‘Pobjede’ koje se slave (de)blokadom Doma naroda

Hoće li deblokada Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine ubrzati evropski put ove zemlje? – pitanje je na koje se može višeznačno odgovoriti, ali je, sudeći po onome što gledamo (i živimo) zadnjih desetak godina, najizvjesniji ishod da razloga za optimizam nema. Osam mjeseci (ne)rada najvišeg državnog zakonodavnog tijela paraliziralo bi mnogo jače i dugotrajnije zemlje, no u slučaju Bosne i Hercegovine, osim međusobnih optužbi i „tjeranja kaprica“, saga o dugotrajnom opstruiranja rada Gornjeg doma niti je nešto novo, niti će dramatično utjecati na (pre)spori i bez realnih termina i okvira kada bi se zemlja mogla pridružiti evropskom klubu.

Da će razgovori o „evropskim zakonima“ biti sve samo ne brzi i efikasni najavio je prije nekoliko dana predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik. Njegov (u bukvalnom smislu riječi) Savez nezavisnih socijaldemokrata pretrpio je dva teška poraza: u julu je izgubio četvrtog delegata u državnom Domu naroda, a onda mu je „nož u leđa“ početkom ove sedmice zadala „izdajnička“ Srpska demokratska stranka, čiji je delegat Želimir Nešković povukao sa dnevnog reda Prijedlog zakona o Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. Doda li se ovim nemalim gubicima sve učestalije pojavljivanje predsjednika RS-a kao optuženika pred Sudom Bosne i Hercegovine i vrlo vjerovatno skoro donošenje presude, razlog za Dodikovu nervozu itekako „ima pokrića“.

Dodika zanimaju isključivo stotine miliona eura

Zbog toga je predsjednik RS-a „prinuđen“ da gubitke pokuša nadoknaditi na drugoj, njemu itekako bitnoj strani. U svom stilu, ucjenjivački i ne krijući bijes, poručio je kako će na sljedeći sastanak stranaka koje čine vlast na državnom nivou doći samo ako na dnevnom redu budu državni Ustavni sud (zbog kojeg se, između ostalog, sve češće vrpolji na optuženičkoj klupi u „mrskom Teheranu“), izgradnja niza hidroelektrana Buk Bijela na rijeci Drini (zajednički projekat RS-a i „majčice“ Srbije), izgradnja aerodroma u Trebinju (koji je trebao biti otvoren  još prije nekoliko godine, ali se ne miče sa kamane-temeljca) te raspodjela oko 350 miliona eura skupljenih na više državnih računa.

Možda bi Dodik dobrodušno „preskočio“ prva tri ultimatuma kada bi se dokopao značajnih finansijskih sredstava („700 miliona maraka stoji neraspoređeno iz čistog pasjaluka“), jer mu je teška besparica na nivou entiteta blokirala brojna obećanja, isplate socijalnih davanja, vraćanja inostranih kredita i pokretanja davno zacrtanih projekata „teških“ nekoliko milijardi eura, koje najavljuje punu dekadu i nikako da ih realizira. Uspjeh na lokalnim izborima održanim 6. oktobra (ako „zaboravimo“ da je SNSD još jednom ostao bez dva najveća i najbogatija grada u RS-u, Banje Luke i Bijeljine) već je gotovo zaboravljen, pa se fokus mora usmjeriti na pojačanu nacionalističku retoriku, vrijeđanja, uslovljavanja, okretanja Srbiji i Rusiji – preko „prijateljstva s Vladimirom Putinom“ i učešća na samitu BRIKS-a. Čiji član RS ne može biti jer nije država, a toliko je puta prvi čovjek ovog entiteta slavodobitno (a ustvari lažno i podložno krivičnom procesu) tvrdio da jeste.

Najavio je Dodik da će većina (njegovih, SNSD-ovih troje) delegata u Klubu Srba u državnom Domu naroda u proceduru uputiti zakonsko rješenje koje definira izbor i imenovanje domaćih umjesto stranih sudija, nakon što su ga iz SDS-a izdali, budući da su zajedno 2016. zajedno radili na pripremi ovog prijedloga. Njegov portparol i delegat u Domu naroda Radovan Kovačević je kazao kako „taj Neškovićev i SDS-ov potez ne zaslužuje apsolutno nikakav komentar“, a onda je ipak odlučio da se ima materijala za komentar. Pa je ustvrdio kako je „Nešković podvio rep po nalogu Američke ambasade [u Sarajevu] i [visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini] Christiana Schmidta“ … da „u SDS-u nemaju ni snagu, ni kapacitete, ni hrabrosti da se bore za ono što su vitalni interesi srpskog naroda i RS-a“ … te kako je „još sramnije, bjednije, bezobraznije za sve to optužiti RS i njene institucije…“

Ko je na Neškovića vršio pritisak i zašto tako kasno?

Još jedan delegat SNSD-a u Domu naroda, Sredoje Nović, nije štedio Neškovićev potez, tvrdeći kako je „vršen pritisak prije [lokalnih] izbora da se povuče taj zakon, ali je tada dogovoreno da se to ne radi zbog glasača SDS-a, koji nisu očekivali ovaj potez“, da je „Stranka demokratske akcije istrajala na svom pristupu“ (blokada rada Doma naroda) te kako je „Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine morala unaprijed reći da neće podržati taj zakon, znači prije sjednice“ održane 15. oktobra, što „znači da je sve dogovoreno sa određenim faktorima…“ Kojim faktorima i kada? – Nović nije naveo, ali je širom otvorio vrata brojnim špekulacijama i „teorijama zavjere“, kojih ovdje nikad ne manjka.

Kao razlog za povlačenje ovog prijedloga zakona Nešković je naveo kako „ne želim da utičem na druge da blokiraju Dom naroda“, da je „učinio to zbog srpskog naroda, ali i ostala dva konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini“, kako bismo donosili zajednička rješenja“, te dodao da su na njega „vršeni pritisci“. Dakako da Nešković nije naveo imena (ili institucije, svejedno) onih koji su ga, nakon osam mjeseci upornog insistiranja da se raspravlja o ovom prijedlogu, natjerali da se „odjednom predomisli“, ali je nesumnjivo da do totalnog obrata dolazi nakon održavanja lokalnih izbora, oštrog upozorenja Američke ambasade u Sarajevu delegatima bošnjačke nacionalnosti i eksplicitne poruke Christiana Schmidta da bi mogao upotrijebiti bonska ovlaštenja, jer „imamo blokadu zbog tog neustavnog nacrta zakona, koji je predložio jedan član Kluba Srba“.

Najviše su se Neškovićevoj „abdikaciji“ obradovali delegati iz reda bošnjačkog naroda Džemal Smajić (Stranka za Bosnu i Hercegovinu), Dženan Đonlagić (Demokratska fronta) te Šefik Džaferović i Safet Softić (SDA), plus Kemal Ademović (Narod i Pravda). Prvu četvorku su mnogi optužili da blokiraju Dom naroda zbog lokalnih izbora, a jedan od post-festum primjera za to je Smajićeva izjava kako „jedino građani nisu dobili javna uvjeravanja kroz cijeli proces od Naše stranke i Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, i to treba da se pamti“. Što i nije nešto novo, jer su predstavnici vlasti na nivou entiteta Federacija Bosne i Hercegovine i države („Trojka“) „izdajnici“ te da su „HDZ-u i SNSD-u isporučili sve što su tražili“.

Marka Ruttea kao da niko ne shvata ozbiljno

U Klubu Bošnjaka tvrde kako ranije nisu imali garanciju HDZ-a da će, ako se prijedlog zakona nađe na dnevnom redu, glasati protiv njega te da su bili potpuno sigurni kada su od jedan od aktuelnog predsjedavajućeg Doma naroda i predsjednik HDZ-a Dragana Čovića „dobili čvrsta uvjeravanja“ da će „stožerna hrvatska stranka“ biti protiv Neškovićevog prijedloga. To što su izaslanici iz Kluba Hrvata u Domu naroda mjesecima poručivali da će glasati protiv nije bilo dovoljno, sve dok nisu održani izbori, te da je „u neku ruku pomoglo i saopćenje Ambasade SAD-a da se ova tema vrati u fokus“ (Džonlagić). Tako je, kako neki tvrde, Klub Bošnjaka odnio „političku pobjedu“ (?) u utakmici u kojoj je nepovratno izgubljeno osam mjeseci.

Dok se u Bosni i Hercegovini „slave pobjede“ i „tuguje zbog poraza“ nakon višemjesečne blokade državnog Doma naroda, malo ko se od onih koji predstavljaju ovu zemlju referirao na ovosedmičnu izjavu novog generalnog sekretara NATO-a Marka Ruttea kako je „zabrinut zbog situacije na Zapadnom Balkanu … i secesionističkih prijetnji u Bosni i Hercegovini… Nemojmo biti naivni. Rusija nastoji potkopati demokratije u regiji…. Svi svjedoče da se Rusi pokušavaju miješati na Zapadnom Balkanu…“ Rutte i NATO „neće dozvoliti da se to desi“, ali žele li to i oni koji su (in)direktno izloženi ruskom utjecaju, bez obzira da li je državni Dom naroda (de)blokiran?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.