog jubileja?

Predsjednik Srbije je vijence umjesto na Spomen groblje oslobodilaca Beograda položio na Spomenik neznanom junaku na Avali, rad Ivana Meštrovića po nalogu jugoslovenskog kralja Aleksandra, podignutom nakon Prvog svjetskog rata u čast pobjednika i osnivača prve Jugoslavije.

Kako Putin kaže

Istina je da su vijenci položeni i tamo gdje treba, na groblju oslobodilaca Beograda 1944. godine, na mjestu gdje leže ostaci boraca i heroja, njih oko 3.000 partizana i oko 900 poginulih crvenoarmejaca. Ali je već nakon toga ponovo bilo sasvim jasno da se komemoriranje obavlja upravo kako Putin kaže. Naime, nakon polaganja vijenaca i govora, upriličena je šetnja tzv. Besmrtnog puka sa građanima i neizbježnim bajkerima, Noćnim vukovima, čiji je pokrovitelj upravo ruski predsjednik koji je i uspostavio praksu paradiranja Besmrtnog puka u Moskvi povodom Dana pobjede.

Nije sporno kako bez tenkova generala Ždanova iz Trećeg i Četvrtog ukrajinskog korpusa sovjetske vojske Beogradska operacija ne bi uspjela i da bi se neminovno oslobađanje Beograda desilo mnogo kasnije, ali je spominjanje imena ruskog generala bez zapovjednika jugoslovenskih jedinica i pravog pobjednika Peke Dapčevića čista blasfemija.

Danas u Srbiji nije mudro govoriti o tim događajima, o kojima je istorija davno izrekla svoj sud, a nije ni politički profitabilno. Zbog toga i brojni istoričari, i sami podijeljenji u percepciji novije političke istorije, najčešće biraju šutnju.

Uostalom tek na insistiranje samog Putina, prije nekoliko godina, Beograd je svoje dvije ulice nazvao po Dapčeviću koji je oslobodio Beograd i Koči Popoviću koji je oslobodio Zagreb.

Je li sloboda zaboravila pjevati

Uprkos obilježavanju jednog velikog datuma ostao je utisak kako smo svjedočili još jednom prećutnom odricanja od autentične antifašističke prošlosti Beograda i Srbije, a grupica antifašista koja se okupila na Kalemegdanu kod grobnice četvorice narodnih heroja iz Drugog svjetskog rata iznad čijih bisti piše “Smrt fašizmu – sloboda narodu” i pomenuto saopštenje Evropskog pokreta u Srbiji, zaista je premalo za Beograd u kome se ni danas sa sigurnošću ne može odgovoriti na pitanje pjesnika hoće li sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj.

U pravu su izgleda oni koji podsjećaju da je obilježavanje datuma iz slavne prošlosti narodnooslobodilačke borbe u Srbiji odavno utihnulo. Pa tako je i u drugim državama sa prostora bivše Jugoslavije, primijetiće čitaoci, ali i zaboraviti na činjenicu da je Srbija jedina koja ne obilježava Dan ustanka 1941. godine. Naime, obilježavanje 7. jula je ukinuto, a novi datum nije ustanovljen.

Zato se ocjeni Evropskog pokreta ne može mnogo prigovoriti. Ali koliko danas ima istoričara koji će potpisati sljedeću rečenicu: „Uz svako poštovanje uloge i doprinosa jedinica Crvene armije u pobjedi nad fašizmom u Evropi, uz ogromne ljudske žrtve, kao i njihovog doprinosa u borbama u Srbiji, krajem 1944, preovlađujući narativ da su Beograd oslobodile jedinice Crvene armije ne odgovara istorijskim činjenicama“. Premalo.

Zbog toga i jest moguće “zajedno sa Rusijom” praviti takav kontekst u kojem se “istorijske činjenice ne uzimaju u obzir”.

Beograd jesu oslobodile jedinice Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, pod komandom partizanskog generala i španskog borca Peke Dapčevića, a šta je bilo poslije toga sasvim je druga priča.

Vašarska i kaćiperska proslava

Jedan od poznatijih beogradskih istoričara Milan St. Protić smatra kako je proslava godišnjice oslobođenja Beograda – vašarska i kaćiperska.

„Kao i sve što ova vlast radi, tako je prošao i ovaj dan – vašarski, kaćiperski. Sa mnogo vatormeta i jeftinih atrakcija za narod“, rekao je Protić za Televiziju N1.
Dodao je da je u suštini Beograd gori grad nego što je juče bio.

Kada je riječ o slobodi, on je rekao kako smo “više puta u istoriji mislili da smo se izborili protiv stranog okupatora, ali da se pokazalo da je unutrašnji okupator jači i žilaviji”.

Kako je kazao, taj unutrašnji okupator ne dozvoljava “da ovaj narod misli svojom glavom i da suvereno donosi odluke kako će živeti i kojim će putem u budućnost“.

Zaista, kako bi to rekle snaše koje su iz novoizgrađenog Beograda na vodi posmatrale dron show i vatromet, bilo je to “veličanstveno”. Slaba fajda za poginule jugoslovenske partizane i sovjetske crvenoarmejce. Ni Jugoslavije ni Sovjetskog Saveza odavno nema, a obilježavanje oslobođenja Beograda proteklo je neprimjerenim miješanjem sa događajima i pjesmama iz Prvog svjetskog rata.

Ili, ako se već mora spomenuti i Drugi svjetski rat, onda može i Peko, ali samo usput, dok sva slava pripada Ždanovu i njegovoj većinski ukrajinskoj ekipi koja je zapravo žurila na Berlin. Beograd im je bio usputna šestodnevna stanica koliko je trajala Beogradska operacija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.